Izraelu cvjeta od Američkog VETA (Salih Indžić)

Bili su i protiv rezolucija vezanih za Namibiju, Nikaragvu, Vijetnam. Sami, bez podrške zapadnih saveznika, uložili su veto 53 puta. Sa svoja 32 veta Velika Britanija se 23 puta saglašavala sa vetom Sjedinjenih Država, a 14 puta i sa vetom Francuske.

Veto je latinska riječ i znači “zabranjujem, odbacujem, ne primam”. U starom Rimu to je bila formula kojom su narodni tribuni proglašavali odluke senata za nevažeće. U ustavnim državama veto je pravo vladara na neograničeno ili ograničeno poricanje pojedinih odluka parlamenta. U Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija veto jedne velike sile je protivljenje nekom prijedlogu kojim se sprječava donošenje zajedničkih obavezujućih rezolucija ili osujećuje neka zajednička akcija. Prema prvobitnim namjerama Sjedinjenih Država, koje su se prilikom osnivanja Ujedinjenih nacija (prije skoro šest decenija), zalagale za postojanje prava veta, to je sredstvo velikih sila za odbranu njihovih nezavisnih akcija u stvarima koje one ocjenjuju kao vitalne po svoje nacionalne interese. Uvodeći veto radi zaštite svojih interesa, Amerikanci su, koje li ironije, omogućili tadašnjem Sovjetskom Savezu da se izdašno suprotstavlja upravo njihovim akcijama. Sovjeti, odnosno Rusi, koristili su se od 1945. godine do danas pravom veta 120, a Amerikanci 78 puta. Samo za Staljinova života, odnosno u prvih deset godina postojanja UN-a, SSSR je uložio veto 79 puta, a kasnije je toliko prijetio vetom da je Andrej Gromiko, ministar vanjskih poslova od 1957. do 1985., na Ist Riveru dobio nadimak “Mister Njet”. Iako je zamišljen da odbrani prevashodno nacionalne interese velikih sila, veto je u UN uvijek bio elemenat složenije političke igre. Da bi se izbjegao rizik veta, ponekad se zaobilazi čak i sam Savjet bezbjednosti! Kritičari sistema veta tvrde da je on uveden nakon Drugog svetskog rata i da sada ne odražava pravu geopolitičku sliku u svijetu sa pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti. Francuska i Velika Britanija se naročito danas ne nalaze među pet najbogatijih zemalja svijeta.

Sva američka veta…

● Sjedinjene Države uložile su u utorak, 14.10.2003. god., svoj 78. veto na prijedlog rezolucije kojom se Izraelu zabranjuje da proširi ‘sigurnosnu ogradu’ na Zapadnoj obali. Ništa novo, rekli bismo. Za nacrt rezolucije, koja je trebala osuditi i planove za gradnju 600 novih kuća u izraelskim naseljima na palestinskom području, od 15 članica Savjeta bezbjednosti, 10 je glasalo ‘za’, a uzdržane su bile Velika Britanija, Njemačka, Bugarska i Kamerun. Za rezoluciju su glasale Angola, Čile, Kina, Francuska, Gvineja, Meksiko, Pakistan, Rusija, Španija i Sirija. O rezoluciji se glasalo na insistiranje Sirije, iako su SAD jasno rekle da će uložiti veto. Prema riječima američkih predstavnika, SAD su se bezuspješno zalagale za odgodu, nadajući se da će se moći postići kompromis i izbjeći veto. Ambasador SAD pri UN Džon Negroponte rekao je da “rezolucija treba da osudi svakoga ko je preuzeo odgovornost za samoubilačke napade i da osudi nedavan napad u Haifi, u Izraelu, kako bi dobila podršku SAD”. No, arapske zemlje insistirale su na trenutačnom glasanju o tekstu rezolucije za koji je SAD već dao do znanja da će na njega uložiti veto. Drugim riječima, arapske zemlje su same krive i same su sebi ‘skočile u stomak’. Glavni palestinski pregovarač Saeb Erekat osudio je američki veto u Vijeću sigurnosti UN-a. To je, ustvari, ‘zeleno svjetlo’ Izraelu da nastavi izgradnju zida kojim bi se neka palestinska područja odijelila od Izraela, a druga, opet, pripojila državi Izrael klasičnom aneksijom. Prema Erekatovim riječima, stavljanje veta blokira i samu ‘viziju’ predsjednika Buša o dvjema državama – izraelskoj i palestinskoj.

