Zašto Hamas ne želi baciti Jevreje u more (Mike Whitney)

U rijetkom momentu iskrenosti, Newyork Times je objelodanio pravi motiv za bombardovanje i upad u Gazu. U članku Itana Bronera : Izrael određuje ciljeve: svršetak vladavine Hamasa, ispaljivanje raketa ili oboje, izraelski potpredsjednik vlade Haim Ramon je izjavio : Trebamo dosegnuti položaj u kojem nećemo dopustiti Hamasu da vlada. To je najvažnije. Ako rat završi sporazumom, kako se i očekuje, i ako se Izrael suzdrži od ponovnog okupiranja Gaze, Hamas će steći diplomatsko priznanje…Nije važno kako to nazivate, Hamas će steći legitimnost.

Tajms piše: Povrh toga, bilo kakvo primirje će vjerovatno uključivati porast tržišnog prometa iz Izraela i Egipta u Gazu, što je Hamasov ključni zahtjev: da se prekine ekonomski bojkot i zatvarenje granice s kojim se sada suočavaju. Izgraditi ekonomiju Gaze pod vladavinom Hamasa znači izgraditi Hamas, kažu izraelski lideri. Ali uskraćivanje trgovine bi i dalje ostavilo 1.5 miliona ljudi u Gazi da žive u očaju. (“Izrael određuje ciljeve: svršetak vladavine Hamasa, ispaljivanje raketa ili oboje”).

Ako Izrael želi da spriječi Hamas da stekne “diplomatsko priznanje,” onda je pravi uzrok napada ili da se jako naruši ili obori njihova vladavina. Sve priče o Kassam raketama i tzv. “infrastrukturi Hamasa”, (nova fraza za koju se pretpostavlja da nagovještava prijetnju izraelskoj sigurnosti) su većinom  zloupotreba. Ono što najviše brine Izrael je vjerovatnoća da će Obama “sjesti sa svojim neprijateljima”- kako je obećao tokom predsjedničke kampanje – i voditi pregovore s Hamasom. To bi stavilo loptu na teren Izraela i primoralo ih da prave ustupke. Ali Izrael ne želi praviti ustupke. Oni će radije započeti rat i promijeniti činjenice na terenu tako da bi mogli odbaciti bilo koji pokušaj Obame da ponovo počne proces pomirenja.

Prije nekoliko dana, Obamin savjetnik Zbigni Brzezinski, je u televizijskom intervjuu izjavio da proteklih osam godina dokazuje da je rješavanje sukoba između Izraela i Palestine ključno za američke interese u tom regionu. Dodao je da skorašnji sukobi pokazuju da ove dvije strane ne mogu da uspostave mir bez intervencije Amerike. Naposljetku, komentar Brzezinskog sugerira da Obamin tabor razmatra (tajne?) razgovore na niskoj razini s Hamasovim predstavnicima. Svakim danom u kojem se Hamas suzdrži od nasilja, njegova legitimnost političke partije i vjerovatnost za direktne pregovore postaje vidljivija. To je najgora noćna mora Izraela, ne zbog toga što Hamas predstavlja pravu prijetnju, nego zato što Izrael želi postaviti vlastiti režim marioneta i jednostrano uvesti vlastite termine za uređenje. Ni Ehud Olmert, niti bilo koji od kandidata za premijera nemaju namjeru da zaglibe u narednih osam godina besplodnog ćaskanja kao Oslo gdje se planovi za razvoj primirja moraju prikrivati iza dotjeranih odnosa s javnošću. Nema šanse. Izraelsko vođstvo bi radije potpuno preskočilo pretvaranje i otvoreno slijedilo njihove teritorijalne ciljeve kao za vrijeme Buša. I cilj je isti kao uvijek, integrisati okupirane teritorije u Veliki Izrael i etnički očistiti regiju od Palestinaca. Pregovori to samo otežavaju.

