Nakon što je pakistanska armija započela operaciju protiv Talibana u 2003. godini u oblasti Vaziristan, Talibani su više puta porazili četvrtu najveću vojsku na svijetu. Nekoliko stotina pakistanskih vojnih trupa je u par navrata bilo zarobljeno a zatim razmijenjeno za talibanske borce u pakistanskim zatvorima. Nepopustljivi general Mušaraf, koji je vladao zemljom čeličnom šakom i čija se volja skoro uvijek morala poštivati je sada bio primoran da pregovara sa Talibanima. Kadgod su pregovori bili prekršeni, Talibani su zauzeli nove teritorije. Držali su vladu kao taoce. Vojska nije mogla izvesti potpuni napad na plemensku oblast, jer onda bi Talibani napali ključne mete u najvažnijim gradovima (naprimjer, bombardovanje sjedišta Federalnih istražnih vlasti, ili bombardovanje Wah Cantt Ammunitions za koje su također preuzeli odgovornost). Situacija se do danas pogoršala.Pretrpjevši sve veće talibanske napade u plemenskoj oblasti i u važnijim gradovima, vlada je odlučila započeti novu vrstu napada. Nakon izgona Perveza Mušarafa, novi vojni poglavar je u interesu Pakistana odlučio da progoni teroriste koji su prijetnja SAMO Pakistanu. Mnoge od tih ljudi je čak finansirala CIA.
PRITISAK SAD-a
SAD, uznemirene ovim ‘sebičnim’ stavom Pakistana, počele su narušavati teritorijalni suverenitet Pakistana koristeći vazdušne napade avionima bez posade. Iako je u napadima ubijen samo jedan važniji vođa Al-Kaide, u većini njih su ubijeni civili, uglavnom žene i djeca. Međutim, napadi su izazvali ljutitu reakciju pakistanske vlade i naroda, a naročito vojske.
Nagađalo se i o mogućem dogovoru pakistanske vlade sa SAD-om. Dogovor je bio da Pakistan verbalno osudi napade ali da ništa značajno ne poduzme da ih spriječi. Zauzvrat bi SAD dopustila Međunarodnom monetarnom fondu (IMF) da Pakistanu omogući zajam koji mu tako očajnički treba.
Međutim, medijskom kampanjom je napravljen raskol između pakistanske vlade i vojske. Pakistanski vojni zračni poglavar je rekao da Pakistan može oboriti američke avione ako to vlada dozvoli. Ranije je pakistanski ministar odbrane izjavio da nije moguće oboriti američke avione bez posade. Očigledno je vojno rukovodstvo opralo ruke od ovog slučaja praktično govoreći da oni mogu oboriti američke avione ako im vlada dozvoli. Ni medijska kampanja pokrenuta u ovom slučaju nije bila milostiva. Mediji su iznova osuđivali vladu jer je bila blaga u slučaju zračnih napada. Nakon napada na Bannu, vlada je pozvala američkog ambasadora i uputila posljednje upozorenje. Nakon toga su napadi skoro potpuno zaustavljeni.
Pakistanska vlada se u korist svog naroda usprotivila američkoj vladi. Iako je poput SAD-a javno osudila terorizam, vlada je izmijenila svoju definiciju terora i sada teroristima smatra samo one koji su prijetnja Pakistanu.
Iako se pritisak SAD-a gomila, a SAD također pridobija Indiju da vrši pritisak na Pakistan, malo je vjerovatno da će Pakistan više biti potčinjen SAD-u. Na kraju krajeva, teško je ugledati se na neku naciju koja je ponižena i na ivici poraza. Teško je primati naređenja od države koja je čini se u beznadežnoj ekonomskoj krizi.
Pakistan je, vjerovatno prvi put u historiji, otvoreno priznao da odnosi između Pakistana i SAD-a nisu dobri. Pakistanska narodna stranka koja je najliberalnija stranka i koja podržava SAD je priznala činjenicu da se odnosi između te dvije zemlje, kao što je premijer Jusuf R. Gillani istakao – ”lijeno povlače”.
NOVI TALIBANI
Pitanje koje se nameće je kako se Talibani više puta mogu oduprijeti i poniziti najmoćnije vojske na svijetu. Odgovor na to pitanje zapravo zahtijeva da definišemo Talibane. Mislim da je dobra definicija Talibana ljudi koji se suprotstavljaju SAD-u u Afganistanu – kontekst u kojem ih se najčešće spominje u medijima.
Postoje dvije vrste ljudi koji se bore za Talibane:
1) ljudi koji su motivisani religijski,
2) ljudi koji se bore iz drugih razloga (najčešće afganistanski nacionalisti nezadovoljni ili ljuti na afganistansku vladu iz očiglednih razloga).
Ljudi religijski motivisani uključuju studente medresa duž granice i u Afganistanu, pa i Nijemce koji su prešli na islam i bore se za Talibane. Ali tu ne leži snaga Talibana.Zaslugom Talibana, ljudi iz pokreta otpora koji su pravi Talibani (strani borci ili studenti medrese) ne sačinjavaju više od 30-40% Talibana. Ova činjenica govori mnogo. Talibanski pokret nije više religijski pokret. Sada je to nacionalni pokret. To zabrinjava SAD. Svojom vlastitom krivicom SAD ‘gubi tlo pod nogama’ u Afganistanu.
