Šta znate o finansijskoj krizi? Pitanja i odgovori

Pitanje: Kako su banke u svijetu došle u ovakvu situaciju?

Odgovor: Problem je proizašao iz sada ozloglašenih visokorizičnih hipotekarnih kredita u SAD. Banke su odobravale hipotekarne kredite osobama koje su imale male šanse da iste kredite vrate, ali su onda prodavale ova potraživanja drugim bankama, često ih pakujući sa drugim manje rizičnim potraživanjima. Ova potraživanja i druge visokorizične vrijednosnice su u nedogled preprodavane. Nakon nekog vremena postalo je jasno da neki od ovih kredita neće biti vraćeni, a banke su ostale držeći “otrovna” potraživanja.

Ono što još više zabrinjava je da banke nisu bile sigurne koje su institucije bile najizloženije ovim lošim investicijama, te su prestale međusobno posuđivati novac, u strahu da dugovi neće biti izmireni ukoliko banka propadne.

Nedavni kolaps američke investicijske banke Lehman Brothers još je pojačao strah i efektivno paralisao međunarodno novčano tržište. Od tada centralne banke i vlade kuju planove kako da povrate likvidnost i povjerenje u finansijski sistem, podmazujući tako još jednom zupčanike kapitalizma.

Pitanje: Zašto banke posuđuju jedna od druge?

Odgovor: Većina ljudi pretpostavlja da banke rade na staromodni način posuđivanja samo onog novca koji prime kao depozite. Ali to se danas gotov nikada ne događa. Novac koji banke prime kao štednju građana investira se u tržišta novca – drugim riječima, posuđuje drugim bankama po najpovoljnijoj stopi. Banke tako pozajmljuju sa tržišta novca i prodaju taj novac dalje, uz premiju, klijentima u vidu hipotekarnih ili drugih vrsta kredita.

Ukoliko banke nisu u mogućnosti posuđivati jedna od druge, tj. sa tržišta novca, onda je malo vjerovatno da će moći ponuditi povoljne uslove kreditiranja svojim klijentima, a nama preostaje jedino da se vratimo u vrijeme kada su krediti bili na sljedovanje i ovisili samo o depozitima.

Ovo također objašnjava zašto banke ne bi bile u mogućnosti da isplate štediše ukoliko bi se oni masovno odlučili podići svoju štednju. Takva pomama može dovesti profitabilnu instituciju do propasti, potencijalno odnoseći i novac štediša u bespovrat.

Pitanje: Zašto cijene dionica još uvijek padaju? Da li su vladini paketi mjera za spašavanje u svijetu propali?

Odgovor: Nedavno je vlada Britanije, naprimjer, je objavila plan spašavanja britanskih banaka vrijedan £500 milijardi. Plan se pokazao većim i dalekosežnijim od američkog, upumpavajući likvidnost i kapital u bankovni sistem u nevolji.

Iako je plan kompleksan, u njegovj osnovi nalaze se tri osnovna cilja: ponuditi proširenu ponudu zajmova tako da banke imaju pristup fondovima Engleske centralne banke; povećati likvidnost banaka ubrizgavajući novac direktno u banke u zamjenu za udio u vlasništvu; i garantovati sav novi dug izdan od strane banaka, efektivno ga čineći sigurnim kao i sve ostale državne vrijednosnice.

Ali ni ove radikalne mjere nisu uspjele zaustaviti bijeg kapitala sa berze, tako da su cijene dionica banaka nastavile svojim putem prema crvenom.

Ovo ne znači obavezno da je plan spašavanja propao. Vlada tvrdi da je ovo dugoročni plan koji ima za cilj da postavi banke na stabilnije finansijske temelje. Jučerašnje obećanje ministara finansija grupe G7 da će upumpati javni novac u banke da bi spriječili propadanja može se protumačiti i kao opravak cijena dionica.

Pitanje: Šta onda plaši investitore? Da li možemo očekivati i gore vijesti?

Odgovor: Sam nedostatak povjerenja u finansijski sektor nije jedini faktor koji cijene tjera nadole. Strah od nadolazeće recesije uzrokuje rasprodaju dionica mnogih kompanija. Tokom recesije ionako već nizak nivo potrošnje smanjiti će se drastično, što će direktno utjecati i na zaradu kompanija.

Također, postoje i strahovi da bi recesija i nezaposlenost mogli stvoriti još više otrovnog duga. Ne samo u visokorizičnim kreditima, dugovi na kreditnim karticama i ugovori o finansiranju kupovine auta također mogu doći u situaciju da moraju biti otpisani jer potrošači ne mogu ispuniti obavezu plaćanja.

Pitanje: Kreditna kriza je tu već godinu dana – zašto se toliko pogoršala ovih mjeseci?

