Ispovijest Guantanamo čuvara

Možete li opisati svoj dolazak u Guantanamo?

Stigli smo u Guantanamo 7. januara 2002.
Tokom
vožnje autobusom, vozili smo se kroz bazu. Sjećam se da sam vidio
McDonald’s, salu za kuglanje i druge objekte, i pomislio “Čovječe! Ovo
će biti stvarno fin posao. Ovo je sve što nam treba”. 

Kako ste proveli vrijeme prije dolaska pritvorenika?

9.
januara, krenuli smo da razgledamo kamp. Nikad takvo nešto nisam ranije
vidio. Ćelije – ili kavezi kako ih ja zovem – bili su mali. “Mjesto u
koje bih stavio psa,” pomislio sam. Uz to, kavezi su bili vani, na
otvorenom. Osim malog metalnog krova.

Neki od nas prošli smo
kroz peteročlani interni reakcioni trening. Ovako treniran tim od pet
ljudi bi reagovao kada bi pritvorenik bio van kontrole. Prvi čovjek
imao bi štit. Kada bi se vrata kaveza otvorila, ovaj čovjek bi ušao i
udario pritvorenika što jače može sa štitom. Drugi čovjek bi ušao i
uhvatio pritvorenikovu lijevu ruku, treći čovjek desnu ruku, četvrti bi
ga uhvatio za lijevu nogu, a peti za desnu. Tako bi ga oborili i
stavili mu lisice.

10. januara rečeno nam je da će prva grupa pritvorenika stići dan poslije i da trebamo biti pripravni.

Jeste li dobili ikakve informacije o tome ko su pritvorenici koji su trebali stići?

Sjećam
se da su nam jedino rekli da su ti pritvorenici uhvaćeni kada su se
borili protiv Amerikanaca u Afganistanu. I da su poznati kao teroristi.
I da su mnogi njih učestvovali u planiranju napada 11.septembra.
Trebali smo se susresti s najgorim ljudima na svijetu. Naš zadatak bio
je da čuvamo ove teroriste tako da SAD mogu dobiti više informacija o
napadima i spriječiti dalje napade.
Mnogi od nas, uključujući i
mene, bili smo bijesni i mnogi su se željeli osvetiti za sve što su SAD
prošle u posljednjim mjesecima zbog ovih ljudi.

Konačno je stigao 11. januar 2002. To je dan kada je stigla prva grupa pritvorenika. Kakva je bila atmosfera tog dana?

Svi
smo bili nervozni. Nakon par sati čekanja, dobili smo informaciju da
pritvorenici stižu u kamp. Bilo me skoro strah, pomislio sam: „Evo,
uskoro ću vidjeti izbliza kako jedan terorista izgleda“.
Otvorila
su se vrata autobusa. Čuli smo vojnike kako viču na pritvorenike:
„Začepite! Vi ste sada vlasništvo Sjedinjenih Američkih Država“.
Vojnici su izgurivali pritvorenike iz autobusa, a mi smo ih hvatali
dole. Neću nikad zaboraviti prvog čovjeka koji je sišao s autobusa. Bio
je to čovjek s jednom nogom. Dok su ga policajci odvodili, on je skakao
na jednoj nozi, a policajci su vikali na njega da hoda brže. Bili smo
sad na redu ja i moj partner. Drugi pritvorenik izašao je iz busa.
Zgrabili smo ga i odveli ga do mjesta za čekanje, vikali na njega da se
spusti na koljena i da ušuti.

Je li iko od pritvorenika došao s ozbiljnim povredama?

Mnogi od njih došli su sa ranama od metaka, slomljenim rukama i nogama.

Kako je završio taj dan?

Stid
me da priznam i da vam kažem da sam bio učesnik prvog incidenta interne
reakcione snage na kampu. Prvog dana, odvodili smo pritvorenike u
njihove kaveze. Ja i moj partner smo zgrabili narednog pritvorenika. On
je imao oko 50-ak godina. Sjećam se da sam ga zgrabio i da smo počeli
hodati ka bloku Alpha. Onda sam primjetio da je napet, da se trese
mnogo, i nije htio da hoda bez tjeranja. Kada smo došli do kaveza,
rečeno mu je da se spusti na koljena, što je on učinio. Moj partner se
onda spustio i skinuo mu lance s nogu. Onda je krenuo da mu skida
lisice. Još uvijek sam ga držao za gornji dio tijela i mogao sam
osjetiti kako postaje sve napetiji. Počeo se otimati. Vikali smo na
njega: „Prestani se micati!“. To smo stalno ponavljali. Onda se prestao
micati. Kada je moj partner krenuo da stavi ključ u lisice, pritvorenik
se naglo okrenuo ulijevo prema meni. Odmah sam ga bacio na zemlju i
popeo se na njega.