Mlađi savjetnik Ariela Šarona, Dov Vaisglas, je prije tri godine razjasnio položaj Izraela kada je priznao da je “oslobađanje (Gaze) ustvari formaldehid. Ono nadomješta količinu formaldehida koji je potreban da ne dođe do političkog procesa s Palestincima…Cijeli ovaj paket koji se naziva palestinska država je neodređeno uklonjena iz naše agende.” Formaldehid to sve objašnjava. Cilj izraelskog povlačenja iz Gaze je bio da se ušutkaju kritičari i da se prikaže da su Palestinci u neku ruku dobili neku vrstu državnosti. To je bila potpuna varka. Šaron je vjerovao da će oslobađanje zaustaviti dalje tjeranje od strane stranih lidera da sjedne s Palestincima i sredi zajednički prihvatljiv dogovor. Nije očekivao da će izbori unijeti preokret u njegove planove i povećati kredibilitet Hamasa do današnjeg stepena. U posljednje dvije godine Hamas nije inicirao nijednu samoubilačku misiju na Izrael, što dokazuje da je prestao s oružanim sukobima i da im se može vjerovati da pregovaraju u korist naroda. To plaši Izrael, te oni zato iniciraju neprijateljstvo. Sada treba da postignu dogovor da li da uklone Hamas prije Obamine inauguracije ili da se suoče s pritiskom za pregovore od strane nove administracije . U međuvremenu, kretanje izraelskih trupa pokazuje da im je plan da se Gaza podijeli na tri dijela, čime bi bilo onemogućeno Hamasovo upravljanje.

Branitelji Ujedinjenog Kraljevstva potvrđuju da je invazija izvršena samo zbog promjene vlade, a ne zbog raketa ili infrastrukture Hamasa.
Prema Guardianu: U napadu na Gazu prije nekoliko dana, izraelski ambassador u UN-u, Gabriela Šalev je rekla da će nastaviti ‘onoliko dugo koliko bude potrebno da potpuno razoružaju Hamas’. Bjesni izraelski činovnici u Jerusalemu su je upozorili da bi takve izjave mogle uzrokovati diplomatski udar.

Den Gilermen, izraelski ambasador UN-a do prije nekoliko mjeseci, pozvan je od strane Ministarstva vanjskih poslova da pomogne u vođenju diplomatske i PR kampanje. On je rekao da su diplomatski i politički temelji  postavljeni već mjesecima.

To je bilo nešto što se dugo planiralo,izjavio je. “ Vrbovao me ministar vanjskih poslova da uskladim napore Izraela, i nikad nisam vidio sve dijelove tako složene mašinerije – bili to Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo odbrane, premijerov ured, policija ili vojska – rad u takvoj koordinaciji je efektan u odašiljanju poruke.

Na sastancima u Jerusalemu, Londonu, Briselu i Njujorku su ponavljane poruke istog značenja: Izrael nije imao izbora nego napasti, kao odgovor na Hamasove rakete; napad koji slijedi će biti izvršen na “infrastrukturu terora” u Gazi i da će mete prvenstveno biti borci Hamasa; da će civili umirati samo zbog toga što Hamas krije svoje borce i fabrike oružja među običnim ljudima.
Zajedno s tim je iška i strategija da se okupacija Gaze ukloni iz rasprave.(Britanski Guardian :“Zašto je Izrael pošao u rat na Gazu”)

Upad je planiran mjesecima unaprijed sve do najmanjih detalja koji su raspodijeljeni prijateljima u medijima. Ništa nije prepuštenoi slučaju. To znači da je kampanja javnosti  bila u punom jeku tokom vikenda kada su izraelske kopnene trupe i oklopne divizije neometano upale u Gazu. CNN je pri ruci imao tor vatrenih cionista kako bi mogao opravdati upad u pažljivo insceniran razvoj događaja. Penzionisani brigadni general Dejvid Grejndž  je pratio razmetljivog novinara koji je bio na izraelskoj strani Volfa Blicera, govoreći da je Hamas "namamio” izraleske vojne snage (IDF) u Gazu da bi mogao sprovesti svoj plan gradskog ratovanja. Potpuna besmislica. Grejndž je ukazivao na to da je kasniji pokolj civila bio djelo Hamasa, ne Izraela.  Čak i prema CNN-ovim nedostižnim standardima, ovo je bilo veoma bijedno.

Mediji su sporazumno surađivali s IDF-om izmišljajući logičku podlogu u svemu ovome i navijajući za njih sa svih mogućih strana. Ali skorije ankete su pokazale da je javnost ostala skeptična. Protesti protiv Izraela se održavaju u gradovima širom svijeta, a podrška Izraelu je na najnižem nivou. Mnogi ljudi su jednostavno zatečeni kada vide da se najnaprednije tehnološko oružje na svijetu koristi u gusto naseljenim područjima gdje se procjenjuje da će kolateralna šteta biti ogromna. Ovo samo prikazuje Izrael kao siledžiju dok javnost izgleda kao neko ko to dopušta. Dosad je rat bio katastrofa kad su u pitanju odnosi s javnošću. Preko 500 Palestinaca je ubijeno a preko 2,400 ranjeno. Nove fotografije na internetu svakodnevno prikazuju pokolj nastao stalnim bombardovanjem. U ponedjeljak ujutru, IDF je u dva odvojena incidenta ubio još dvije palestinske porodice. Majka, otac i osmero djece je ubijeno kada je F-16 američke proizvodnje bombardovao njihovu kuću u ponedjeljak ujutro. Druga porodica u izbjegličkom kampu Šati, zapadno od grada Gaze, je ubijena kada je njihova kuća pogođena granatom s izraelskog broda s obale. Pogubljenja civila se nastavljaju bez nazirućeg kraja.

Evo kako je jedan stanovnik Gaze rezimirao bombardovanje u intervjuu s novinarem AP-a: Izraelske trupe napadaju sa svih strana. Poludjeli su. Pojas Gaze će jednostavno umrijeti…umrijet će. Spavali smo. Odjednom smo čuli granate. Probudili smo se i nismo znali kuda poći. Nismo ništa vidjeli od prašine. Dozivali smo se. Mislili smo da je pogođena naša kuća, a ne ulica. Šta da kažem? Vidjeli ste vlastitim očima. Zašto nas krive? Da li smo teroristi? Niti ja, niti moja djevojka ne nosimo pištolj. Šta Izrael želi? Nema lijekova, pića, vode ni plina. Gladujemo. Napadaju nas. Može li biti gore od ovoga? Cijela Gaza je isprepadana.

“Napad”, riječ koju se nijedni mediji u Izraelu ne usude koristiti, (Izrael je “ušao” u Gazu) je ekvivalent divljanja kroz koncentracione logore. (slično masakrima u Sabri i Šatili). Ipak, novine kao Njujork Tajms još uvijek daju razloge za  napade obraćajući , tj. Hamasova “uporišta” u Gazi. Istina je da tamo nema nikakvih uporišta niti vojnih postrojenja bilo koje vrste. To je samo još njihovih laži. Nemaju vojske, mornarice niti zračne flote.  Jedina prijetnja za Izrael koju Gaza posjeduje je nepokolebljiva predanost ljudi da prekinu okupaciju.
Alan Deršovic i drugi istaknuti cionisti su na CNN-u branili napad njihovim najuglađenijim, fiškalskim govorom, ali nisu ubijedili javnost. Ono što promatrači vide na internetu su raznešena dječija tijela koja se izvlače iz ruševina njihovih kuća i užasavajuće eksplozije u gradu koji iščezava u potpunoj tami. Ništa što Deršovic kaže ne može se porediti s prizorima koji se svake minute pojavljuju na ekranu. Izrael  je granatirao džamije, ambulante, tunele, mostove, čak i djevojački internat. Otkad su djevojački internati dio “infrastrukture Hamasa”? Pet sestara i njihova majka su razneseni dok su sjedile u vlastitoj dnevnoj sobi. Da li Deršovic stvarno misli da može izazvati razumijevanje za izvršitelje ovih zločina? Američka podrška Izraelu je na testu i polako blijedi.