Odgovor: Panika rađa još više panike. Činjenica da su toliko najavljivani planovi spašavanja, zajedno sa globalnim snižavanjem kamatnih stopa uradili tako malo da iskorijene uzrok krize povećala je faktor straha, jer postaje jasno da vlada i banke imaju malo preostalih sredstava kojim bi se mogli suočiti sa problemom.

Pitanje: Vlada je upumpavala novac u sistem i prije. Zašto to nije funkcionisalo i zašto sada misle da će više novca riješiti problem?

Odgovor: Vlada u Britaniji je već imala £100 milijardi težak Program specijalne likvidnosti koji je dopuštao bankama da pozajmljuju od Engleske centralne banke. Ovaj iznos je udvostručen u nadi da će ukoliko bankama daju pristup većoj količini novca one ponovo poćeti posuđivati više potrošaćima.

Pitanje: To je ogromna količina novca. Da li će ljudi morati plaćati veće poreze kao rezultat toga?

Odgovor: Ovaj plan izlaže novac poreznih obveznika riziku, ali ne znači obavezno da će oni biti na gubitku. Ukoliko ovaj plan uspije oživjeti bankarski sistem onda vlada može zaraditi novac u ime poreskih obveznika jer je kupila udio u bankama po tako niskoj cijeni. Novac koji je posuđen bankama kroz plan likvidnosti također će morati biti vraćen. Ali ukoliko cijeli plan ne poluči rezultate, mogli bi ostati sa dugom koji će plaćati generacijama, kroz veće poreze ili smanjenje javne potrošnje.

Pitanje: Zašto bi građani plaćali veće poreze da spase banke? Same su se uvalile u ovaj nered.

Odgovor: Nije teško zaključiti zašto je ovaj paket spašavanja bio toliko kontroverzan. Mnogi ljudi se protive korištenju javnog novca da bi se spasila industrija koja je pokazala tako malo volje da smanji plate i bonuse. Ali bez ovakve pomoći, mnogo više banaka bi propalo, uzrokujući nevolje svima nama. Kolapsi banaka izložili bi riziku mnogo više novca štediša; naknadno to bi koštalo porezne obveznike mnogo, mnogo više.

Pitanje: Koliko duboko mogu pasti cijene dionica?

Odgovor: To je pitanje za milijardu dolara. Nakon pucanja balona tehnoloških dionica u kasnim devedesetim, FTSE 100 cjenovni indeks dostigao je vrh na 6950 indeksnih poena u decembru 1999, prije pada na dno od 3287 indeksnih poena u martu 2003. Marginalno mi smo još uvijek iznad ove tačke. Ipak, faktori koji uzrokuju ovaj pad su različiti i cijene još uvijek mogu ići niže.

Pitanje: Da li je prekasno sada izaći?

Odgovor: Ukoliko ste izlazak odgađali dok ne bude ovako kasno, vrlo vjerovatno je već prekasno i samo ćete zaključiti sa ogromnim gubitkom. Stručnjaci preporučuju da čekate oporavak, koji će – na kraju – stići.

Pitanje: Da li će se cijene dionica jednostavno odbiti nazad?

Odgovor: Nemamo način da znamo kako će oporavak izgledati. U padu iz 2003. cijene su se brzo zaokrenule. Ali mnogi u ovom slučaju povlače paralelu sa 30-im ili 70-im godinama, kada je recesija zaustavila oporavak godinama. Postoji, također, i spasonosna lekcija naučena u slučaju Japana. U decembru 1989. indeks Nikkei je dosegao vrh na 39000 indeksinih poena prije pretrpljenog katastrofalnog pada, uzrokovanog krizom u bankarskom sektoru. Danas, nakon gotovo 20 godina, nalazi se na samo nekih 8000 indeksnih poena.

Pitanje: Ne posjedujem dionice. Zašto bih trebao brinuti o berzi?

Odgovor: Vjerovatno posjedujete investicije koje su vezane za cijene dionica, bila to vaša penzija, štednja, životno osiguranje, trust fond ili obveznice. Njihova vrijednost je pala za otprilike trećinu tokom prošle godine, u zavisnosti od toga u šta su investirana vaša sredstva. Kolaps berze će također produbiti i recesiju, rezultirajući u otpuštanjima.

Pitanje: Zašto su rate kredita još uvijek visoke iako su bazne kamatne stope smanjena?

Odgovor: Mnoge banke su prešutjele ovo rezanje kamatnih stopa, ali postoje i izuzeci, koji (u Britaniji) uključuju Abbey, Nationwide i HSBC. Većina banaka nisu mijenjale cijene novih kreditnih ugovora, jer su većinom bazirani na Libor – stopi posuđivanja između banaka – a ova stopa je tvrdoglavo ostala visoka.

Izvor: telegraph.co.uk

Za Islambosna.ba preveo i prilagodio: M.K.