Drugi genocid nad Bošnjacima I dio – “Istraga poturica”

Od Bečkog rata pa tokom cijelog XVIII stoljeća sve će se susjedne kršćanske sile te njihovi domaći pomagači ujediniti u borbi i nastojanju da iskorijene muslimane sa ovih evropskih prostora. Dobar dio ovog posla, kao što smo spomenuli u prethodnim tekstovima, „dobro“ je odrađen u toku krvavog Bečkog rata, u kome je  u velikom genocidu ubijeno, protjerano i nasilno pokršteno  stotine hiljada muslimana, a u ovom genocidu su posebno stradali Bošnjaci muslimani.

Sve se to zbivalo u vrijeme vjerske netrpeljivosti u kršćanskoj i katoličkoj Evropi, koja nije podnosila „krivovjerje“ bilo koje vrste, ali stradanja Bošnjaka nastavit će se i kasnije, u vijekovima koji su nazivani vremenima načelne vjerske tolerancije, građanskih i ljudskih sloboda. U jednom trenutku, kada je vojska Eugena Savojskog protjerala osmanlijsku vojsku sve do Skoplja, Bosna je bila sa svih strana okružena kršćanskim neprijateljima. Iako su se kasnije autrougarske trupe povukle i 1699. godine je potpisan i mir, situacija se nije nimalo poboljšala za Bošnjake muslimane na ovim prostorima.

U ovom ratu Osmanlije su toliko oslabile da više nisu mogli kontrolisati mnogobrojne pobune, zločine, provokacije i napade kršćanskih sila. I baš tada, u vremenima kada ubrzano počinje opadanje Osmanskog hilafeta, kada je velika kriza zavladala Carstvom, kada su se još uvijek liječile bolne rane velikog poraza, desit će se jedan zločin nad Bošnjacima, koji iako se ne može porediti sa velikim genocidom u Bečkom ratu kojeg su pretrpili Bošnjaci, ipak predstavlja vrlo važan historijski događaj, neizostavan kada se govori o historiji genocida nad bošnjačkim narodom.

Cijeli velikosrpski projekat, začetak ideologije genocida i stvaranja Velike Srbije započet će ovim događajem. Riječ je naravno o tzv. „istrazi poturica“, tj. pokoljem Bošnjaka u staroj Crnoj Gori početkom XVIII stoljeća. Stara Crna Gora sastojala se od svega četiri nahije: Katunske (Cetinje), Riječke, Crmničke i Lješanske.

Pokolj je izvršen za vrijeme vladike Danila Šćepčevića Petrovića. Danila su za crnogorskog vladiku izabrali plemenski glavari na svom zboru 1697. godine. Potom je zavladičen po crkvenom obredu oko 1700. godine od izbjeglog srpskog patrijarha Arsenija Čarnojevića. Otada je položaj vladike crnogorskog, kao crkvenog i svjetovnog poglavara, postao nasljedan u kući Petrovića-Njegoša. Iako postoje nesuglasice oko same godine pokolja, većina smatra da je vladika Danilo na Božić 1702. godine, na samo Badnje veče ili pred zoru, isjekao „sve Turke“ u Crnoj Gori.

 Ovo mišljenje se zasniva na jednom zapisu, koji se pripisuje samom vladici Danilu, u kojem on priča o izgonu „Turaka“ upravo 1702. godine. Vladika Danilo spominje tu svoj otkup iz Podgorice, gdje je prema tekstu zapisa, bio na godinu dana prije „istrage poturica“. Kada se našao na slobodi, sazvao je crnogorske glavare koji su mu na Nikoljdan, vjerovatno 19.7.1701. godine dali vjeru „da će Turke između sebe izagnati“. Ali, žali se vladika Danilo u svom zapisu, „Crnogorci prevariše, na Turke ne udariše“. Crnogorci su ponovo iznevjerili dogovor sa vladikom na Đurđevdan, vjerovatno 6.5.1702. godine. Danilo ponovo razočarano konstantira da je dogovoreni rok došao i prošao, „… a Turci ostadoše zdravo“.
Štaviše, „još se počeše“, na nagovor Podgoričana, „množina turčiti“. Vladika Danilo je onda odlučio da ucjenom i mitom pokuša ohrabriti Crnogorce „da Turke pobiju“. U međuvremenu je čuo da se „skadarski Turci“ spremaju da ga uhvate zato što je „bunio Crnogorce“. Zato je pozvao Vuka Borilovića i četvoricu braće Martinovića i rekao im da „ako neće pobiti Turke koji su među njima“, onda će se on „maći iz Crne Gore“. Kako su mu odgovorili da oni “ne smiju uložiti“, odnosno napasti Bošnjake, to im je kao poklon a ustvari mito, dao svoju sablju, ćurak, pušku vezenu srebrom i deset dukata. Mada su poklone zadržali, odbili su da idu na Bošnjake, dok im vladika ne da svoje ljude.

 Vladika kaže da su njegove ljude tražili zato što su se bojali da „jedan drugog ne izdaju“. Tako su trojica vladičinih momaka, odnosno tjelohranitelja pošli sa Borilovićem i Martinovićima i oni su ustvari prvi počeli „biti Turke“. Prvi su na udaru bili Bošnjaci u Cetinjskom Polju, a zatim oni iz Crmnice i Rijeke Crnojevića. Oni koji nisu uspjeli uteći u Podgoricu ili Skadar, ubijeni su ili pokršteni. Prema historijskim izvorima, krajem XVII vijeka u staroj Crnoj Gori je živjelo oko 800-1000 Bošnjaka, kojih poslije 1711./1712. na tom prostoru više nema. Na Bošnjake, tj. muslimane podsjećaju samo još toponimi. Postojalo je 6 džamija, od kojih nijedna nije sačuvana….

Etički i historijski gledano, „istraga poturica“ je bila jedan čin lišen svakog „čojstva i junaštva“, kako će se kasnije prenositi u epskim i narodnim predanjima, i kako će ga srpski i historijski historičari uzdizati i tumačiti. Prema zapisu samog vladike Danila vidi se da se svi akteri tog događaja ponašaju jadno, a lažu jedni drugima čak i kada „daju vjeru“. Međutim, kada se radi o Crnogorcima to i nije nešto čudno. O Crnogorcima Dositej Obradović kaže: “Znaš ti dobro, da Crnogorac ubije čovjeka kako god diviju kozu, pak otposti, krađu, laži i svaku objedu i nepravdu uzda se …“ Dositej Obradović, Sovjeti zdravog razuma,11. izdanje, Novi Sad, 1808., str 56.

A na drugom mjestu, u Basnama, o nekim naslijeđenim običajima Crnogoraca Dositej Obradović piše: " Pogani su, prokleti i večne sramote dostojni neki mesta običaja, gdi za osvetiti krv jednoga – ode nečovek, pak ubije drugog koji tome nije ništa kriv. Ova se ljuta i prokleta dela onda tvore, gdi ne ima dobri zakona ni upravlenija. Ljudi! Ljudi! Oćete li kadgod na nebo pogledati i pomisliti, da je Bog nad vami Koji vas gleda i vidi, i Koji će vam suditi?… A u vremenu mira krv čovečsku proliti i života ga lišiti! Takovi niti je kad verovao, niti veruje Hrista, no samoga đavola, kome s takovi deli služi. Dakle, oni, koji su takovi, ili nek’ prestanu od takovi prokleti i vražiji običaja i dela i neka uvedu između sebe poredak, zakone i sud, ili barem neka ne lažu, nego neka se i slavom Hrista odreku, kojega presvetu nauku i pravdu niti slušaju niti poznaju. Oni, kad se među sobom pozdravljaju, vele jedan drugom: Svijetao ti obraz! Ovo je prekrasan pozdrav. Ali valja čisto znati, da oni, koji u vreme mira tuđe nepravedno grabe i otimaju, i druge lupeškim načinom ubijaju, ini su za vešala. A može li ikada svetao obraz biti onoga, ko je dostojan da na vešali visi. Njemu je crn obraz pred ljudima i Bogom, i on je niko i ništa, i poganin. Ali će se onaj pokajati, koga je srce tako opoganjeno, da u vreme mira čoveka može ubiti? Nikad do veka. On ne zna šta je pokajanje, ne samo u vreme bolesti laže, a oće Boga da prevari. No misle takovi, da su hrabri junaci. I u tome se ljuto varaju, niti znadu, što je pravo, razumno i pošteno junaštvo."…

Dositej Obradović, Basne, 1. izdanje, 1788., str. 192-195

Bez obzira na tu historijsku realnost, pokolj i progon Bošnjaka iz Crne Gore u epskoj tradiciji je prikazan kao junački i etički čin, a generacije i generacije Srba i Crnogoraca će svoj stav prema Bošnjacima oblikovati prema predanjima o ovom događaju. Kompletan ovaj gnusni i nečovječni događaj, ovaj zločin i progon Bošnjaka ovjekovječen je u epskom spjevu „Gorski vijenac“, koji je napisao još jedan vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš. Od njegovog prvog objavljivanja u Beču, početkom 1847. godine, taj je epsko-dramski spjev postao kultnom knjigom genocidnog progona Bošnjaka samo zato što su muslimani. Kao sastavni dio priče o velikosrpskom projektu, kojem je jedan od glavnih ciljeva istrebljenje Bošnjaka, ova knjiga će se  spominjati mnogo puta u kasnijim tekstovima. Ovaj događaj je početak srpsko-crnogorskih genocida nad Bošnjacima muslimanima, koji će se ponavljati, sve do zadnjeg genocida u kojem su pobijene i raseljene stotine hiljada Bošnjaka, a preostalo bošnjačko stanovništvo zbijeno na oko 1/3  teritorija BiH i na Sandžaku.

Izvori:
1. Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu, Sarajevo, 1996.
2. Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, Preporod, Sarajevo, 1997.
3. Mirsad Abazović, „Kadrovski rat za BiH“, Savez logoraša BiH- CID, Sarajevo, 1999.
4. P.P Njegoš, „Gorski vijenac“, Biblioteka Luča, Grafički zavod Titograd, 1966.

Pripremio:crnileptir