Prvi genocid nad Bošnjacima III dio

„Turci odbjegoše sa ženama a Hrvati stupaju na njihova selišta i kule. Franjevci čiste turske džamije i blagosilju ih za crkve kršćanske“ .“

Kao što se vidi iz ovog kratkog historijskog prikaza Osmanski hilafet doživio je strahovit poraz u Bečkom ratu. Bošnjaci su pretrpili ogroman teret ovog rata. Desetine hiljada Bošnjaka je ubijeno ili ranjeno u direktnim borbama, strašna razaranja i ratni troškovi osiromašili su narod, i u pojedinim trenucima nisu se birala sredstva da se preživi. Ali sve ove stvari su uobičajene u ratovima. Ono što ovaj rat i ovaj poraz čini specifičnim jeste etničko čišćenje i genocid koji je izvršen u njemu, i to od strane kršćanskih sila, koje su nastojale uništiti muslimane u osvojenim dijelovima osmanskog carstva, ubijajući ih i nasilno pokrštavajući, a zatim sistematski uništavajući svaki spomen i trag muslimana na tim područjima.
 Danas, stotinama godina poslije, vidimo da je jedinstvena, sistematska, organizirana, pravoslavno-katolička destrukcija islamske kulture na ovim područjima bila itekako uspješna. U hrvatskim znanstvenim krugovima ovaj rat je opisan pravim riječima, bez licemjernog prikrivanja – kao rat protiv islama i muslimana.

Hrvatski akademik T. Smičiklas oduševljeno o ovome piše:
„Iza sjajne godine pobjeda kršćanskog oružja godine 1686. gdje je već cijeli kršćanski svijet najplemenitije sinove svoje poslao u boj, poraslo je pouzdanje u snagu krišćanskog oružja na sve strane. Svi učesnici misliše samo o napretku slave kršćanske…jer su na bečkom dvoru sada cvale slatke nade, kako će slijedeće godine napredovati opet carsko oružje naročito prema Bosni, a onda i prema Dubrovniku„ 1
 „Narod naš „- tvrdi Smičiklas – „vojevao je dušom i tijelima za kršćanstvo, za kršćanski život
svoj i svoje braće…2
I završava akademik Smičiklas:“ Kod Hrvata je stalna tradicija…da valja Bosnu osvojiti, tako hoće da osigura ne samo Hrvatsku, već i austrijske zemlje“  3

Gubitkom Ugarske, Slavonije, Like propali su i izgubljeni brojni posjedi i imanja bosanskih spahija. Danas se ovakve izjave čine nevjerovatnim, ali historijske činjenice drugačije govore. Uzmimo kao primjer sandžak Požegu koji je  je prema osmanskoj administrativnoj podjeli predstavljao Slavoniju. Od svih slavonskih gradova iz vremena osmanske vlasti, najviše podataka nam je ostalo o Požegi. Po službenom turskom popisu imala je Požega 1624. godine oko 1.000 kuća sa istim brojem vojnika, što nam ukazuje da su Bošnjaci muslimani u gradu bili većinski etnos.
Pod osmanskom upravom u gradu je postojala muslimanska i kršćanska četvrt, što govori o islamskoj toleranciji i suživotu, tako drugačijim od kršćanskog poimanja suživota. S padom Požege, nakon egzodusa i genocida nad Bošnjacima, 1688. godine Požega je brojala 1806. godine kršćanskih duša, bez ijednog Bošnjaka.

U osmanskoj državi Požega je bila sandžak-grad pod vlašću samog sultana. Sa osmanskim osvajanjem Požege, što priznaje i  T. Smičiklas,“Turci pokupovaše zemlje gradske i prisvojiše si i sva sela i naseliše se u njima“, što znači da zemlja nije prisvojena pljačkom.
 Velika vakufska imanja u Panoniji su nestala. Džamije su srušene ili pretvorene u crkve. Stari oprobani kršćanski recept nasilnog pokrštavanja i prisiljavanja u kršćanstvo, toliko puta primjenjivan nad različitim narodima i prije i poslije ovog događaja, došao je u prvi plan. Hiljade bošnjačkih porodica koje su još od vremena Mehmed-paše Sokolovića živjeleu tamošnjim većim gradovima, pokrštene su i ostale suu Ugarskoj i Slavoniji.

