Palestinske žrtve u Palestinskoj bolnici u Kairu
Kada vidite ranjene i čujete njihove priče, otkrijete potpuno drugačije viđenje strahota života u Gazi. Malo šta vas može pripremiti na ulazak u bolničku sobu u kojoj na jednom krevetu leži mladić koji je izgubio oko, a na drugom mladić kojem su obje noge amputirane. A još je teže shvatiti da je to realnost Gaze i rata koji se odvija.
Ali to je ono što sam dobio kada sam posjetio Palestinsku bolnicu u Kairu, jednu od bolnica Egipta za ranjene iz Gaze. Ništa je ono što vidite na TV-u, rekao je Ebu Ubejde, mladić koji je umalo izgubio obje noge u eksploziji. Sve to je manje od jednog procenta onoga što se ovdje uistinu događa.
Ta sama misao je zastrašujuća. Slike iz Gaze su šokirajuće, najblaže rečeno.
Izobličeni
Žalosna istina, potvrdilo je bolničko osoblje, je to što će većina ljudi koji izađu iz bolnice živjeti s trajnim posljedicama. Ebu Ubejde, koji je u ranim dvadesetima, je izgubio veći dio leđa nakon što je kroz njih prošao geler rakete koja je pala blizu njega. Geler je prošao kroz leđa i izašao naprijed, prisjeća se. Od mjesta gdje je raketa pala bio sam udaljen 60 metara. Toliko je bila jaka.
Kada je Ebu Ubejde došao, veći dio leđa mu je bio potpuno razderan, objasnio je dr. Ahmed El-Telavi, glavni hirurg koji ga je operisao. Morali smo mu ugraditi određenu napravu da bi mogao obavljati nuždu, jer mu je oštećen veliki dio mokraćnog sistema.
Ali iako mu je tijelo slomljeno, Ebu Ubejdin duh sigurno nije. Jednostavno jedva čekam da mi tijelo ozdravi kako bih se vratio svojoj zemlji i svome narodu, rekao je dok su mu oči sjajile. Ali dok je on bio prkosan, Ahmed Džemal iz susjedne sobe to nije bio.
Opekotine
Džemal, iz Han Yunisa, je zbog gelera ostao bez oka i dijela nosa. Veći dio lica je zahvaćen opekotinama, od kojih su neke ozbiljne. Ruke su mu izgorjele i bio je u invalidskim kolicima, jer zbog povreda nije mogao hodati.
Tijelo mu je bilo unakaženo, i čim smo ušli, počeo je tiho plakati. Nije odgovorio na pitanja o tome kako je izdržao povrede. On se ničega ne sjeća. Takav je od napada, rekao je njegov brat. Onda se okrenuo, a ja sam tiho izašao iz sobe.
Takav nije bio jučer, objasnio je dr. Amr Nabhan, ortopedski hirurg. Zapravo je bio jako veso. Ali je upravo primio vijest da mu je neko blizak poginuo u današnjem bombardiranju.
To je stvarnost u kojoj ranjeni i njihove porodice žive. Svima je na TV-u upaljena El-Džezira, sjede i leže ukočeni dok slušaju vijesti o svojom domovima i susjedstvima. Spavaju s mobitelima pored kreveta, očekujući strašni poziv.
Kada smo izašli iz sobe, moja supruga, koja me pratila da pruži moralnu podršku ranjenima, je bila u šoku. Približila mi se i šapnula: Ne mogu shvatiti zašto bi neko uradio ovo drugom čovjeku. Kako mogu primorati takvog mladića da živi život unakažen? Odgovor nisam imao.
Invalidi
Ahmed Naim, 17, je zadobio povredu glave i oštećenje lobanje koje utiče na njegovo hodanje. Kako sam išao iz jedne sobe u drugu, susreo sam se sa sličnim stanjima. Neki su izgubili udove, a neki su paralizovani.
Većina slučajeva koje primimo su slučajevi teških fraktura kostiju koji su praćeni amputacijom i povredama nerava, objasnio je Nabhan. Sljedeći česti slučajevi su opekotine i duboke rane – od kojih neke dospijevaju do mišića.
Iako su ovi slučajevi jako ozbiljni, doktori u bolnici su svi potvrdili da još uvijek nisu vidjeli čudne opekotine. Čuo sam na TV-u za upotrebu bijelog fosfora, ali slučajeva opekotina od fosfora još nema u Egiptu, rekao je Nabhan. Ali očekujem da ih uskoro počnemo viđati.