Ali kod Talibana se ne radi samo o multietničnosti. Oni su postigli veliku pobjedu, pobjedu koja je osakatila komunističku Rusiju. Ne govorimo o borbi poput one koju su SAD vodile protiv vojnih snaga Bliskog istoka u arapsko-izraelskom ratu ili Zaljevskom ratu. Govorimo o ratnim veteranima koji poznaju afganistanski teren i koji su bez sumnje najbolji stručnjaci za gerilsko ratovanje. I koji su obučavali hiljade spremnih, iskrenih boraca pod njihovom komandom kako bi obavili dužnost od sredine do kasnih 90-ih godina.
JEDINA OPCIJA
Suočena sa dilemom ponižavajućeg poraza u Afganistanu ili povlačenja, američka vlada je javno priznala da njihov sluga, vlada Hamida Karzaija, pokušava pregovarati sa Talibanima. Talibanski vođa Mullah Omar je izjavio da neće pregovarati ni sa kim sve dok strane snage ne napuste Afganistan.
Samo pogledajte ironiju ove situacije. Pokušajte se sjetiti bezbroj filmova koje ste gledali u kojima visoki američki dužnosnik kaže: ”Mi ne pregovaramo sa teroristima!” I to je najbitniji dijalog u filmu. Sada se situacija promijenila. Sada ti isti ljudi pokušavaju pregovarati sa Talibanima, a Talibani kažu: ”Mi ne pregovaramo dok nam ne ispunite zahtjeve” i ”mi ćemo izbaciti strane snage iz Afganistana”.
SAD očajnički traže brzo rješenje, znajući da im privreda tone i da su ratovi jako skupi. To se pokazalo tačnim naročito nakon što je britanski zapovjednik u Afganistanu izjavio da rat u toj zemlji ne može dobiti sama vojska, već se to može postići jedino kroz pregovore sa Talibanima. Ali, da li će Talibani pregovarati?
TALIBANSKA STRATEGIJA
Zamislite da igrate šah protiv svjetskog prvaka u toj igri. Na početku partije prvak kaže: ”Znaš šta, hajde neka bude izjednačeno!” Da li ćete se složiti? Naravno! Ali zamislimo drugi scenario. Pretpostavimo da ste se hrabro borili protiv tog igrača. Učvrstili ste svoju igru i na rubu ste pobjede, a onda protivnik kaže: ”Hajde neka bude izjednačeno!” Da li ćete odgovoriti ‘da’? Naravno da ne! Isti je slučaj sa Talibanima. Oni su na rubu pobjede. Zašto pokvariti svoju slavu? Talibani čekaju. Veoma su strpljivi. Znaju da što duže SAD ostanu u Afganistanu, više ljudi će se pridružiti pokretu Talibana. Ako sam upravu, Talibanima je najbolja strategija da ne zadaju nagle udarce američkim i NATO snagama, već spori i bolni poraz. To je upravo ono što oni čine. Osim nekoliko velikih napada, Talibani koriste klasično gerilsko ratovanje da bi porazili neprijatelja.
POSLJEDICE
Zbog ‘sebičnosti’ Pakistana i neposlušnosti SAD-u, a što se neće i ne bi trebalo promijeniti, poraz SAD-a je neizbježan. Ali šta će se desiti ako dopustimo Talibanima da preuzmu kontrolu? Teroristički napadi u cijelom svijetu. Svijet anarhije! Možda ipak ne!
Kada su Talibani bili na vlasti, Osami Bin Ladenu nije bilo dopušteno da vrši terorističke napade izvan Afganistana. Zapravo, Talibani su bili relativno odgovorna vlada kada se radi o vanjskim poslovima (mada su u slučaju unutrašnjih bili neefikasni). Svakako bi njihov povratak značio veliki utjecaj na Pakistan. Ali oni već sada imaju veliki utjecaj na Pakistan. Pakistan pokazuje ravnodušnost prema ratu protiv terorizma, ne brine ga ko će pobijediti.
Talibani su sazrili. Barem su zreliji i objektivniji od trenutne administracije u Vašingtonu. Ljudi na vlasti općenito postanu odgovorni nakon što je ostvare. Prepustiti Afganistan Talibanima ne znači da bi Zapad pretrpio strašan kontraudar. Veća prijetnja SAD-a je afganistanska nacija sa nuklearnim naoružanjem koja ima utjecaj na Pakistan. Do sada su Talibani imali ogroman utjecaj na Pakistan. Veliki dio pakistanske teritorije je već pod njihovom kontrolom. Sproveli su svoje šerijatske zakone u toj oblasti. Pakistanska vojska se ne usuđuje ukoračiti u plemensku oblast pod talibanskom kontrolom.
Ali ako Vašington zaista želi utjecaj nad Pakistanom, trebaju uraditi ono što je Klintonova administracija uradila sredinom 90-ih godina: osigurati demokratske institucije u Pakistanu. Slati pomoć Pakistanu. Prestati podržavati diktatore. Ulagati u Pakistan i pustiti Afganistan da radi po svom. Poraz i poniženje su možda neizbježni i suprotni željama Zapada u Afganistanu. Ali to je ono što Zapad i zaslužuje!
Napisao: Adil Malik
Izvor: Information Clearinghouse
Za IslamBosna.ba prevela: A.M.