Sličnu sudbinu su imali i Bošnjaci u Lici, Krbavi i Dalmaciji. Katolički župnik Marko Mesić je odmah po povlačenju Osmanlija iz Like i Krbave započeo „pokrštavanje preostalih Turaka“ na tom području. Ti navodni Turci su ustvari Bošnjaci. U njihovom pokrštavanju pop Mesić je stekao takve zasluge da ga je papa imenovao apostolskim poslanikom za Liku, dok ga je car Leopold I obdario 1693. godine feudalnim posjedom. Senjski biskup Sebastijan Glavinić u svom opisu Like i Krbave iz 1696. godine kaže da je tamo sreo 1.700 odraslih muškaraca koji su „ranije ispovijedali islam“. Stvarni je broj morao biti znatno veći, jer je samo u Lici oko 1680. godine bilo 7.000 bošnjačkih domaćinstava, sa više od 30.000 članova. Svi su poslije 1689. godine nestali, bilo da su izbjegli u Bosnu ili da su pokršteni. Tako se širilo kršćanstvo ovim područjima- onako tradicionalno kršćanski – ognjem i mačem, za razliku od islama, što priznaju čak i bosanski franjevci, iako pomalo pejorativno, valjda zbog zavisti: “Samo Turcima biješe prosto privlačiti kršćane na Muhamedanstvo; oni to držahu kao veliku zadužbinu i uslugu Bogu i proroku. Zato to se nisu silom služili, nego mitom i obećanjem na vidiku, a u skrovitu s napastovanji i najtežimi mukami.“  4

Primjeri islamske tolerancije, vjerski i historijski utemeljene naspram drugih konfesionalnih zajednica, su mnogobrojni na cijelom prostoru Balkana. Jedan primjer jeste i činjenica što u sredini Slavonije,“ izmedju Požege, Đakova i Broda imade dvadesetak crkava, njeke su i od kamena stare sačuvane.“5 … dok nakon zauzimanja Slavonije, Bošnjaka muslimana i islamske kulture nestaje na tom prostoru. Isti primjeri se mogu navesti i za svako drugo područje koje je nekada bilo pod vlašću Osmanskog hilafeta.

Katolički prozelitizam na ovim prostorima bio je planski, organiziran, a svako sredstvo do „uspjeha“ bilo je dozvoljeno. Primjeri nasilnog pokrštavanja i drugih zločina su mnogobrojni, ali programiranim zaboravom i našom nesavjesnošću  ovi događaji su davno, davno pali u zaborav. Najviše podataka o ovom periodu može se naći u nekim franjevačkim izvorima, u kojima se oduševljeno opisuje nasilno pokrštavanje muslimana, protjerivanje i pretvaranje džamija u crkve.

Primjera radi 1680. godine samo u Lici, području kasnije hrvatske vojne krajine, živjelo 7.000 muslimanskih domaćinstava sa preko 30.000 ljudi, da bi u proljeće1684. godine, nakon poduhvata pod zapovjedništvom mletačkog generala Dominika Moečinga, tih ljudi nestalo. „Turci odbjegoše sa ženama a Hrvati stupaju na njihova selišta i kule. Franjevci čiste turske džamije i blagosilju ih za crkve kršćanske“ .“ 6

Prema franjevcu Zlatoviću, “Novim  naseljenikom u Skradinu prvi župnik biješe ot. Antun Galiotović Šibenčanin, koji blagosovi poglavitu džamiju na čast sv. Frane i Roka, nabavi zvono i proslijedi za veće godina u duhovnoj službi onoga puka“ .“  7

Otac Mijo Radnić u svom izvještaju za Rimsku kuriju od 3. maja 1684. godine piše:“ Turci su u takoj smetnji da ne znadu na koju će stranu bježati s toga mnogi svojevoljno ostaju i pitaju da budu kršteni. Sada već moji redovnici obavljaju službu Božiju u džamijah Skaradina, Vrane, Obrovca, Drniša i drugih mjesta…“

U katoličkom čišćenju, kako to kaže Smičiklas „ petnaest hiljada Turaka….poljubi crnu zemlju.“
Istovremeno su Mlečani udarili sa crnogorskim plemenima na grad Herceg Novi, i u otvorenom sukobu na kopnu potuku Turke, a jedanaest muslimanskih sela na koje se oslanjao grad nestane u plamenu. Hrvati će pod svojim banom Nikolom Erdedijem i generalom grofom Jakovom Lesleom, svom žestinom započeti etničko čišćenje Slavonije….

Nakon pada Sinja 1686. god. vitez Stojan Janković usmjeri vojne snage u Bosnu do Livna, koje je popalio i mnogo kršćanskog puka pod ugarsku vlast doveo. Čim bi koju tvrđavu ili grad u Slavoniji ili Dalmaciji katolici ili Mlečani sa svojim vojnim formacijama osvojili, kako to kaže Vjenceslav Batinić“ umah bi franjevci pretvarali džamije u crkve i u njih službu Božiju obavljali…Pak buduć su u to vrijeme mnogi Turci bivali zarobljavani, biješe otpočela u Dalmaciji i trgovina robljem.“ Mlečani nakon zauzeća Zemunika, grada tvrđave u Dalmaciji, „sasjekoše Hasan-bega i do jednog Turčina, poklaše bule i djecu  i sve što tursko bokađe.“ 8

Uporedo sa protjerivanjem Bošnjaka iz Dalmacije od Cetine do Neretve,“ franovci očistiše i blagosiviše džamije, te u njih s velikim oduševljenjem puku pjevahu Bogu hvale i držahu službu Božiji“

Etnički očišćena područja od Bošnjaka naseljavana su katoličkim sljedbenicima, o čemu svjedoče ponovo franjevački izvori.
„Visovački gvardijan ot. Šimon Braenović sa ovdišenimi župnici okupi 1.200 obitola i s njima napuči Skradin i njegovu okolicu, kako mu svjedoče toga puka vojvode, harambaše, suci…Ot. Mare Jurić Imočanin…podiže krštene turske podanike Imotske krajine i prevede ih u mletačko podaništvo, da ratuju na Turke kako mu svjedoči general Petar Valier na 26. siječnja 1686. god….žovi zaslužni otac dovede u naše podaništvo puno svijeta iz turskog podaništva iz sela Ravče, Runoviča, Loviča, Župe, Vrdola, Drinovaca, Poljica, Vinjana i Proložca i ovim pukom doleti na osvojenje Tadvorja i potjera Turke s onih strana. 9

 „Ovog istog doba počeli su franjevci listom prevoditi svoj puk iz Bosne i Dalmacije, ter su to slijedili činiti sve do karlovačkog mira a tim povećaše broj orioca za oslobodjenje kršćana i naseliše opustošena mjesta po Primorju i Zagorju dalmatinskom…“ 10

Nakon zauzimanja Like i Krbave fratar Marko Mesić piše: “..došal je general karlovački z menom skupa u Perušić…a Turci što su ostali u Perušiću da će se krstiti…“  11

Ove činjenice  nam govore da je pokrštavanje bilo prisilno, pod patronatom generala, što znači da je katolički prozelitizam crkve predstavljao samo drugu stranu ili oblik politike katoličke države. T. Smičiklas kaže da je, nakon zauzeća mjesta Peručić, Marko Mesić „otpjevao zahvalnu misu i pokrstio mnoge Turke jer su tamo Turci ostali ne hoteći ostaviti svoju staru postojbinu“…i Lika se evo oslobodi i pokrsti i napuči narodom iz susjednih mjesta.“  12

Prema kazivanju Stipana Zlatovića, osvajanje Vrgorca i tvrđave Čitluk od strane mletačkih generala praćeno je katoličkom misijom franjevaca, širenjem kršćanstva:“ Zahvalan general (Aleksandar Dolfin) darova franovcem kulu serdara Cukarinovića s dvori i bašćami, gdje gvardijan namjesti župnika, posveti džamiju na čast Majke Božije, koja postade župnom crkvom. Franovci tada skloniše dosta obitola, da se okolo nastane i tako se zasnova novi  kršćanski varoš u Vrhgorcu…“ 13

