Samoubilački muslimanski merhamet

Vrijedna pohvale
je činjenica da je u BiH sinoć po prvi put organizovana nešto veća
manifestacija posvećena Palestini i patnji njenog naroda i skupljanju
materijalne pomoći za ljude Palestine i posebno zbog činjenice da su
nas danima natpisi “Dova za Gazu” po gradu  podsjećali da
upućujemo dove za narod Palestine.

Uputih se u Zetru sretna što
ću biti jedna od hiljade ljudi koji će zajedno dići ruke i zamoliti
Svemilosnog da učvrsti narod Gaze u borbi protiv cionističke izraelske
vojske koja je tokom tri sedmice, na dlanu cijelog svijeta, prvo
vazdušnim pa onda kopnenim napadima neprestano bombardovala narod u
kavezu.

Vratih se kući u suzama bijesa i tugom u srcu. U puna
tri sata trajanja manifestacije i mnoštva govora i obraćanja publici,
nijedan jedini put nije spomenuta država Izrael. Nijedan jedini put
nije spomenuta četvrta najjača vojska svijeta koja je napala mali Pojas
Gaze u kojem živi zbijeni narod Palestine. Govorilo se o patnji ljudi,
o tome da smo mi "u srcu s Palestinom", o toj velikoj "žrtvi", o
"hrabrosti" ljudi koji su se branili… ali niko nije rekao KO je to
učinio tom narodu.

Jedan govornik spomenu da su krive "sile
tame i zla" – kao da su neki underground džini došli pa pobili ljude, a
ne izraelska vojska – uz pomoć cijelog svijeta!

Imenovan je
zločin, ali nije imenovan zločinac. Shvatih da smo (i Bošnjaci i
muslimani) na rubu propasti – jer smo još uvijek nesposobni govoriti o
zločincu. Govorimo o zločinima, ratovima, žrtvama, ali nismo
sposobni odrediti zločinca i reći ljudima kako se boriti protiv
zločinca, a ne zločina kao nekog apstraktnog pojma. Tako je i u našoj
Bosni… svi pišu o ratu, o silovanjima, o žrtvama, o ranjenim.. ali ne
govore o onim Srbima i Hrvatima, o četnicima i ustašama, koji su to
učinili.

Preuzeli smo ulogu žrtve i osjećamo se bijesnim, krivim, slabim – to je postalo dio našeg identiteta.

Zato
su muslimanski narodi slijepi, uljuljkani, ušutkani, manipulisani u
ulogu bespomoćne žrtve koja zna da je žrtva, ali ne zna ko je kriv i
neće da zna. Ako i zna, ne spominje ga. Zna da treba reagovati, ali se
boji.

Cijeli muslimanski svijet je likovao i radovao se kada je
jedan hrabri novinar u vlastitom očaju bacio vlastitu cipelu na
zločinca Busha – umjesto da svaki naš novinar bude El-Zeidi! Cijeli
muslimanski svijet likovao je kada je Erdogan pokazao svoj karakter
rekavši nekoliko riječi protivljenja Peresu – umjesto da svaki naš vođa
bude Erdogan!
U svoj svojoj nemoći i jadu, osjetili smo se na te
kratke trenutke snažnim – skakali i aplaudirali kao da smo osvojili
čitav svijet! Tragikomično…

Da je samo jedno jedino malo
dijete ubijeno, mi bismo trebali osijediti od sramote, a kamoli stotine
i hiljade ljudi. I tako, sjedeći tamo i čekajući k’o kišnu godinu da
neko makar spomene zločinačku državu Izrael, pomislila sam da je nama
muslimanima koji smo postali licemjerni pred samim sobom bolje ili se
kolektivno zakopati u zemlju ili moliti Allaha da što više odgodi Dan
susreta s Njim, jer ne znam kako ćemo pred Njega stati.

Izrael je
teroristička država koja javno ne poštuje međunarodno pravo. Izrael je
javno bombardovao ljude, džamije, bolnice. Izrael je javno ubio djecu,
ubio je male bebe. Izrael je javno pucao nenaoružanim ljudima u grudi,
Izrael je javno malim djevojčicama pucao u glave. Izrael je javno činio i
čini zločine protiv čovječnosti. A mi nismo sposobni javno govoriti o
tome!

Sve dok ne budemo imali snage govoriti istinu, otvoreno i
hrabro, sve dok ne budemo osjećali da nam je dovoljan samo Allah, a ne
samo pjevali te fraze u ilahijama, sve dok ne budemo govorili o
konkretnom i stvarnom zločincu protiv kojeg se trebamo boriti, mi ćemo
propadati. Naša djeca i unuci će nastaviti da budu ubijani i protjerivani, naše kćerke i unuke silovane, iz generacije u generaciju, i rado i skrušeno će prihvatati
ulogu merhametli žrtve.

Sve dok ne postanemo svjesni
psihološkog stanja u koje smo dovedeni, ne možemo očekivati
transformaciju. Sve dok ne doživimo transformaciju i svjesno izaberemo
da vlastitu djecu odgajamo u drugačijem mentalitetu, a ne u mentalitetu
žrtve apstraktnog zločinca, ne možemo postati snažni i krenuti dalje.

L.S.