Nije bilo tako davno, želimo li zaboraviti?

Granata je ispaljena sa srpskih položaja u blizini sela Mrkovići između 12:10 i 12:20 h i pogodila prepunu pijacu ljudi koji su, u očaju dvogodišnje blokade i neprestanog granatiranja, izašli da svojim ukućanima obezbijede minimum za preživljavanje. Dočekala ih je smrt. Nikada niko nije osuđen za ovaj zločin. Međutim, desio se još jedan masakr na Markalama, godinu i po kasnije, kada je stradalo 34 civila.

Jedan od generala koji je bio odgovoran za drugi masakr na Markalama je dobio 33 godine na suđenju u Haagu. Manje od godinu po ubijenom čovjeku. Pravda je samo na Onom svijetu.

Esad Pozder, prodavac za jednom od tezgi, se sjeća: Krv je bila posvuda, tekla između tezgi, ljudi otkinutih glava ili udova… Tako je to bilo. To je do tada bio najsmrtonosniji srpski napad na civile i sastavni dio njihovog nastojanja da ostvare etnički čistu državu.

Pozder, koga su trgovci na pijaci zvali dedo, je preživio pukom srećom, kako on kaže. Kada je granata pala, on se upravo saginjao da podigne jednu dragocjenu glavicu kupusa, koja je bila pod stolom, svome prijatelju Numi. Kada se ispravio, masakr je već odnio živote desetina ljudi, uključujući i život njegovog prijatelja Nume.

Granate toga dana nisu birale između Bošnjaka, Srba i Hrvata, građana Sarajeva. Svi su toga dana bili meta zločinačke velikosrpske politike, politike zbog koje ispaštaju i oni koji su preživjeli masakre i pokolje širom Bosne.

Nemamo pravo da zaboravimo!

Svjedočenja o masakru: 

Topić Hakija, snimatelj TV BiH: Negdje su ekipe otišle da rade i čekali smo tu kameru. I čuli smo u tom trenutku da je granata pala na Katedralu, na pijacu. A pošto moja familija, sva rodbina stanuje na Baščaršiji, na Katedrali, sve na pnaj dio tamo, ja sam odmah zvao kuću i javila mi se žena. Plače, nije mogla ništa reć’. Ja sam samo pit’o, koje dijete da mi kaže. Ona kaže: „Nije dijete”, nego kaže: Hakija, kamionima voze mrtve, pala je granata na Markale”. Ja sam onda stao, vidim svi stoje i uz’o sam kameru, prva koja je bila ondje, oz’o bateriju, kasetu i sam sam otiš0o, kren’o sam na snimanje. I pošto je to bilo, meni bar, daleko za hodanje, da neću stići na vrijeme da to uslikam, onda sam počeo zaustavljati auta. Nisu ljudi htjeli da mi stanu, onda sam ja stao na ulicu jednom čovjeku i zaustavio ga. I on me primio i samo me je smio odvesti do Vječne vatre. Kaže, nemoj molim te da ja idem dalje. Pašće druga granata, ja ne smijem. Ja sam tu iziš’o i od tog momenta sam počeo da snimam. Vidio sam, dosta je auta bilo stranih. Vidio sam da je veliki metež i uključio sam kameru i od tada sam počeo da snimam. I sve sam trč’o do…U prvom momentu, ja nisam ni vidio…dosta mrtvih na onom prvom dujelu ovdje. Ja sam onda gled’o kroz kameru. Samo sam tog trenutka osjeć’o potrebu da mi gori crveno. Da mi se ne ugasi kamera, da neku grešku ne napravim. Jer znam, da poslje jedne granate dolazi druga granata. I onda sam odlučio: idem snimat’ pa šta bude. Samo mi je znači bilo da…da mi gori crveno svjetlo. Onda kad sam unišo u dublje, dublje u pijacu, onda sam vidio… onaj… da… vidio… onaj… strašne stvari. Ovaj… i tada tog momenta ja nisam bio ni uopšte svjestan šta snimam. Samo sam gled’o da to što je ispred mene, da…zabilježim. I pozn’o sam iz ulice moje…pozn’o sam dva sina od prve komšinice. Eto tako je to bilo. I kasnije dosta sam komšija prepozn’o, sve je to…ovaj…sve su to bili ljudi iz Starog grada. Kasnije sam saznao da su primili…porodice su primili cigare. I oni su došli na pijacu tu, da…ovaj…te cigare razmjene za hranu. I došli su…otprilike su dolazili majke i očevi i ranjeni borci su dolazili da zamjene te cigare. I oni su ostali tu. Poginuli su tu. Eto tako, ja ne znam, ne znam, šta više da kažem.