 Nakon zauzeća Čitluka, general Dolfin,“ očevidni svjedok franovačkog ponašanja izdade im svjedodžbe, kojima dokaziva njihova junaštva i požrtvovanja za vjeru i svoj rod. Imenova oca Franu Radića Budalića župnikom tvrdjeve i vojničtva s običajnom mjesečnom pristojbom pohvalom svjedočbom…jer je svojim nastojanjem pripomogao osvojiti ovu velevažnu tvrđavu…i samostanu Zaostrogu dariva kuću i vrtle Turčina Bošnjaka Alage Risovića, te zemlje i mlinove, što bijahu Adži Mehmeda Neveselkovića.“ 14

 Isti dan nakon zauzeća Čitluka blagoslovi se poglavita džamija na čast sv. Ante sa njenom promocijom u crkvu, a njen župnik otac Bariša Arbić „ obrati 30 Turaka koji potle osvojenje ostadoše u gradu.“  15

Kada su Mlečani uspostavili svoju vlast u Dalnaciji, katolički prozelitizam postaje opštom pojavom. Godine 1688., kada je osvojen Knin, otac Andrija Resica sve je preostale muslimanske porodice preveo u katoličanstvo. O prethodno navedenim rezultatima katoličkog prozelitizma uzvikuje otac Stipan Zlatović:“ Pominjemo samo one u većem broju, a predugo bi bilo, kada bismo i pojedine bilježili.“  16

Ovo je samo mali dio svjedočanstava prvog genocida nad Bošnjacima muslimanima, genocida poslije kojeg je nestalo muslimana na područjima Like, Dalmacije, Slavonije, Panonije i Ugarske. Za razliku od Osmanskog hilafeta, koje je stotinama godina bilo primjer tolerancije u ovim divljim vremenima, poštujući  ljudsku čast, imetak i dajući prava drugim konfesionalnim zajednicama unutar svojih granica, kršćanske države nisu birale sredstva da unište druge i dugačije na svojim teritorijama. U širenju kršćanske vjere dozvoljeno je sve, svako sredstvo da bi se došlo do cilja, bilo da se radi o pokolju, zločinu, nasilnom pokrštavanju, napadanju na čast, imetak, etničkom čišćenju i genocidu. Zato nije čudna sudbina muslimana na ovim bivšim dijelovima hilafeta, koja je identična sudbini španjolskih muslimana.  Poslije ovog rata granica između islama i kršćanstva bit će granica Bosne, a Bošnjaci će biti stotinama godina graničari, izloženi stalnim napadima osmanskih neprijatelja. Ovaj rat bio je strašni poraz za Osmanlije, što će izazvati mnogobrojne pobune unutar oslabljenog carstva, dalje ga slabeći. Od ovog trenutka, od prvog genocida nad Bošnjacima, kojeg je počinila austrougarska i mletačka država, a u čemu su posebnu ulogu igrale naše zapadne komšije, počinje grčevita borba za opstanak Bošnjaka muslimana na ovim prostorima.

Izvori:
1. Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu, Sarajevo, 1996. (Sve fusnote preuzete su iz ove knjige)
2. Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, Sarajevo, 1997.
3. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem, Sarajevo, 1999.

 1. T.Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, I dio, Zagreb 1891, str. 119-121

 2. Ibid str. 130
 3. Ibid str. 169
 4. (Izvješće u Jajcu 1710., Državni arhiv Šibenik. Citirani prema Stipan Zlatović, Franovci države presvet od kupitelja, Zagreb.,1888, str. 234)

 5. T. Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, I dio, Zagreb, 1891. str. 28
 6. Izvješće u Jajcu 1710, Državni arhiv Šibenik. Citirani prema Stipan Zlatović, Franovci države presvet od kupitelja, Zagreb, Stipan Zlatović str. 147-148

 7. Ibid
 8. Fra Mijo Vjenceslav Batinić, Djelovanje franjevaca u BiH za prvih šest vjekova njihova boravka, Svezak II, Zagreb, 1883., str. 146
 9. Ibid str 148
 10. Ibid 159
 11. Lopašić, Dva hrvatska junaka, str 44, prema T. Smičiklas „Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije“, I dio, Zagreb 1891., str 158
 12. T.Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, I dio, Zagreb, 1891. str 150-151
13. Izvješće u Jajcu 1710., Državni arhiv Šibenik. Citirani prema Stipan Zlatović, Franovci države presvet od kupitelja, Zagreb, str. 162
14. Ibid str. 164
15. Ibid str. 164
16. Ibid str. 236
 

Pripremio:crnileptir