IslamBosna.ba – Tri puta su me ubili taj dan, prvo kad su mi ubili brata, zatim kad su mi ubili oca i treći put kad su mi ubili kćerkicu.
Amer Al Helou ima 29 godina i živio je u Zejtunu, Gaza. Iz njegove porodice, četrnaest članova je u noći 4. januara pokušavalo spavati u prizemlju ispod stepenica koje su im poslužile kao neka vrsta skloništa. Čak iako su stepenice bile djelimično otvorene prema dvorištu, napadi F16 aviona činili su da prizemlje ispod stepenica bude najsigurnije mjesto. Kuća je u izraelskom granatiranju oštećena, ima rupe od eksplozija granata i hiljade malih oštećenja od 7,5 cm dugih eksera koji su se nalazili u granatama.
Nismo znali koliko loše može biti rekao je Amer. Da smo znali, napustili bismo kuću i otišli negdje drugo. Mislili smo da je naša mahala mirno područje. I te večeri mislili smo da će udariti na nas sprijeda, ali došli su otpozadi. Amer tada nije znao da je njegov brat Muhamed ubijen na drugoj lokaciji istog dana raketom koju je ispalila izraelska bespilotna letjelica.
Izraelski su vojnici u Amerovu kuću došli oko 5:30 ujutro, nakon što su kuću granatirali petnaest sati. Odmah su otvorili vatru na porodicu pri čemu je s tri hica ubijen Amerov otac. Zatim su porodici naredili da napuste kuću. Amer je pozvao hitnu pomoć (ali na kola hitne pomoći otvorena je vatra i nisu mogla doći do Amerove porodice) i odbijao je ostaviti tijelo svog oca, ali vojnici su mu zaprijetili da će i u njega pucati ako bude ostao u kući, pa su pobjegli oko 300 metara iza svoje kuće, gdje je druga grupa izraelskih vojnika na njih otvorila vatru. Ovaj put pogođen je Amerov brat Abdullah, Amerova šestogodišnja kćer Saja pogođena je u ruku, a njegova jednogodišnja kćer Farah pogođena je u stomak.
Slijedećih četrnaest sati proveli su skrivajući se iza malog brežuljka od zemlje. Ranjeni su krvarili i nije im bilo dopušteno da potraže ljekarsku pomoć iako su vojnici znali da su ranjeni. Nemajući drugi način da pomogne svojoj maloj kćerki Farah, čija su crijeva ispadala iz stomaka, Amerova supruga Širin ju je dojila sve dok dijete nije iskrvarilo do smrti.
Četrnaest sati kasnije, oko 20 sati navečer, vojnici su na Amerovu porodicu poslali pse kako bi ih istjerali iz njihovog skloništa i bacili fosforne bombe u njihovoj blizini, budući da je među njima bilo ranjenih. Pošto su se bosonogi morali kretati kroz područje puno razbijenog stakla i ruševina, bijeg im je bio otežan. Vojska je troje ranjenih stavila iza tenkova, Amera su zarobili, a ostatak porodice uspio je pobjeći i pozvati Crveni polumjesec. Kola hitne pomoći uspjela su doći do ranjenih sedam sati kasnije, trebalo im je sat vremena da ih pronađu. Do tada je Farah već bila umrla.
Amer je proveo pet dana u zarobljeništvu izraelske vojske (prva tri bez hrane, vode i kupatila). Tukli su ga, mučili i ispitivali o pokretu otpora o kojem Amer ništa ne zna. Kad su ga konačno pustili na granici, vojska je s njim u pratnji poslala i dvojicu poznatih saradnika kako bi pripadnici pokreta otpora mislili da je i Amer jedan od njih. Ali pripadnici pokreta otpora su znali ko je Amer.
Imao sam četvoro djece i bila su moja najveća radost. Dobro sam brinuo o njima. Nisam ih puštao da se igraju na ulici, imali smo veliku dnevnu sobu u kući s igračkama, pozvali bismo i djecu iz komšiluka da se igraju kod nas s našom djecom, kako bismo znali da su svi na sigurnom. Uvijek sam ih vozio u i iz škole, nisam im čak dopuštao da pješače. Kad bih bio depresivan, skupio bih svu svoju djecu, natrpao ih u auto i odveo u park ili na plažu i kad bih ih vidio sretne i kako se zabavljaju bio bih opet sretan.
Sada moja djeca koja su ostala živa ne žele skinuti cipele s nogu prije spavanja jer misle da ćemo opet morati bježati kako bismo spasili živote. Mi volimo život isto kao i Izraelci. Zar su oni jedini koji imaju pravo na život?
Tri puta su me ubili taj dan, prvo kad su mi ubili brata, zatim kad su mi ubili oca i treći put kad su mi ubili kćerkicu. Kasnije smo tražili tijelo mog oca, zakopali su ga pod ruševinama, nakon nekog vremena pronašli smo njegovo stopalo kako proviruje ispod ruševina. 
Sada ponekad pomislim da moramo napustiti Gazu, da se pridružim bratu u južnoj Africi. A onda pomislim, ne – Gaza vrijedi da bi se borili za nju, ona je naš dom. Allah nam daje mir i snagu. Ono što se dogodilo mojoj porodici je poput kakvog horor filma. Mislim da više neću moći imati djece. Previše sam slomljen iznutra.
Njegova porodica trenutno ne živi u svojoj kući, već je razdijeljena u nekoliko različitih kuća, a Abdullah je u bolnici u Egiptu.
Izvor: talestotell.wordpress.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