● Prisjetimo se i prethodnog američkog veta. U Savjetu bezbjednosti je 16. septembra ove godine američkim vetom odbačen prijedlog rezolucije muslimanskih i nesvrstanih zemalja kojom se od Izraela zahtijevalo da odustane od prijetnji o protjerivanju palestinskog lidera Jasera Arafata. Sponzori rezolucije su bili Pakistan, Južna Afrika i Sudan. Za usvajanje dokumenta je glasalo jedanaest članica, dok su se Britanija, Njemačka i Bugarska uzdržale. Stalni predstavnik SAD pri UN, Džon Negroponte je i tada poslije glasanja objasnio da je razlog američkog veta činjenica da predlagači u ponuđenom tekstu ‘nisu zauzeli jasan stav protiv tri vodeće palestinske terorističke grupe’.
Glavni palestinski mirovni pregovarač Saeb Erekat je tada izrazio nadu da Izrael neće iskoristiti veto kao ‘dozvolu za ubistvo Arafata’. ‘To je crni dan za UN i za međunarodno pravo’, izjavio je Erekat i dodao da se nada da Izrael neće pogrešno interpretirati odluku SAD. Rusija je kritizirala veto kojim su Amerikanci u Savjetu bezbjednosti blokirali usvajanje rezolucije UN-a protiv izraelske deportacije palestinskog predsjednika Jasera Arafata, ocjenjujući da nije trebalo insistirati na vetu, već nastaviti rad na tekstu nacrta rezolucije u Savjetu bezbjednosti. ‘Bili smo za nastavak rada u Savjetu bezbjednosti UN-a kako bismo približili stavove zainteresiranih strana’, izjavio je portparol ruskog Ministarstva vanjskih poslova Aleksandar Jakovenko.

● Krajem 2002. godine, tačnije 21.12., SAD su uložile veto kada se u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija glasalo o rezoluciji kojom se osuđuje Izrael za ubistvo trojice službenika UN-a na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Prijedlog rezolucije podnijela je Sirija, a za nju je glasalo 12 članova, uključujući predstavnika Velike Britanije, dok su Bugarska i Kamerun bili uzdržani.
Ukratko, od 78 američkih veta, njih 37 blokira rezolucije u kojima se osuđuje Izrael. Od posljednjih devet čak je osam takvih. Prije toga su se Amerikanci najviše protivili rezolucijama u kojima se osuđuje Južna Afrika (10 puta). Bili su i protiv rezolucija vezanih za Namibiju, Nikaragvu i Vijetnam. Sami, bez podrške zapadnih saveznika, uložili su veto 53 puta. Sa svoja 32 veta Velika Britanija se 23 puta saglašavala sa vetom Sjedinjenih Država, a 14 puta i sa vetom Francuske.

Irelevantnost Savjeta bezbjednosti UN-a

Trideset godina američki veto u Ujedinjenim nacijama je ključni elemenat američke vanjske politike. Amerika je, kao što smo vidjeli, bez treptaja 78 puta potegla taj veto. No, pogledajmo kako stoje stvari kada se situacija malo obrne, odnosno kada veto drugih ne odgovara interesima Amerike. Da li i tada ostaje principijelnost i dosljednost u poštivanju ovoga prava? Kada je Amerika uprla sve svoje snage da dobije podršku za rat protiv Iraka, i kada u tome nije uspjela, Džordž Buš junior saopćava da će Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija postati irelevantan ako Francuska ili Rusija stave veto na (nezakoniti!?) rat Amerike protiv Iraka!! Koje li arogancije! Amerikancima je tada u Savjetu bezbjednosti UN-a bilo potrebno devet podignutih ruku od ukupno petnaest predstavnika zemalja članica kako bi bila usvojena nova američko-britanska rezolucija kojom bi Iraku bilo zaprijećeno upotrebom sile ukoliko se ne ‘razoruža’ do 17. marta.
Savjet bezbjednosti čini ukupno 15 zemalja, pet stalnih (Kina, Rusija, SAD, Francuska i Velika Britanija) i deset privremenih (Njemačka, Španija, Meksiko, Pakistan, Bugarska, Gvineja, Sirija, Angola, Kamerun i Čile). Također, za usvajanje rezolucije neophodno je da nijedna od pet stalnih članica ne uloži veto. Kako nisu uspjeli da sakupe sve potrebne glasove, a ostali su pri svojoj odluci da uđu u rat, Amerikance više nije morao zanimati ni veto. Odlučili su samostalno nastupiti i zanemariti Savjet bezbjednosti. Zašto je onda bilo toliko uzbuđenja zbog veta i šta protivljenje jedne od pet velikih sila u Savjetu bezbjednosti namjerama ili akcijama bilo koje od njih znači danas, u jednopolarnom svijetu? Madlen Olbrajt (Madeleine Albright), bivši državni sekretar SAD je jednom izjavila: ‘Amerika će djelovati sa drugima, multilateralno kada može, i samostalno, unilateralno kada mora.’ A za vrijeme bombardovanja Iraka, Džordž Buš je nonša(r)lantno i krajnje drsko rekao: ‘Ono što mi kažemo, to prolazi!’
Navedenom pitanju možemo dodati još jedno: Koliko je američki veto doista potreban Izraelu, kada Izrael ionako ne poštuje i ne priznaje rezolucije UN-a protiv njega? To je do sada više puta potvrdio. Izrael sebe smatra ‘iznad međunarodnog prava i zakona’, baš kao što i njegov zaštitnik, SAD odbacuje nadležnost i jurisdikciju nedavno osnovanog Međunarodnog krivičnog suda. Ovo potvrđuje i sam Kur’an: ‘I Jevreji i kršćani kažu: ‘Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.’ Reci: ‘Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijeha vaših?’ A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara; kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.’ Dakle, njihovu tvrdnju da nisu kao ostali, da su iznad njih i da drugi ne mogu određivati kako da se oni ponašaju, Kur’an decidno negira. Sve ovo samo potvrđuje tezu da je međunarodno pravo igračka u rukama velikih sila koju koriste samo onda kada ide u njihovu korist.

Novi horizonti