Moj partner bio je izašao iz kaveza. Na
radiju se oglasio poziv na uzbunu. Stigao je reakcioni tim. Zgrabili su
ovog čovjeka, spustili ga na pod licem prema dole i svezali mu ruke i
noge zajedno na leđima. Ležao je u tom položaju satima prije nego što
su ga oslobodili. 

Par dana poslije, saznao sam od drugog
pritvorenika da je taj stariji čovjek samo bio uplašen. Kada smo ga
spustili na koljena, mislio je da ćemo ga pogubiti. Saznao sam da je
viđao neke svoje prijatelje i članove porodice koji su ubijeni na
koljenima.

Neki momci čuvari su mi poslije dolazili i čestitali na „dobro urađenom poslu“. 

Sjećam se da sam ga vidio narednog dana. Lice mu je bilo puno modrica i ogrebotina.

Je li bilo slučajeva zlostavljanja nakon dolaska pritvorenika?

Jedne
noći imao sam zadatak da čuvam blok Charlie. Ljekar je dijelio lijekove
po bloku. Došao je do jednog pritvorenika i naredio mu da popije
limenku pića Ensure [mnogim pritvorenicima je ovo piće davano jer su
bili pothranjeni]. Pritvorenik je odbio da to popije. Ljekar mu je
nekoliko puta rekao da mora popiti i pritvorenik je opet odbio. Onda je
ljekar otišao da prijavi situaciju. Došli su čuvari i rekli mu da mora
popiti. Još jednom je pritvorenik odbio naređenje.

Na radiju
je zatim pozvan petočlani reakcioni tim. Ušli su u kavez. Pritvorenik
je samo stajao tu. Prvi čovjek tima udario je pritvorenika štitom, pri
čemu je pritvorenik pao na betonski pod kaveza. Ubrzo je cijeli tim bio
na pritvoreniku. Digli su ga i lisicama ga zavezali na ogradu kaveza.
Osoba sa štitom držala mu je glavu tako da se nije mogao micati. Ušao
je ljekar s limenkom Ensurea. Otvorio je limenku, uhvatio pritvorenika
za vrat i počeo da mu lijeva piće niz grlo. Pritvorenik je pokušao da
pomiče glavu i da ne guta. Piće mu se samo slijevalo preko lica.

Ljekar
je zatim udario pritvorenika dva puta na lijevu stranu lica svojom
desnom šakom. Onda je izašao iz kaveza kao da se ništa nije desilo.
Zatim su pritvoreniku skinuli lisice i svezali mu ruke i noge da leži
na podu. Tako je ležao nekoliko sati.

Poslije sam saznao od drugih pritvorenika da je čovjek odbio da popije piće jer je mislio da ga žele otrovati.

Kažete da su čuvari bacali Kur’an na pod. 

Kada
se desio incident s Kur’anom, bio sam na bloku Alpha cijeli dan.
Odjednom su pritvorenici počeli da viču. Ubrzo su počeli izbacivati
dušeke iz kaveza. Neki su bacali vodu koju su imali u kavezima. Onda
smo čuli da je uzrok toga bio što je jedan čuvar bacio Kur’an na pod. 

Kakva su bila vjerska prava ovih pritvorenika?

Puštala
se glasna rock muzika u kampu. Nacionalna himna se također puštala
svako jutro u 6:30. Muslimanski poziv na molitvu je puštan nakon prve
sedmice na kampu. Mnogi vojnici su se ismijavali s ovim. Mnogi bi
pjevali uz poziv na molitvu, pokušavajući da budu smiješni. Kada bi
pritvorenici obavljali svoju molitvu, vojnici bi ih prskali vodom.

Sjećam se da sam razmišljao koliko su ti ljudi posvećeni svojoj vjeri, uvijek su čitali Kur’an, uvijek su se molili. 

Je li bilo i verbalnog zlostavljanja pritvorenika?

Na
njih se puno vikalo, sve vrijeme. Govorili su im da začepe, da hodaju
brže i svašta još. Neke pritvorenike bi zvali „crnci s pijeska“.
Govorili bi im da su im zemlje odakle dolaze sravnjene sa zemljom i da
ništa nije ostalo i da su im porodice mrtve. Neki čuvari su im govorili
i da ih mogu pogubiti u svakom momentu.

Brandon Neely dao je
ovaj intervju kao dio Projekta svjedočenja s Guantanama, koju je proveo
Centar za ljudska prava na Univerzitetu u Kaliforniji.
 
Izvor: Independent
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba