Prvi genocid nad Bošnjacima IV dio

 

Kako je Eugen zapalio Sarajevo

"Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na širokom prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri…"
Pokolji, ubistva, nasilna pokrštavanja, protjerivanja, glad, strah, bolesti, poraz, poniženje…sve se to zadesilo Bošnjake muslimane u Bečkom ratu. Teško je  nabrojati sva zla i nedaće koje su pogodila muslimane ovih prostora, ali jedan događaj koji zaslužuje da se izdvoji jeste paljevina i destrukcija Sarajeva, tada jednog od najljepših gradova u Evropi.

Kao što smo već spomenuli, austrougarska vojska je već pri kraju ovoga rata pokušala da upadne u Bosnu, da je osvoji i pokori. Nakon neuspjelog pokušaja da se uđe preko Bihaća, kada su Krajišnici po starom dobrom krajiškom običaju rasturili agresora, ti planovi su privremeno odgođeni. U periodu 1695.-1696. godine sultan Murat je vodio nekoliko pohoda protiv Austrijanaca. Međutim, pri prelasku iz Banta u Bačku sultana je kod Sente sačekao i 11.9.1697. godine teško porazio princ Eugen Savojski, najveći vojni genije tog vremena. Na vijest o ovom porazu bosanski namjesnik Korča Gazi Mehmed-paša je presvisnuo od tuge. Tako je Bosna faktički bila nebranjena. Velika osmanska vojska se u rasulu povukla, a sjeverne granice Bosne su u tom trenutku ostale nebranjene.

Eugen Savojski je to odmah iskoristio, prebacivši se preko Save kod Broda, u Bosnu. Brzo je napredovao dolinom Bosne, prema svom cilju – Sarajevu. Usput je harao i palio, kako bi izazvao strah i zbunjenost među bošnjačkim stanovništvom u unutrašnjosti zemlje. Naravno, franjevci nisu mogli sebi dopustiti da ne budu uključeni u ovu priču. Oni su, kako se hvalio njihov stari historičar Mijo Vjenceslav Batinić, prethodno dostavili Savojskom izvještaje o razmještaju osmanske sile i položaju pojedinih mjesta na njegovom putu prema Sarajevu.

Tako je Savojski za samo 20 dana, 2.oktobra stigao u Visoko, gdje je uspostavio svoj logor. Odatle je uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom „vrhovnom poglavaru osmanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima.“  Nakon incidenta sa njegovim glasnicima, kada je jedan od njih ranjen, Eugen je odlučio završiti posao.

 U „Historiji Bosne“ od Noela Malcoma navodi se opis događaja tih kobnih dana, koje je Eugen zabilježio u svom ratnom dnevniku: “Na dan 23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su vec bili sklonili najvrjednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Naš jurišni odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece, nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jatimice dolaze i mole za dopuštenje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći s nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save…“

U tim danima gorile su džamije, tekije, hanovi, mejtefi, hanovi, bašče i bezistani, gorio je jedan od najljepših gradova Evrope…gorili su mushafi, gorile su knjige, vakufi, ubijani su civili, grad je opljačkan, stanovništvo otjerano u roblje… One neviđene "od Sunca ni Mjeseca" odvođene su da budu robinje nevjernicima. Bila je to najveća katastrofa koju je Sarajevo pretrpjelo u svojoj historiji, i stotine godina mu je trebalo da se oporavi.

Pošto je zima bila na pragu, to je princ Eugen odmah sa vojskom, plijenom i zarobljenicima, te „mnogo kršćanskog žiteljstva“ krenuo nazad prema Savi. Na putu je pljačkao i palio sva bošnjačka imanja. Već 5.11.1697. godine prešao je Savu i napustio Bosnu. O ovoj katastrofi koju je pretrpilo Sarajevo sačuvane su i dvije anonimne pjesme na turskom jeziku, koje nabolje opisuju neke detalje vezane za ovaj zločin.

Anonimna pjesma o katastrofi Sarajeva

Austrijski nevjernici pošli su s vojskom,
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Kao ovce potjerali su ljude.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
  hiljade mushafa, bezbroj knjiga
Popalili su kao i džamije; srušili su mihrabe!
Čitav grad s kraja na kraj porušili su i opustošili.
 Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Stanovnici pobjegli su u planine,
Iz očiju su krvave suze prolili.
 Mnoge su zarobili i upropastili
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Da li je moja draga zdravo izašla? Čudo!
Da li ju je čitav svijet gledao?
Da li je sada obukla na glavu svoj fesić?
Došli su i popalili lijepo Šeher Sarajevo.
Viđene su i one, čije lice ni sunce nije viđalo,
Bose i gologlave su tjerane.
Mnoge su iz svoje sreće oborene.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Ah, sarajevske visoke i visoke kuće!

Na četiri strane leže dobri ljudi!
Da li ste vidjeli starce bijelih brada?
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Žene i djeca kao ovce jecaju.
Došao je nevjernik i grabi im imetak i hranu.
Deset hiljada ljudi zarobljeni su i plaču.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
One koje nisu lica pokazivale Suncu ni Mjesecu
Otišle su lijepe djevojke na dar kralju.
Niko ne zna kakvo će stanje doći na glavu.
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.
Ah sarajevski ravni i ravni putevi!
I djevojke koje kao rajske ljepotice po njemu šeću!
Pogledaj sada njihovo ovo stanje!
Došli su i popalili lijepo šeher Sarajevo.

Godine 1109.

Druga anonimna pjesma o katastrofi Sarajeva  

Hajde, srce, ispripovijedaj nam malo, kako se je naopako okrenulo svijetu; potuži se na postupak vremena; nek’ su ti riječi ispravne, ne pričaj neosnovanih basni!
Austrijski tabor došao je u Bosnu; saznao je i razumio, da je ona bez glave ostala; mjesta u koja je došao zatekao je prazna; stanovnici pobjegli u planine i pustare.
 
Nebo nam je dalo svoj otrov da ga ispijemo čašu po čašu; iz dana u dan povećalo nam je tugu i svoju žestinu. Božija je odredba bila, da je neprijatelj spalio fini grad, kuću po kuću.
I bogataši i siromasi uzdišući plaču; kad god to vidim srce mi rane stišću; puste su ostale i izgorjele bašče i vrtovi. Pogledaj u kakvo su stanje došli vinogradi i bašče!

Ko nije nimalo čitao knjige ljubavi, on ne može razumjeti ovo nasilje i prijekor nebeski. Mnogima koji nisu znali ni računa svome imetku sada je potrebna kora hljeba.
Izjednačili su se bogataši i siromasi. Stanje se neće popraviti, a proći će hiljada mjeseci.
Porušene su carske džamije i karavan-saraji; pogledajte još i bezistan!
Griješne sluge ne drže se Božije naredbe; zbog toga su neprijatelju postali plijenom. Stvoritelju, ono što se s nama dogodilo, nek se ubrzo dogodi u nevjerničkoj zemlji.
Danas nema onoga ko želi umrijeti i zbog toga su vidjeli okrutnost  neba, tolika sitna djeca i tolike žene gologlavi gazeći nogama po krvi.
Pogledaj šta uradi nebo onima, što su držali simurg-pticu mušicom i nebesku kuglu jagodom; promijenili su
se oni što su kao anđeli šetali; mnogi su obukli opanke i postali čobani.
Izvan svake granice nebo je pokazalo svoju žestinu; na
vatri rastanka ispeklo je srca njihova;
iz njihove domovine pali su u tuđinu; iz svoje domovine ostao sam željan domovine.
Iz neprijateljskih ruku smo prekoreni…Poplavilo je more nesreće i tegobe i iznad glave se izdiglo. Šta da radi narod bez glave; svi su se zbunili; svak’ je zapao u misao da sebe spasi, a nisu gledali na imetak, posjed i dućane.

Na kraju, teško je govoriti o tome zašto se ovo desilo hilafetu i zašto se ovakav poraz desio muslimanima. Možda je najbolje da neke od uzroka, koji su doveli do ovako strašnih posljedica, navede jedan od pobožnjaka tog vremena, Mustafa-efendija Gaibija, onako kako to bilježi Muvekkit:
„Tih dana je sultan Sulejman II lično krenuo da oslobodi tvrđavu Beograd. Krajem jula i početkom augusta 1688. godine postavljen je carski šator u jednom mjestu kraj Beograda, pa kada su mu opisivali Mustafu-efendiju Gaibiju, sultan je izrazio želju da se sretnu. Upućeno mu je carsko pismo kao poziv, a on mu je poslao odgovor…Kada je stiglo sultanu pismo, on se bespomoćno čudio izrazima i značenju, ne mogavši to shvatiti. Najzad je naredio da se da nekome ko će ga znati protumačiti, pa to objašnjenje i navodimo…
Nakon zahvale Allahu i pozdrava Njegovom Poslaniku, te molbe za sultana,slijedi dio pisma koji znači:
„ Na ovom prolaznom svijetu nema nijedna teškoća, a da iza nje ne slijedi olakšanje, jer je Svevišnji rekao: “Uz svaku tegobu postoji i olakšanje.“ (El-Inširah 6)

Zatim slijede riječi koje znače: Ako neprijatelji ne podvaljuju varkama, nema potrebe potezati sablju za kažnjavanje, kao što je rečeno: “Ako neko od nevjernika traži da ga primiš za susjeda, primi ga.“- a po toj uzvišenoj normi se ne postupa. Radi se suprotno Allahovoj Knjizi i časnom Šerijatu. Zaneseni i obmanuti mnoštvom vojske, napadaju na njih. Nekoliko puta po stotinu i sedam kola novca, ratne opreme i hrane, sve je to ostalo u rukama neprijatelja. Od toga islamska vjera nije imala nikakve koristi, nego je skupo platila cilj. Znači da će, ako Allah bude htio, ubuduće s Njegovom pomoći doći do pobjede, pa će im se ono što je oduzeto vratiti u vidu poklona. A kada se ova radost Svevišnjeg obistini, ja ću se radovati. Bit će vremena da se i drugi svijet raduje, a prema onoj – sve u svoje vrijeme.

„Ovo je tako, ne može biti drugačije nego što je Allah naredio.“
To znači: današnja vojska je nasilna, u tom smislu će biti pobijena, a nevjernik nadire i okolo osvaja – on pobjeđuje, jer „ Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod sam sebe ne izmijeni.“ (Er- Rad 11)

„Neprijatelji su izbili na mnoge islamske granice, pa su tvrđave i granice opustošili. Iako su tu i visoka vijeća, titule, sjaj i pompa, sve dok čovjek ne dođe do istine ne može ovo razumijeti.“
Što znači: U carskoj državi ima svakojakih laži, nasilja, buna, onoga što je protupravno, a i zaduženjima nigdje kraja, toga je mnogo. Malo se obraća pažnja na pravi put, na Šerijat i pravdu, niko se na to ne obazire.

„Ako se ne držiš onoga što je naređeno, a kloniš se onoga što je zabranjeno, tako će i cijeli svijet činiti, jer narod slijedi vjeru svojih vladara.“
To znači: Ako ti ne naređuješ ono što se mora provoditi i ne zabranjuješ ono što se ne smije raditi, Šerijat zapostavljaš i ne postupaš po njemu, cijeli svijet će tada tako raditi.“

Ovo je samo kratki uvod u krvavu priču o genocidu nad Bošnjacima. Već u toku ovog rata, a pogotovo poslije njega, iskoristivši krizu Osmanskog carstva poslije poraza, pobunjeni narodi počet će borbu za nezavisnost. Ali kada naši susjedi vode borbu za nezavisnost, slobodu ili svoju državu – to uvijek znači genocid nad Bošnjacima muslimanima.

————————–
Spisak porušenih i popaljenih džamija i mesdžida poslije krvavog pohoda Eugena Savojskog

https://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=7438.0

————
Izvori:

1. Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu, Sarajevo, 1996.
2. Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, Sarajevo, 1997.
3. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
4. Mehmed Handžić, "Izabrana djela I, Teme iz književne historije", Ogledalo, Sarajevo 1999.
5. Noel Malcom, „Povijest Bosne“, Erazmus Gilda, Zagreb, „Dani“, Sarajevo 1995.
 

Pripremio:crnileptir