Ummetu je potreban džihad (Jusuf Karadavi)
Aktuelni događaji u Palestini bili su povod da se u kontakt-programu katarske tv-stanice El-Džezira od 31. marta 2002. o tom gorucem problemu islamskog svijeta još jednom progovori. Iz arapskih i islamskih zemalja stižu brojne reakcije na najnovije stradanje Palestinaca, ali konkretne akcije još uvijek nema. To je bio i povod da El-Džezira u goste pozove dr. Jusufa el-Kardavija, jednu od najznačajnijih ličnosti današnjeg islamskog svijeta.
Voditelj: Uvjeren sam da i Vi, kao i brojni muslimani širom svijeta, osjećate veliki gnjev zbog ovoga što se ponovo događa Palestincima i Palestini. O čemu je, ustvari, riječ?
El-Kardawi: Bismillahir-Rahmanir-Rahim. Zahvala pripada samo Allahu, i neka je selam na Muhammeda, s.a.v.s, te na njegovu porodici i ashabe. Bilo koji Arap ili musliman, koji posmatara ono što se događa u Palestini i ne osjeti bjes zbog toga, nije Arap niti pravi musliman. Ovi događaji pokreću svakog onog ko je bio smiren, a nijema na govor tjeraju. Svaki slobodan i častan čovjek treba da se bori protiv situacije koja je trenutno u Palestini. Ja bih se iskoristio prilikom da u ovoj emisiji govorim o greškama koje su napravljena u Palestini i koje su dovele do događaja koji se danas odigravaju. To su temeljne greške u pristupu tom problemu, a koje smo mi naprvili. Prvo ću da ih spomenem, a onda ću jednu po jednu da objasnim.
Prva greška je da se borba sa Izraelom shvata kao palestinski problem, a ne kao problem svih Arapa i muslimana.
Druga greška je mišljenje da je sklapanje mira sa Izraelom jedini put ka rješenju problema i da nema drugog načina.
Treća greška je ubijeđenost da je Izrael snaga koja ne može biti poražena i sila kojoj se ne može suprotstaviti, te joj se treba pokloniti i priznati poraz.
Četvrta greška je mišljenje da je Amerika čuvar mira. Ona to nije, nego je pomagač Izraela. Ona je drugi Izrael.
Peta greška je čitav lanac ustupaka koje su Arapi učinili; susret na sredini puta i neprestano povlačenje pred židovskim interesima je velika greška.
Šesta greška je da mi na akcije odgovaramo riječima. Na zube mi uzvratimo jezikom, na isukanu sablju mi uzvratimo perom. Na otvoreno neprijateljstvo prema nama mi uzvracamo osudom i protestima. Ovo je osnovna gerška. Mi moramo na akciju odgovoriti akcijom.
Voditelj: Na koji način da uvjerimo Arape da je pitanje Palestina svearapski problem, ili problem svih muslimana svijeta, jer kada je Jaser Arafat odputovao u Oslo nije mogao naći nijednog arapskog predstavnika koji bi ga saslušao?
El-Kardawi: Ukoliko takve stvari nisu jasne, tj. da je to problem između Izraela i svih Arapa, a ne samo Palestinaca, onda ummet ne zaslužuje da opstane na Zemlji. U ratu sa Izraelom 1948. ummet je bio u daleko slabijoj poziciji nego što je danas, ali se je ujedinilo sedam arapskih vojski protiv Izraela i direktno stupilo u rat. Tada je ummet vrlo dobro razumio o čijem ratu se radi u Palestini. Palestina je posebno mjesto u kojem se nalaze sveta mjesta, kako za Palestince, tako za Egipćane, Sirijce, itd. Zbog toga jedinstven odgovor ummeta nije izostao. Međutim, to nije bilo dovoljno jer je Izrael opstao, a arapske se vojske povukle. Hasan el-Bena i kralj Abdul-Aziz su zagovarali da Palestinci trebaju biti naoražani i da se cijeli arapski svijet brine o njihovom naoružanju. Da se postupilo tako, sigurnost Palestine bila bi daleko veća. Prije nekoliko godina pojavile su se knjige koje pišu kako je Izrael opasnost za čitav region. Njihovi imperijalistički prohtjevi svima su poznati. Oni javno kažu da su granice Izraela od Eufrata do Nila. Dakle, to je velika opasnost za čitav region i to opasnost na svakom polju. Izrael je opasnost po čitav arapski svijet, kako na sigurnosnom, tako ne ekonomskom, kulturnom i bilo kojem drugom polju. Zar nekome nije jasno da sveta mjesta u Palestini nisu vlasništvo samo Palestinaca, nego je to dio islamskog i arapskog teritorija u kojem su sveta mjesta svih muslimana?! Zar postoji neko kome nije jasno da su i Palestinci Arapi?! Palestinski narod je dio muslimanskog korpusa i njihovi problemi moraju biti problemi svih Arapa i čitavog islamskog svijeta!
