Jeste li vi zaboravili Adnana?

Bio sam odlučio ugasiti Facebook, ionako mi hronično nedostaje vremena, ali u dva dana našao sam dvije prijateljice iz osnovne škole pa neka Facebook stoji.

Četiri do pet puta sam promijenio osnovnu školu, ovo su prijateljice s kojim sam išao u prvi i drugi razred. I počnem nešto razmišljati… ne znam što mi je ovo trebalo.

Pred rat, imao sam druga Adnana, živjeli smo u istoj zgradi na Dobrinji 4, išli u isti razred u Osnovnoj školi “Dušan Pajić Dašić”. Počinje rat, Dobrinja 4 pada u četničke ruke, mi se rasipamo, niko ni za koga ne zna.

Bio sam izbjeglica u vlastitom naselju, u mom gradu, u svojoj zemlji.

Dobrinja je tada bila jedina veza Sarajeva s ostatkom slobodne teritorije. Dok nije prokopan tunel, oružje, hrana i ostale potrepštine nošene su preko aerodromske piste. Stotine mrtvih, hiljade ranjenih. Dobrinja je bila grad za sebe. Imala je ratnu bolnicu, ratne škole, ratnu gimnaziju, televiziju, svoju 5. motorizovanu brigadu, poslije  i 125. brigadu Prvog korpusa.

S južne strane bio je aerodrom koji je držao tadašnji UNPROFOR, istočno su bili četnički položaji u Dobrinji 4 i Dobrinji 1, zapadno četnički položaji u Nedžarićima, sjeverno brdo Mojmilo ispod kojeg je išao naš prolaz prema ostatku grada, čuvena barikada na kojoj je poginulo, koliko se sjećam, oko 300 naših ljudi.

I sve to je bilo na prostoru čija je dužina oko kilometar ili nešto više, na domet snajpera i s jedne i s druge strane. Popaljeno, porušeno ali odbranjeno.

Komandant brigade bio je naš kućni prijatelj Ismet Hadžić Mutevelija, čovjek koji je organizovao otpor iz džamije (zapaljene u ratu). Bio sam dijete, ali slušao sam priče o ispucanoj zolji koja se nosala po Dobrinji da je četnici vide, o pucanju kroz solunare (da zveči), vidio sam puške pravljene od vodovodnih cijevi. I sve to protiv sile koja nas je okruživala s 3 kasarne, od kojih je jedna bila ona u Lukavici gdje je bio komandni centar agresora za područje Bosne i Hercegovine.
Poslije smo imali dva BOV-a i jedan transporter, nešto minobacača, i dovoljno protivoklopa ali to što su naši ljudi napravili na početku je čudo.

Ali, sva je Bosna takva. Kroz Dobrinju se tada više hodalo pod zemljom nego po zemlji; bili su iskopani tranšeji i rovovi gdje se moglo, tri upotrebljiva mosta su oklopljena (dva autobusima, kamionima i prikolicama i jedan manji most vrećama), kroz zgrade su prokopani prolazi da se ne mora izlaziti vani… Linije sa četnicima na nekim mjestima su bile na udaljenosti od, ako me sjećanje ne vara, ne više od 20 m (npr. linija gdje je sada Azel France prodavnica, tu je i manje od 20 m). Naši su kopali tunele da dođu do njihovih položaja ali nijedan taj pokušaj, koliko znam, nije uspio, negdje se cesta provalila, negdje su četnici skontali.

Četnici su imali sve, a mi ništa. Pričao sam poslije s komšijama s one tamo strane, oni sebi ne mogu oprostiti što nas nisu za uši izvukli. Ali, srpska mitologija je tu odigrala pozitivnu ulogu za nas, Allah zna šta su oni sebi umislili. Kad samo pomislim šta bi se desilo da su upalili 20 tenkova i krenuli frontalno u početku… Ali, čovjek planira, a Allah određuje kako će biti.

Boli me to što zaboravljamo. Poslije rata su k’o bajagi htjeli da obilježe neka mjesta gdje su pale granate, ali izjalovilo se to. Započeli, zvalo se to sarajevske ruže, čini mi se, ali ne vidim ni jednu. Zaboravljamo. U srušenoj Dobrinji u ratu se za ramazan klanjalo 16-17 teravija, a sada…

Koliko će naša djeca znati o užasu kroz koji smo prošli? Hoćemo li zaboraviti pa da nam se ponovi? Hoće li za 10 godina opšteprihvaćena priča biti da se ratovalo ali da su svi krivi, da su svi jednaki…

Pobili su nas, raselili… Kod nas su u ratu mezarja su pravljena između zgrada, ljudi se nisu imali gdje drugo ukopavati. Poslije rata su premješteni ti šehidi na prava mezarja i mislim da je to greška. Trebalo je ostaviti, da podsjeća. Bolje da se djeca igraju oko šehidskih nišana nego da im se ponovi ono što se nama desilo.

Jah.

Adnan Hodžić. Adnan Hodžić bio je moj prijatelj, 1980. godište. Poginuo je 1992. zajedno sa svojim mlađim bratom Mirzom. Sjedili su za stolom, igrali se, pala je granata, poginuli su njih dvojica i još jedna djevojčica koja je bila s njima. Njihovi roditelji su imali samo njih dvojicu.

Nemam Adnanovu sliku, sve moje ostalo je u stanu kad su četnici okupirali naše naselje.

Nikad nisam imao hrabrosti da nazovem njihove roditelje, šta da kažem, šta da pitam. Nit’ znam gdje su. Danas sam po prvi put u životu uzeo imenik, potražio ime njihovog oca i izbacilo mi je nekoliko rezultata. Okrenuo sam sve brojeve. Na neke se niko nije javio. Na jedan broj javio se čovjek, rekao sam da tražim prijeratnog prijatelja, pitao kako se zove, pitao je li živio na Dobrinji 4, rekao je da jeste. Noge su mi se oduzele. “Jeste li imali dva sina?” – upitao sam. “Nisam”, odgovorio je čovjek, mlad je, moje godište. Hvala Bogu. Ne znam hoću li se ikada više usuditi da potražim Adnanove roditelje. Rat je za njih završen te ’92.

Izađem da pogledam kroz prozor. Bože, koliko je krvi ovdje proliveno. A zašto?

Šta će doživjeti naša djeca? Kad ih pogledam, pomislim na naše roditelje koji su 4 godine strepili nad nama. Kako je to? Kako je to kad ti neko može ubiti dijete bez kazne, bez suda, kao životinju?

Ja ne znam šta je rat.

Samo onaj ko je imao dijete u ratu zna šta je rat.

Sve bi im mogao halaliti ali Adnana, Mirzu – nikada. Nikada im ne mogu halaliti onu djecu koja su ubijena u naručjima majki u Bratuncu. I danas nam opet vođa anam one tamo “republike” traži pravo na referendum. Pa vi ste svoju želju već pokazali kada ste pokušali čitav naš narod da pobijete, u nastojanju da dobijete republiku prljavu k’o svinjac. Odnosno čistu od ne-Srba. Mi u vaše namjere ni najmanje ne sumnjamo.

Uredu, gadovi, želite Veliku Srbiju, uredu, borite se k’o vitezovi, ali način na koji ste krenuli da ostvarite svoj cilj ne dozvoljava nam da vam ikad halalimo. Ko halalio da Bog da ga vlastita djeca proklela.

Neka je rahmet dušama naših šehida…

F.V.