Rat je netaktičan instrument za postizanje političkih ciljeva, i cijene mogu biti podjednako visoke za pobjednike i gubitnike. Ako Izrael uspije da podstakne Hamas da pošalju bombaše samoubice u Telaviv ili Jerusalem, onda će se možda stavovi preokrenuti u korist Izraela. Nemoguće je predvidjeti. Ali jasno je da bi odmazda u u obliku samoubilačkih misija bila najgora strategija Hamasa u ovom trenutku. Izrael je izgubio moralno uporište, ali jedan bombaš samoubica bi to u trenutku mogao promijeniti. Osim toga, granatiranja udaljavaju ljude koji suosjećaju s Palestinom i otežava im da ih otvoreno podržavaju. Jedini koji imaju koristi od samoubilačkih misija su desničarski fanatici u izraelskom političkom sistemu. Svaki ubijeni izraelski civil samo ojačava političku partiju Likud i njihove pristalice.

PREKID VATRE: Koga kriviti?

Mediji su napravili veliku frku oko činjenice da je Hamas prekinuo vatru s Izraelom samo nekoliko dana prije granatiranja Gaze. Ali kako Džoen Heri  ističe u svom članku “Prava priča o ovom ratu nije ona koju priča Izrael”, Hamas je ponudio da prekine vatru ako se Izrael složi da ukloni blokade.

Prema Heriju:
Srž situacije je potpuno iznio Efraima Hejli, prijašnji vođa Mosada. On kaže da dok su Hamasovi militanti -kao i većina izraelskih desničara – sanjali o tjeranju svojih konkurenata “shvatili su da ovaj ideološki cilj nije moguće i neće biti moguće dostignuti u skoroj budućnosti”. Umjesto toga ”oni su spremni i žele vidjeti uspostavljanje palestinske države s državnim granicama iz 1967”. Svjesni su da to znači da će “morati usvojiti način vladanja koji ih može odvesti daleko od njihovih ciljeva”- i prema dugoročnom miru baziranom na dogovoru…Hejli objašnjava da “Izrael zbog vlastitih razloga nije želio da preokrene prekid vatre u početak diplomatskih procesa s Hamasom."

Zašto bi se Izrael ovako ponašao? Izraelska vlada želi mir, ali samo zasnovan na vlastitim uvjetima, baziran na palestinskom prihvaćanju poraza. To znači da bi Izrael mogao zadržati dijelove Zapadne Obale na “njihovoj strani zida”. To bi značilo da će oni zadržati najveća naselja i kontrolisati dotok vode.  I također, to znači podijeljenu Palestinu s tim da Gaza ode Egiptu i da Zapadna Obala ostane sama. Pregovori su prijetili ovakvoj viziji: od Izraela je traženo da se odrekne više od onoga što je želio. Ali nametnut mir nije nikakav mir: neće prekinuti raketiranje ili srdžbu. Za pravu sigurnost, Izrael će morati da razgovara s ljudima koje danas granatira i okupira te se nagoditi sa njima. (Džoen Heri, “Prava priča o ovom ratu nije ona koju priča Izrael”)

Herijev članak nadalje potvrđuje našu osnovnu tezu da agresija na Gazu nema nikakve veze s terorizmom, sigurnošću ili infrastrukturom Hamasa. Ustvari, Hamas je izgleda spreman sve riješiti za mnogo manje nego što su se nadali. U ovom slučaju sve što su oni željeli je obećanje Izraela da će zaustaviti blokadu, ali je Izrael odbio. Kolektivna kazna je za Palestince postala navika kao pušenje ili uzimanje droga. Izrael može da uradi šta želi. Ako žele prekinuti dotok hrane i lijekova za 1,5 miliona ljudi  ili ih granatirati do zaborava; niko ih ne može zaustaviti. UN i Vašington se samo okreću i prave mrtvi. Zašto bi pregovarali kad mogu raditi šta žele. Svijet je njihov.

Ismail Hanijeh: “Ne želimo Jevreje baciti u more”

O…ko će zaustaviti vjetrenjače u mojoj glavi?
Ko će ukloniti noževe iz mog srca?
Ko će ubiti moju jadnu djecu…?
Da ne bi…izrasli u crveno namještenim nastambama (“Kraj”- Amal Dunqul; prevela Angry Arab, novinska agencija)

U ponedjeljak su izraelski ratni avioni granatirali urede čovjeka koji je pomogao da se spasi više jevrejskih života nego bilo ko drugi u Knesetu. Taj čovjek je palestinski premijer Ismail Hanijeh . Hanijeh je podržavao zabranu samoubilačkih misija koja je trajala više od dvije godine unatoč blokadi hrane, lijekova, ogrijeva i električne energije u pojas Gaze, te unatoč svakodnevnim granatiranjima, napadima, uhićenjima, ubistvima i drugim brojnim poniženjima vezanim za okupaciju. Stotine izraelskih civila su danas živi zahvaljujući Ismailu i njegovim kolegama iz Hamasa koji su napustili oružane sukobe i ušli u politiku.

Izraelska glasnogovornica Major Avital Lajbovich je u petak bjavila da su i vođe Hamasa bili  “obilježeni ljudi”. Odredili smo valjane ciljeve kao bilo koje mete udružene s Hamasom. To znači da je Hanijeh sada na izraelskoj listi za pogubljenje.

U intervjuu s Vašington Postom u februaru 2006.godine, Hanijeh je razotkrio mnoge od laži o Hamasu koje su kružile u zapadnim medijima. Rekao je da želi da vidi kraj “začaranog kruga nasilja” i naprasito je odbacio činjenicu da je “Hamas odlučan da uništi Izrael”. “Mi nemamo nikakva zlobna osjećanja prema Jevrejima. Ne želimo da ih bacimo u more. Sve što mi tražimo je da nam vrate našu zemlju, a ne da bilo kome naudimo…Ne tražimo rat niti ga pokrećemo. Nismo ljubitelji krvi. Mi smo potlačeni narod s pravima.”

Vašington Post:  Da li će Hamas priznati Izrael ako se budu morali povući do granica iz ´67. godine?

Hanijeh: Ako se Izrael povuče do granica iz ´67. godine, onda ćemo uspostaviti mir u etapama…Uspostavit ćemo stabilnu i smirenu situaciju koja će donijeti sigurnost našem narodu.

Vašington Post: Da li priznajete pravo postojanja Izraela?”

Hanijeh: Odgovor je da dopustite da Izrael kaže da će priznati palestinske državne granice iz 1967.,osloboditi zatvorenike i priznati  prava izbjeglica da se vrate u Izrael. Hamas će imati svoj položaj ako se ovo dogodi.

Vašington Post: Da li priznajete Izrael?

Hanijeh: Ako Izrael objavi da će  Palestincima vratiti državu i sva njihova prava nazad, onda smo spremni da ih priznamo.

Hanijevi odgovori su otvoreni i razumni. Ne traži ništa što već nije traženo rezolucijom Ujedinjenih Naroda: povratak granica iz 1967. godine, osnovna ljudska prava i rješenje zadnjih statusnih problema. Ugovor bi mogao biti sutra potpisan ako bi se Izrael pristao pridržavati međunarodnih zakona. Umjesto toga, Izrael je odabrao da zauzme Gazu. Već šezdeset godina koriste istu propalu strategiju.

Ponovo Hanijeh:
Izraelski jednostrani pokreti u zadnjih godinu dana ne vode prema miru. Ti zakoni – privremeno povlačenje snaga iz Gaze i podizanje zida oko Zapadne Obale nisu koraci ka odluci, nego prazni simbolični koraci koji ne mogu da riješe postojeći konflikt. Skoro potpuna izraelska kontrola nad životima Palestinaca nikad nije dovedena u pitanje, kao što je potvrđeno humanitarnim i ekonomskim patnjama Palestinaca još od januarskih izbora.