Voditelj: Doktore, znamo da je predsjednik Palestine jedinu podršku dobio od nekoliko evropskih zemalja; znamo da su hiljade ljudi širom svijeta izrazile solidarnost sa Palestinom, a medu muslimanima gotovo da nema nikakvih reakcija! Ponegdje budu demonstracije, ali u broju koji ne zaslužuje spomena. Da li ima smisla da govorimo o postojanju ummeta, kada njegove reakcije izostaju u ovakvim situacijama?
El-Kardawi: Ummet uistinu postoji! On je stvarnost i njegov puls se osjeća medu običnim svijetom. Gdje god sam putovao, sreo sam ljude koji iskreno žele borbu na Allahovom, dž.š, putu. Govorili su da im je jedini problem kako stići do Palestine, i kada bi put bio otvoren sa svih strana bi se odazvali u pomoć svojoj brači. Sjećate se kako je bilo sa Afganistanom? Tamo nema svetih mjesta, tamo nema Kudsa niti Mesdžidul-aksaa, ali su se vjernici odazvali iz svih krajeva svijeta kako bi pomogli svojoj brači. Dakle, osjećaj za bracu koja su u nevolji postoji. Mene su čitavu prošlu heftu zvali omladinci sa svih univerziteta u Egiptu, svi su oni ustali u podršku Palestini. Problemi u vezi s ovim pitanjem nastaju na nivou vlada i predsjednika država, ali narod osjeća bratsku vezu, u običnom narodu ummet je stvarnost.
Voditelj: Ista situacija se ponavlja drugi put. U toku velikih problema u Palestini 1982. godine narod je bio na jednoj strani a vladari na drugoj; u ratu protiv Libana nije uspio pokušaj okupiranja Bejruta. Tih dana je oko pola miliona ljudi izbjeglo sa juga prema sjevernom Libanu. Ponovo su vladari bili daleko od naroda. Šta bi to narodi trebalo da urade kako bi prisilili svoje vladare na akciju?
El-Kardawi: Stvarni problem je u nedostatku slobode, a ne u mrtvilu ummeta. Ljudi u mnogim zemljama nemaju elementarne slobode. Narod je izložen jako teškim pritiscima zbog svakog svog pokreta. Nekada dođe do bunta, pa se pokidaju stege koje pritišću narod, ali je to sve kratkog vijeka. Da bi se mogao napraviti veći korak neophodna je veća sloboda naroda. Međutim, do slobode nije lahko doći. Treba puno vremena i dosta uloženog truda kako bi se ostvarili vidljivi pokreti na tom polju. To jest težak proces, ali je uspješan. Kada narod iskreno krene u borbu za svoja prava, onda uspije. Narod posjeduje veliku moć i treba je iskoristiti za postizanje svojih prava. Na nama je da obrazujemo narod i da ga osvješćujemo kako bi bio što jači i spremniji za takva djelovanja.
Voditelj: Na početku ove posljednje Intifade reakcije naroda su bile jako žestoke. Međutim, u posljednje vrijeme je primjetno opadanje elana, posebno posljednjih sedmica. Zašto se ne uzbune ulice u muslimanskim sredinama?
El-Kardawi: Ne bih se složio sa tom konstatacijom. Ovih dana su primjetne pojačane aktivnosti na ulicama arapskih gradova, koje mi trebamo podržati. Ja se nadam da će i arapski vladari naći svoju ulogu u ovakvim događajima, te da će dozvoliti narodu da ispolji svoja osjećanja. Ako Belgija može prekinuti diplomatske veze sa Izraelom, a u nekim arapskim zemljama izraelski ambasador se normalno kreće, onda ta situacija zahtijeva promjenu. Nadam se da će stvari krenuti nabolje.
Voditelj: Vaše riječi me podsjetiše na ideju koja je bila aktuelna početkom sedamdesetih. Tvrdilo se je da je nemoguće oslobođenje Palestine bez demokratizacije arapskog društva. Da li je moguće osloboditi Palestinu u okolnostima u kojima se danas nalazi arapski narodi? A ako nije, da li je ovo dobra prilika za promjenu postojećeg stanja u arapskim zemljama?
El-Kardawi: Vrlo često se te dvije stvari dovode u blisku međusobnu vezu, što nije ispravno. Mi moramo raditi na oba polja kako bismo popravili naše stanje, ali nema neke jake veze između te dvije stvari. Ako bismo prihvatili tvrdnju da treba čekati ujedinjenje Arapa pa da se pristupi oslobođenju Palestine, pitam se koliko bi vremena trebalo da se to postigne?! To je problem koji ne može čekati, zato mi treba da radimo na tome da se što hitnije pomogne našoj brači u Palestini, a s druge strane da ulažemo napore u promjenu postojećeg stanje među Arapima. Dakle, treba istovremeno djelovati na oba polja, i tu nema nikakve kontradiktornosti.
Voditelj: Kako komentirate činjenicu da se još uvijek u nekim arapskim prijestonicama nalaze izraelski ambasadori, i pored događaja koji su se dešavali proteklih hefti?
El-Kardawi: To su pokazatelji slabosti našeg ummeta. Mnogi su se pomirili s trenutnom situacijom. Sljedeća greška je ubjeđenje da nema uslova za džihad i da je otpor izraelskom okupatoru nemoguć, pa nam ništa nije ostalo osim da odaberemo primirje. Zbog toga smo ulagali velike napore na uspostavi mira. Malo prije na programu ‘El-Džezire’ je bila emisija o Maroku u kojoj se kaže da nema drugog načina za rješavanje palestinskog problema do diplomatskim sredstvima. Zar postoji veća slabost i greška od toga da svom neprijatelju kažeš: Ako me udariš svojom rukom ja ću zatražiti primirje, a ako me udariš cipelom ja ću zatražiti primirje. Ako proliješ moju krv ja ću zatražiti primirje, isto cu postupiti ako mi srušiš školu, ukaljaš moju čast ili srušiš moju kuću?! Ovaj govor je neprihvatljiv, neumjesan! Mi moramo imati izbor više mogućnosti. Tačno je da mi želimo mir, ali kakav? Je li to mir pod uslovima koje postavlja Izrael i u onom obliku koji im garantuje svaku prevlast, ili je to mir koji daje svakom njegovo pravo? Islamski ummet pozdravlja mirovno rješenje i mi smo u suštini za mir. Allah, dž.š, kaže: ‘I vjernike je Allah borbe poštedio.’ Znači, nakon završetka bitke mi smo za uspostavu mira. Također Allah, dž.š, kaže: ‘Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji!’ Dakle, kada nam se nametne rat mi ga moramo prihvatiti, bez obzira na našu odbojnost prema njemu. Kada bi se ummet predao, i kada bismo smatrali da je mir jedini izbor, ja se pitam, pa šta nam je ostalo i kako to nazivaju izborom? Ako imamo izbor, onda izabiremo ono što nam je najpogodnije. Ukoliko nemamo ništa više izabrati, onda to nije izbor, nego je to vanredna okolnost i obaveza za sve. Međutim, nije tako i ovo je potpuno pogrešan način razmišljanja!
Voditelj: Oni koji to tvrde, pravdaju to velikom izraelskom nadmoći u vojnom smislu. Kažu da je Izrael jači od svih arapskih zemalja. Šta mislite o tim tvrdanjama?
El-Kardawi: To su riječi slabića i nesposobnih! Logika nesposobnosti tako kaže, ali Kur’an, historija i stvarna situacija tvrde sasvim drugu stvar. Allah, dž.š, kaže: ‘I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste s time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje.’ Dakle, dužni smo pripremiti onoliko koliko smo u stanju. Ne kaže se da pripremimo onoliko koliko su oni na nas pripremili, jer bi to bilo jako teško, ili nemoguće, nego nam je obaveza da se pripremimo onoliko koliko smo u mogućnosti, koliko možemo. Islamski učenjaci kažu da postoje dvije vrste borbe: borba kada mi napadamo neprijatelja na njegovoj teritoriji i borba kada se mi branimo od napada na našoj zemlji. U odbrambenom džihadu dužni smo upotrijebiti sve što smo u mogucnosti da se odbranimo. U narodu je poznata jedna poslovica koja kaže: ‘Uhvati za kamen, ali ne bježi!’ Dakle, ako nemaš oružja pruži otpor makar kamenom, ali nemoj bježati. Smrt je bolja nego bježanje. Palestinski narod je postupio upravo tako, nije pobjegao nego se branio čime je mogao. Branili su se kamenicama, ali nisu bježali. Mnogo je primjera da je narod koji je slabije naoružan pružio otpor koji je bio u stanju i na kraju izišao kao pobjednik. Sjetimo se Vijetnama, je li on bio jak kao Amerika? Također Alžir, kada je pružio otpor francuskom okupatoru, nije bio ni blizu snage protiv koje ratuje, ali je izišao iz boja kao pobjednik. Pa zar nam treba veći primjer od Afganistana, koji se digao protiv višestruko jačeg neprijatelja i pobijedio ga. Oni su otpor počeli sa puškama koje su bile davno zastarjele, ali su zarobljavali oružje od neprijatelja i tako se naoružavali. Dakle, narodi su činili sve da se odbrane i nikada u historiji se nisu predavali, osim u današnje vrijeme!
Voditelj: Doktore, došao nam je veliki broj pitanja na istu temu. Jedan gledalac iz Njujorka spominje hadis u kojem se kaže: ‘Onaj ko se približi zalimu da bi ga spasio, izašao je iz islama.’ , Mnogi pitaju o šerijatskom pripisu koji su u vezi sa ponašanjem arapskih vladara u ovoj situaciji. Gdje su oni? Gdje islamsko bratstvo i riječi La ilahe illallah? Gdje je islamska ulema? Zašto ne govore o Palestini i o specijalnim vezama pojedinih arapskih zemalja sa Izraelom, koji tolika nedjela čine našoj brači!?
El-Kardawi: Ja sam mnogo puta govorio o ovoj temi. Već dvije godine pokušavam da napravim jednu organizaciju, ili komisiju sastavljenu od vodećih islamskih ličnosti današnjice. Obavijestio sam veliki broj istaknutih ličnosti svijeta i dobio saglasnost i njihovu podršku. Međutim, problem koji nikako nismo mogli riješiti je – mjesto. Gdje da se sastane toliki broj ljudi iz čitavog svijeta i da u miru rade, bez ikakvih pritisaka. To nikako nismo mogli riješiti. Bilo koju državu da izaberemo, ta država zahtijeva da to tijelo bude pod njenom kontrolom i da slijedi politiku te zemlje, što je za nas neprihvatljivo. Ako se ništa ne promijeni, morat ćemo potražiti pogodno mjesto negdje u Evropi gdje bismo mogli slobodno da radimo svoj posao.
Voditelj: Jedan gledalac pita o onima koji siju slabost u srca vjernika. Ko su oni? Jesu li to Židovi, ili arapski vladari, ili mediji koji nas truju svojim sadržajem?
El-Kardawi: Nema sumnje da je to Izrael, koji želi da unese slabost u naša srca govoreći kako je on velika sila koja se ne može pobijediti. Šaron je na početku rekao da će potpuno slomiti Intifadu u narednih stotinu dana. Prišlo je stotinu i sljedećih stotinu, i sljedećih stotinu, a otpor ne da nije slomljen nego je još više dobio na snazi. Narod je još jače pristupio Intifadi. Palestinski narod je izuzetno snažan narod, u kojem majka ne plače za djetetom koje je poginulo u borbi, a otac odbija primiti saučešće. Traže da im se čestita na šehadetu njihovog djeteta. To je snaga naroda koja je nesalomljiva. Također, i mediji imaju jako velikog udjela u ovom poslu. Pogledajmo većinu arapskih medija i vidjet ćemo da iz programa ne možemo zaključiti da ummet proživljava najteže trenutke u svojoj historiji. Naši mediji su puni pjesme i zabave. Samo štura saopćenja u vjestima govore šta se desilo u Palestini. To je za svaku osudu! Mi trebamo osvejšćivati naš narod i upučivati ga u stvarnu situaciju. Medije treba da iskoristimo da obrazujemo naš narod, kroz učenje Kur’ana, citanje hadisa i objavljivanje istinitih vijesti. Muzika i zabava treba da bude što dalje od naših medija.