Većina ljudi koji izađu iz bolnice živjeti sa trajnim posljedicama. Mnogi će morati živjeti sa umjetnim udovima, što može biti ograničavajuće. Drugi će ostatak života provesti u kolicima, rekao je tužno Nabhan. Tragedija je što su mnogi od njih u dvadesetima.
Imaj na umu da su slučajevi u ovoj bolnici bolji nego u drugima. Najgori slučajevi idu u Ma’ahed Naser, veliku bolnicu u Egiptu. Ranjeni koji putuju kroz prijelaz Rafah prvo idu u bolnice grada El-Areša, egipatskog grada koji je najbliži prijelazu. Tu ih liječe, ali ozbiljniji slučajevi se šalju u bolje opremljene kairske bolnice koje imaju više medicinskog osoblja.
Kada dođu u Kairo, rasporede ih po bolnicama prema njihovom kapacitetu, objasnila je Magdi Abd El-Selam, medicinska sestra. Trenutno, ova bolnica ima 15 slučajeva. Ali Ma’ahed Naser ima mnogo više.
Radili smo cijeli dan i noć, ovdje i u drugim bolnicama, a novi pacijenti su pristizali i danju i noću, dodao je El-Telavi, glavni hirurg.
Djeca
Abd El-Selam me je odveo da vidim, po njemu, drugačiji slučaj. Ušli smo u mračnu prostoriju i, čim je u upalio svjetlo, čuo sam veliki plač. Brzo je opet ugasio svjetlo. Unutra je ležao 10-godišnji Ahmed El-Sajed Gafar. Za posljedicu bombardiranja, Ahmed je imao psihološki poremećaj, objasnio je Ahmedov otac. Ne može podnijeti svjetlo ili jak zvuk i sada je mentalno nesposoban.
Dok smo hodali između soba, ljekari su u žurbi u sobu dovezli sva nova slučaja. Oni su baš sada prebačeni iz bolnice El-Salam, rekao je Nabhan kada su ga pozvali da im se pridruži.
Nekoliko minuta kasnije, posjetio sam dvojicu pridošlica, 9-godišnjeg Raada Esfura i njegovog rođaka, 18-godišnjeg Ahmeda Esfura. Iako je stanje obojice bilo stabilizovano u bolnici u kojoj su bili prije nego su premješteni, Ra’ad je vrištao od bola kad god su ga pokušali pomjeriti.
U petak, nakon namaza, moje troje djece i ja smo došli kući, našoj visokoj trospratnoj kući, priča Ra’adov otac. Djeca su zajedno sa njihovim rođakom stajala u dvorištu, dok je avion kružio iznad nas. Iz daleka su dva hica udarila avion, i minutu kasnije raketa je pogodila našu kuću.
Čak ni ne znamo odakle su hici došli, dodao je ljutito.
Tužno je posmatrao najmlađeg sina koji je jecao u krevetu. Nakon eksplozije, našao sam Ra’ada udaljenog 20 metara. Crijeva su mu bila van stomaka i ja sam ih golim rukama vratio, glas mu je podrhtavao.
Ra’ad ima 60 šavova na boku i preko stomaka. Ima i povredu pluća, a njegova noga možda nikada neće biti u potpunosti zaliječena, kako stoji u njegovom medicinskom kartonu. Također je izgubio dva prsta desne ruke, a i dio nosa mu je slomljen. Bojim se da mi sin više nikada neće moći pisati. Neće moći držati olovku.
Ra’adov rođak, Ahmed Esfur, koji je ležao u krevetu pored, me je zovnuo: Pogledaj ovo, polahko je disao, dok je izvlačio kutiju iz ladice pored kreveta. Otvorio je kutiju i izvadio komadić gelera malo dužeg od prsta. Ovo je najmanji komadić gelera kojeg su iz mene izvadili. U meni ih je bilo na desetine.
Dalia Salaheldin, savjetnica koja radi za ReadingIslam.com (IslamOnline.net-ova stranica za žene) je prošle godine posjetila Gazu. Kada sam je pitao kako je tamo, ona je odgovorila: Ujutro je grad izgledao kao grad invalida. Gdjegod da pogledate vidite ljude u invalidskim kolicima, ili ljude koji nemaju ruku ili očiju.
Ovo što smo dosada vidjeli nije ništa, rekao je Nabhan. Kada se prijelaz Refah otvori, vidjet ćemo na hiljade novih pacijenata.
Ako je to istina, Pojas Gaze bi mogao postati puno gori, nego što se to sjeća Salaheldin.
Napisao: Muhammed Jahja, urednik dijela Zdravlje i nauka na IslamOnline.net. Diplomirao je farmaciju na Univerzitetu u Kairu, Egipat.
Izvor: IslamOnline.net
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba