U Gazi je na scenu stupilo primirje. S njim se polahko i mi primirujemo. Nazvati naše ponašanje uspavanošću bilo bi pogrešno jer je ljudski mozak aktivan čak i dok spavamo. Nauka tek treba da definiše pojam kojim bi se opisalo naše ponašanje. Potreban nam je krik majke koja izgubi svoje dijete da bi smo inicirali naše djelovanje. Pogrešno! Mi ne znamo djelovati – mi samo reagujemo. Koristimo glavu samo kad nas po njoj lupaju. Primirili smo se i čekamo nove slike izmasakrirane djece da bi nešto učinili. Sijaset je primjera muslimana diljem ovog dunjaluka koji, ni krivi ni dužni, na razne načine stradaju. Zar mislimo da su patnje muslimana u Čečeniji, Kašmiru, Sinđijangu, Sudanu, Somaliji i u mnogim drugim zemljama prestale time što smo ih mi zaboravili? Ovo je posljedica naše kratkovidnosti glede djelovanja, našeg navijačkog duha i nedostatka moralnog kontinuiteta.
Neko nas je naučio da sve radimo sprinterski. Nakon pucnja, trčimo 100 metara a zatim se povlačimo u svlačionicu na „zasluženi“ odmor. Ne uviđamo da oni uspješni trče maraton. Štaviše, oni to čine štafetno. Zatečeni smo svakim događajem. Ne umijemo predvidjeti nijedan pokret protivnika. A, i kako bi, kada nemamo plan ni za vlastite. Oni koji posmatraju i analiziraju nas, već odavno imaju institute strateških studija i u njih ulijevaju pozamašne sume novca. Iz ovakvih instituta iznjedrio se embargo na uvoz oružja Bošnjacima, ovakvi instituti su crtali karte bosansko-hercegovačkih entiteta i poslali etiopijsku vojsku u Somaliju. Oni su, uz pomoć globalnih institucija kao što su IWF i UN, odlučivali koliko će lijekova dobiti iračka djeca i doveli 1997. do kolapsa indonezijsku ekonomiju. Osnivanje instituta strateških studija je obaveza države. Mi je nemamo i zato nećemo teoretizirati. Nećemo mučiti papir sa onim što ionako još dugo nećemo moći sprovesti na terenu.
Razvijati informisanost iz prve ruke uspostavljanjem direktnih kontakata sa pojedincima i grupama u domenu je utjecajnog vidokruga svakog od nas. Kada smo posljednji put čitali o događanjima vezanim za muslimansku manjinu u Kini? Ko nas je obavijestio o tome? Koliko nas se može pohvaliti da imamo direktne kontakte sa muslimanima iz, recimo, Brazila, Indonezije, Kazahstana ili Nigerije? Spominjem Brazil. Mislio sam da tamo ima jako malo muslimana. Moj prijatelj koji redovno putuje tamo obavijestio me je da su u određenim predjelima džamije, zbog svoje ljepote, prave turističke atrakcije, a da se u pojedinim selima na znakovima pored portugalskog koristi i arapski jezik. Tvrdimo da smo jedno tijelo i trubimo o zabrani kidanja rodbinskih veza a ne znamo za većinu rodbine prvog koljena. Ovakvo uvezivanje bi se moglo ostvariti putem direktnih privatnih kontakata, povezivanjem humanitarnih organizacija i studentskih udruženja, organizovanjem ekskurzija, razmjenom studenata a islamski mediji bi trebali da porade na angažovanju stalnih izvještača iz svih regija islamskoga svijeta. Ovim bi bili objektivno i svakodnevno informirani o stanju ummeta na svakom dijelu Globusa i direktno uticali na smanjenje negativnog uticaja današnjih medija.
Podržati rad islamskih humanitarnih organizacija je još jedan od načina vrlo jednostavnog i efikasnog djelovanja. Ovdje se, ponovo, mora staviti akcenat na redovnost i ustrajnost. Ne davati samo srcem, nego i glavom. Pomoć je potrebna uvijek, ne samo kada nas na to upozoravaju stravične slike sa TV ekrana. Volonterski rad je upotpunosti zanemaren. Posljednjih masovnih volonterskih radova se sjećam samo iz knjiga. Znam da se prolijevao znoj pjevajući. Niko se nije bunio zbog teškog rada, i za ime bratstva i jedinstva postadoše mnoge pruge i putevi. Eto, ne moramo biti kreativni i izmišljati nešto novo. Samo da to ponovimo – ovaj put zarad pravog bratstva i jedinstva. Medicinska, pedagoška i tehnička pomoć svake vrste je svuda potrebna i dobrodošla. Smanjimo utjecaj onih koji su tamo otišli sa Zapada i uz svoj humanitarni rad, s nijetom ili bez njega, ostave tamo u nasljestvo i nešto od svojih običaja. Ako ništa, otiđimo i posjetimo te ljude kojima je pomoć potrebna. Nekoliko dana provedenih pod šatorom jednog od mnogobrojnih izbjegličkih centara u Pakistanu, na temperaturi oko nule, najbolje bi nam pomoglo da napravimo kvantni skok u našem razmišljanju.
Nemojmo uzaludno kritikovati vlade i debele šejhove. Usredotočimo se na sebe. Uložimo više truda, otrgnimo se sprinterskom mentalitetu i fiksirajmo se na jasan cilj. Ne omalovažavajmo nijedno djelo koje se radi ustrajno ma koliko ono u našim očima bilo malo.
Napisao i IslamBosni dostavio: Enver Krasnići