Dr. Nura Seid, gledateljka iz Saudije: Prije nekoliko mjeseci, kada je poceo rat protiv muslimana u Afganistanu, mislili smo da je to kulminacija problema. Međutim, situacija se ponavlja, a od arapskih vlada ništa ne nalazimo osim mukle šutnje na sva ta zlodjela koja se čine palestinskom narodu! Mislim da je ovo vrhunac licemjerja. Sve vrijeme židovskih divljanja u Palestini, Buš kritikuje samoubilačke akcije Palestinaca. Gdje su te svjetske organizacije koje ze brinu za prava ljudi i žena. Gdje je gospođa Buš, koja se toliko trudila da oslobodi žene Afganistana od talibanskog režima? Gdje je sada, kada židovska vojska granatama ruši bolnicu za žene u Palestini?! Ja kao muslimanka osjećam veliku bol zbog toga što se događa u Palestini, ali istovremeno i veliku tugu, jer nisam ništa u stanju učiniti kako bih promijenila situaciju. Kako da postupimo u ovakvoj situaciji?
El-Kardawi: Tačno je da se historija ponavlja i da ponovo gubimo gradove kao što smo izgubili Kordobu i ostala mjesta u Španiji. Nismo ni prestali oplakivati Hajfu, Akku i druga mjesta, a već se susrećemo sa novim tragedijama. Moram napomenuti da je velika uloga i TV El-Džezira u prenošenju istinitih vijesti o onome što se događa u Palestini. Ja želim da se iskoristim prilikom da se zahvalim svima u ovoj TV-kući, a posebno njenim reporterima koji na licu mjesta snimaju događaje i šalju ih u svijet. Mnoge slike nije objavila ni jedna druga TV-stanica, osim ove. Smatram da je to veliki doprinos jačanju veza među muslimanima i osvješćavanju naroda na putu pomoći našoj brači. Allaha, dž.š, molim da nagradi sve one koji i svoj život rizikuju da bismo mi imali istinite vijesti o tome šta se događa tamo. Onoj našoj brači koja pitaju šta da rade, poručio bih da je ummetu danas potreban džihada! U pretprošloj hutbi sam rekao da džihad više nije fardul-kifaje, nego je postao fardul-ajn, stroga obaveza za svakog vjernika. Ja sam sa onom bračom i sestrama koji traže otvaranje granica za one koji žele da se bore protiv silnika u Palestini i koji žele šehadet na Allahovom putu.
Zašto se ne otvore granice i ne dozvoli onima koji žele da daju svoj doprinos u zaštiti palestinskog naroda da to i učine?! Ummet je spreman na žrtvu, na šehide kako bismo se oslobodili nasilja. Palestinski narod to najbolje dokazuje. To je narod koji je zagarantovao opstanak ummeta. Na nama je da pomognemo našoj brači u borbi protiv neprijatelja na bilo koji nacin. Ako možemo doći do njih, naše je da se borimo zajedno sa njima. Zahtijevamo od nadležnih da se pokrenu arapske vojske. Zašto se kupuje najsavremenije oružje i na njega troše milijarde ako će ono truhnuti u magacinima, sada kada nam je najpotrebnije?! Za šta je namijenjeno toliko oružje? Zaista su to čudne stvari! Ako nismo u stanju da upotrijebimo to oružje, zašto ga ne dadnemo našoj brači u Palestini, pa da se oni njime okoriste?! Moramo uložiti sve napore da se doturi oružje našoj brači. To bi se odnosilo na džihad u vojnom smislu, ali imamo i drugih oblika džihada protiv našeg neprijatelja. Imamo politički džihad! Ja ne mogu da zamislim kako jedan naš diplomata može staviti svoju ruku u ruku židovskog ambasadora?! Neophodno je odmah prekinuti sve veze s Izraelom, na višim nivoima. Židovske ambasade treba zatvoriti u svim arapskim zemljama. Sve poslovne agencije i firme koje imaju svoje ispostave u arapskim zemljama, a židovskog su porijekla, treba zatvoriti. Pored ovog oblika borbe imamo i džihad imetkom. Allah, dž.š, kaže: ‘I u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje.’
Naša su brača potrebna pomoći i u novcu. Njima prijeti opasnost da pomru od gladi. Oni su opkoljeni i potpuno odsjećeni od ostatka svijeta, zbog toga treba da im pomognemo i u novcu, kako na razini međudržavne pomoci, tako i na nivou običnog svijeta. U početku Intifade, i u toku napada na Afganistan bilo je organizovano prikupljanje pomoći, pa zašto da to ponovo ne uradimo?! Te akcije treba da budu pokrenute s državnog nivoa i da se na taj način da mogućnost učešća u džihadu onima koji nisu u stanju da se bore oružjem. I ovo je stroga obaveza koju moramo ispuniti! Sljedeći oblik džihada je borba na kulturnom polju. Svakodnevna zbivanja moraju ostaviti veliki uticaj na naše ponašanje i na način našeg razmišljanja. Moramo se suosjećati sa našim narodom koji svakodnevno krvari. Sljedeći oblik džihada je ekonomske prirode. Prije nekoliko godina izdao sam fetvu u kojoj sam zabranio kupovinu izraelskih i američkih proizvoda.
Mojoj fetvi su se pridružili mnogi i dali svoj potpis na nju. Fetva je još uvijek na snazi i u početku se narod u velikoj mjeri odazvao toj fetvi, čak su i djeca roditelje odgovarala od kupovine svih artikala koji su spomenutog porijekla. Nije mi jasno zašto je narod popustio u bojkotu?! Moramo se ponovo vratiti bojkotu svih proizvoda koji dolaze iz Amerike i Izraela! Posebno je potrebna aktivnija solidarnost naroda sa našom bračom kroz demonstracije. I to je vrsta džihada! Zato je neophodno da se uzbune ulice muslimanskih gradova i da javno izrazimo svoj suosjećaj sa našom bračom. Pored toga, imamo i duhovni džihad. A to je da smo u mislima neprestano s našom bračom. Gdje god da se nalazimo, na svakom mjestu, u svakom našem namazu da upućujemo dove za našu braču. Tražite od imama u džamijama da upućuju dove za propast cionističkog okupatora i pomoć našoj brači. Klanjajte džennaze u odsutnosti za našu braču koja su poginula od dušmanske ruke. Upućujte dove na svima mjestima i stranama svijeta za pomoć muslimanima!
Voditelj: Na kraju emisije da se vratimo ponovo na mnogobrojne ustupke koji su pravljeni pred okupatorom. Šta nam možete reci o tome?
El-Kardawi: Zaista su ti ustupci rezultat slabosti koja se uvukla u muslimane. Muhammed, s.a.v.s, je opisao stanje ummeta u jednom hadisu u kojem kaže: ‘Tog dana će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena koju bujica nosi. Allah će istrgnuti strah iz srca vašeg neprijatelja, a u vaša srca će se uvući vehn. A šta je to vehn, Allahov poslaniče? To je ljubav prema dunjaluku i mržnja prema smrti!’ To je razlog naše slabosti, međutim, ona ne smije da se nađe kod nas! Ummet mora da se suprotstavi neprijatelju svom snagom. Ukoliko se ummet podijeli, njegova snaga oslabi, ali ako se ujedini, snaga ojača. Jedinstvo jača malobrojne, a razjedinjenost slabi jake. Mi imamo svoju snagu koja se ogleda u našem broju, našoj kulturi i tradiciji. Treba samo da se ujedinimo i postat ćemo velika sila. Mi ćemo pobijediti. Poslanik, s.a.v.s, nas je obavijestio o tome. U hadisu se spominje bitka između nas i Jevreja u kojoj ćemo mi pobijediti. Bitka u kojoj će i kamen i drvo govoriti: ‘O muslimanu, iza mene se sakrio Židov. Dodi i ubij ga!’ Mi očekujemo ovu bitku, koja će se zasigurno desiti. U drugom hadisu Muhammed, s.a.v.s, kaže: ‘Stalno će u mom ummetu biti jedna grupa koja je na putu istine, i koja će se boriti protiv neprijatelja. Neće im naštetiti onaj ko im se suprotstavi, osim ono što će ih zadesiti od onih koji se nasele kod njih, dok ne dođe Allahova odredba, a oni će biti javni i poznati. Gdje su oni, o Allahov Poslaniče? U Kudsu i njegovoj okolini! – Reče!’ Dakle, ovo je ta grupa koja će stalno biti, oni koji su na putu istine i koji će pobjediti, uz Allahovu pomoć!
Napomena: intervju je starijeg datuma (31.03.2002), ali da se njegov kontekst poklapa sa onim što se događa dana.
Izvor:Novi Horizonti