Hamza Bakšić, novinar: Vijest je brzo prostrujala gradom, a poslije toga se, pošto su svi koji su imali telefon trčali da vide da li je neko od njihovih stradao. Onda je telefonski sistem počeo da se ruši i narednih sat, sat i po nije se moglo… Samo sretnici su uspjeli da prođu kroz taj haos kakav je nastajao u mreži, jer tu je, doslovno, svaka telefonska slušalica u gradu bila dignuta. Ja sam nakon možda dva sata saznao da je nekoliko mojih prijatelja poginulo ili ranjeno. Neću pominjati imena, jer je uvijek teško odrediti liniju gdje bi trebalo prestati sa tim spiskom. Do tada je neizvjesnost bila strašna. Čovjek uvijek počinje od onog najgoreg, misli prvo na ono najgore. I onda je počelo to, te… gužva pred bolnicom, gdje je svako čekao da vidi ima li nekog njegovog. Mogu da kažem da tog dana nisam bio sposoban da budem novinar. To je, možda, jedini dan otkako sam u profesiji da nisam mogao da se bavim svojim poslom. I divim se kolegama koji su tog dana bili izvještači i kretali se između mrtvih tijela. Ali i danas kad dignem telefonsku slušalicu, ako nemam signal, meni prođu kroz glavu sjećanja na te dane masovnih ubistava u Sarajevu.

Sakib Šuškić, građanin: Borili smo se da, ispod samih granata smo trčali da nešto… ovaj… da nešto donesemo i to skupa. Međutim, čovjek taj nije imao više od kilogram brašna. Ja sam samo krenuo da krenem prema mjestu gdje će granata da padne. Vidio sam svjetlost. Tad je mene nestalo. Pao sam u komu jer nisam znao da je granata tako blizu pala dok nisam otišao u bolnicu. kad su mi objasnili gdje je to. To je bilo na tri metra odmah poslije one samoposluge. Četvrti sto od „22. decembra” tada ono preduzeće tekstilno što je bilo. Međutim…ovaj… dolazeći k sebi…svijesti, to je ležalo sve po meni. Samo mi je glava virila od komada tijela. Sjećam se jedna gospođa koja je bez glave i nogu, koja je ležala na meni na desnoj strani i jedan pola čovjeka je bilo isto koji je iskrvavio. Ne znam koliko sam bio u toj svijesti.

Vahida Tvico, prodavačica: Radila sam na pijaci. Oko 12 sati, dok smo radili, ja sam govorila mužu da idemo kući. Kaže on: ‘Neka nas da ispušimo cigaretu’. Ostanemo. U tom momentu je pala granata. Kad je ta granata pala ja sam sjedila na stolu, od tog straha i momenta ja sam pošla da bježim ispod stola. Ne znam ni ja sama od… Pala sam. Muž me je uhvatio i nisam više ništa znala. Kad sam se malo trznula, kad sam ustala, kad sam se trznula vidjela sam samo da je sve popadalo po pijaci. Od tog straha pošli smo bježati. ja ne znam ni gdje ni šta. Kad sam došla, on me je doveo do bratića svoga u kafanu. Tresla sam se. Ja ne znam kako sam ni šta sam radila u tim momentima i šta je s mene bilo, dok… dok nisam došla kući. Kad sam došla kući, onda mi je sva ona slika predamnom bila na pijaci. Samo sam čula kako su vrištali, kako su letali. Ja nemam pojma ni šta je bilo, ni kako je. E, to mi je ostao i strah.

Imena svih ubijenih mladih i starih nevinih ljudi tog dana su:

Senad Arnautović,
Ibrahim Babić,
Mehmed Baručija,
Ćamil Begić,
Emir Begović,
Vahida Bešić,
Gordana Bogdanović,
Vaskrsije Bojinović,
Muhamed Borovina,
Faruk Brkanić,
Sakib Bulbul,
Jelena Čavriz,
Almasa Čehajić,
Zlatko Čosić,
Alija Čukojević,
Verica Ćilimdžić,
Smilja Delić,
Ifet Drugovac,
Dževad Durmo,
Fatima Durmo,
Kemal Džebo,
Ismet Fazlić,
Vejsil Ferhatbegović,
Dževdet Fetahović,
Muhamed Fetahović,
Ahmed Fočo,
Majda Ganović,
Isma Gibović,
Rasema Hasanović,
Alija Hurko,
Mirsada Ibrulj,
Mustafa Imanić,
Rasema Jažić,
Razija Junuzović,
Hasija Karavdić,
Mladen Klačar,
Marija Knežević,
Selma Kovač,
lbro Krajčin,
Sejda Kunić,
Jozo Kvesić,
Numo Lakača,
Ruža Malović,
Jadranka Minić,
Safer Musić,
Nura Odžak,
Mejra Orman,
Hajrija Oručević,
Seid Prozorac,
Smajo Rahić,
Igor Rehar,
Rizvo Sabit,
Zahida Sablja,
Nedžad Salihović,
Hajrija Smajić,
Emina Srnja,
Džemo Subašić,
Šaćir Suljević,
Hasib Šabanović,
Ahmed Šehbajraktarević,
Bejto Škrijelj,
Junuz Švrakić,
Pašaga Tihić,
Munib Torlaković,
Ruždija Trbić,
Džemil Zečić,
Muhamed Zubović,
Senad Žunić.