Želimo ono što Amerikanci imaju: demokratska prava, ekonomski suverenitet i pravdu. Mislili smo da će naš ponos u sprovođenju najpoštenijih izbora u arapskom svijetu biti u skladu s Amerikom i njenim građanima. Umjesto toga, naša nova vlada je na početku dočekana činovima izričite, otvorene sabotaže iz Bijele kuće. Sada se ova agresija nastavlja protiv 3.9 miliona ljudi koji žive u najvećim zatvorima na svijetu. Američko samozadovoljstvo na licima ovih ratnih zločina je, kao i obično, umetnuto u oblik kodiranog retoričkog zelenog svjetla: “ Izrael ima pravo da se brani”.

Hanijahovi pokušaji pomirenja su propali. Izrael se neće cjenkati ili pregovarati. Izraelsku državu vodi ideologija koja zahtjeva trajno proširenje i potlačenost ostalih. Hanijeh ne može da uradi ništa da bi to promijenio. Odgovor za trenutnu krizu leži u samom cionizmu, filozofskom podupiranju jevrejskog nacionalizma.

U svom nedavno objavljenom članku: “Izraelski pravednički bijes i njegove žrtve u Gazi” Ilan Pap, predsjednik katedre za historiju na Univerzitetu Ekster, objašnjava cionizam u smislu njegovog djelovanja na izraelsku politiku nasuprot upadu u Gazu:

Nema granica licimjerstvu koje prouzrukuje pravedničkii bijes. Govori generala i političara se nepravilno kreću između samohvale čovječnosti koje vojska pokazuje u “hirurškim” operacijama s jedne strane, i potrebe da se Gaza uništi jednom zauvjek na sve moguće "humane" načine s druge strane.

Pravednički  bijes je stalni fenomen u izraelskom, a prije toga cionističkom raspolaganju Palestinom. Svaki čin, bilo to etničko čišćenje, okupacija, masakr ili razaranje je bilo prikazano kao moralno opravdano i kao čin čiste samoodbrane izvršen protiv volje u izraelskom ratu protiv najgore ljudske vrste. U svom izvanrednom djelu “Povratak cionizma: mit, politika i učenost u Izraelu”, Gabi Piterberg  istražuje ideološke korijene i historijski napredak ovog opravdanog bijesa. U Izraelu danas, s lijeva na desno, od Likuda do Kadime, od akademije do medija, možete čuti pravedničku ljutnju države koja je više zauzeta od bilo koje druge države na svijetu uništavanjem i lišavanjem imovine domaćeg stanovništva.

Važno je istražiti ideološke početke ovakvog stava i izvesti potrebni politički zaključak iz njegove prevlasti. Ova pravednička ljutnja štiti političare i društvo u Izraelu od bilo kakvih vanjskih zamjerki ili kritike. Ali daleko gore je to što se on uvijek ogleda u destruktivnoj politici protiv Palestinaca. Bez ikakvog unutrašnjeg mehanizma kritike i bez vanjskih pritisaka, svaki Palestinac postaje potencijalna meta ove ljutnje. Kada joj dodamo moć jevrejske države, neizbježno je jedino da završi s još masovnih ubistava, masakara i etničkih čišćenja.

Samoopravednost je moćan čin samoodricanja i opravdavanja. To objašnjava zašto izraelsko-jevrejsko društvo ne može biti pokrenuto riječima razuma, logičkog ubjeđivanja ili diplomatskog dijaloga. I ako neko ne želi podržati nasilje kao način suprostavljanja tome, postoji samo jedan način: izazivanje te samopravednosti kao zle ideologije koja treba da prikrije ljudske grozote. Drugo ime ove ideologije je cionizam i međunarodno ukoravanje cionizma, a ne samo pojedinih izraelskih poteza, je jedini način spriječavanja ove samopravednostii. (“Izraelski pravednički bijes i njegove žrtve u Gazi”, Ilan Pap)

Napisao: Mike Whitney
Izvor: Information Clearinghouse
Za IslamBosna.ba prevela: M.I.