Čovjek koji je volio Poslanika, a.s. (Dr. Abd el-Vehab el-Turejri)

U vrijeme Poslanika, s.a.w.s., živio je jedan čovjek po imenu Abdullah koji je toliko volio Allaha i Njegovog Poslanika (neka je mir i spas na njega) da je Poslanik o njemu rekao: Uistinu, on voli Allaha i Njegovog Poslanika. (sahih, El-Buhari /6282/).

Taj čovjek je toliko volio Poslanika da je uživao da mu poklanja svaku novu poslasticu koja bi došla u Medinu. Kada bi trgovački karavan stigao sa nekom poslasticom poput putera ili meda, on bi to uzeo kao poklon Poslaniku. Kasnije, kada bi prodavač htio naplatiti, Abdullah bi ga odveo do Poslanika i rekao mu: Plati ovom čovjeku. Poslanik bi upitao: Zar mi ti ovo nisi bio poklonio?

A Abdullah bi odgovorio: Jesam, Allahov Poslaniče, samo nemam novca da platim. Obojica bi se tada nasmijala i onda bi Poslanik naredio da se plati prodavcu.

Ali treba reći i da je taj Abdullah bio alkoholičar. Često bi se toliko napio da je posrtao dok su ga ulicom dovodili pred Poslanika da mu izreknu presudu za javno pijanstvo. Poslanik bi svaki put naredio da se izvrši propisana kazna. Ovo je bila uobičajena pojava.

Jednom prilikom, nakon što je Abdullah otišao poslije izricanja presude, jedan od ashaba je o njemu rekao: Prokleo ga Allah! Kako često mu se sudi za istu stvar! Poslanik je ukorio tog ashaba, rekavši mu: Nemoj ga proklinjati, jer, tako mi Allaha, ti ne znaš koliko on voli Allaha i Njegovog Poslanika. (sahih, El-Buhari /6282/).

A onda je dodao: Ne pomažite šejtanu protiv vašeg brata.

Možemo dosta naučiti iz ovog Poslanikovog stava

Prvo trebamo razmisliti o bliskom i srdačnom odnosu Poslanika, s.a.w.s., i ovog ashaba, uprkos njegovoj sramotnoj mani. Iako je Poslanik bio poslanik, to ga nije spriječilo da se srdačno odnosi prema Abdullahu, da mu bude prijatelj i da se šali s njim.

Ovaj primjer nam pokazuje da u društvu koje je Poslanik zamislio ljudi nisu bili podijeljeni u pobožne i griješnike između kojih nije bilo interkacije. Zapravo, to je bilo ujedinjeno i uključivo društvo u kome su svi ljudi mogli biti na različitim nivoima pobožnosti. Neki su bili na potpuno ispravnom putu, drugi su bili manje pobožni, dok su neki bili skloni griješenju. Međutim, niko nije živio odvojen od društva, niti su ikoga izbjegavali. Svako je bio dio tog društva.

Ova uključivost je značila da kada bi neko od vjernika učinio grijeh, posljedice njegove greške bi bile ograničene i kratkoročne.  Niko nije bio marginaliziran, pa nije bilo mogućnosti da se griješenje razvije na “ivicama” društva. Kada bi neko napravio grešku, svi iz društva bi pohrlili da mu bratski pomognu. Svi su bili voljni da mu pruže ruku pomoći i da vrate tu osobu na pravi put.

Još jedna lekcija koja se može naučiti iz Poslanikovog ponašanja je i važnost pozitivnog stava. Uprkos činjenici da je Abdullah često pozivan pred Poslanika zbog svog javnog pijančevanja, Poslanik je skrenuo svačiju pažnju na jednu od Abdullahovih vrlina: njegovu ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku.

Ipak, kada razmišljamo o ovoj vrlini, shvatamo da ona nije nešto svojstveno samo Abdullahu, već osobina koja je zajednička svim vjernicima. Uprkos tome, Poslanik s.a.w.s. je odlučio pohvaliti Abdullaha.  Na taj način je mogao razvijati, podsticati i učvršćivati ovu osobinu u svim ljudima. On ih je također i podsjetio da ako neka osoba posrne, njena vjera i ljubav prema Allahu su i dalje netaknuti.

Možemo samo zamisliti kako se Abdullah osjećao kada je saznao šta je Poslanik s.a.w.s. rekao za njega. Mora da je osjećao veliku čast zbog Poslanikovih riječi. Pomogle su mu da prevaziđe svoju lošu naviku, dale mu nadu i potvrdile da suština njegovog bića nije bila uništena njegovim grijesima.

Dakle, Poslanikova praksa je bila da istakne dobre osobine kod ljudi koji zapadaju u grijeh. Mi ponekad zaboravljamo ovo i odnosimo se prema prošlim grijesima ljudi kao neprobojnim barijerama koje spriječavaju put dobru. Osobi koja učini neko ružno djelo se nikad ne dozvoljava da ga zaboravi, već ga drugi ljudi često pamte samo po tom djelu. Moramo shvatiti da ovo pomaže šejtanu da raspolaže griješnikom i da ga ponovo odvede u grijeh. S druge strane, Poslanikov pristup podstiče na vrlinu. Kada su ga podsjetili na Abdullahovo često pijančevanje, on ga je pohvalio za posjedovanje najveće vrline: ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku.

Na kraju treba reći i da je Abdullah očigledno učinio nešto pogrešno. Nema nikakve sumnje da je počinio grijeh. Uzimanje opojnih sredstava je veliki grijeh i Poslanik s.a.w.s. je često proklinjao vino. Uprkos tome, nakon što je propisana kazna izvršena nad Abdullahom, Poslanik s.a.w.s. nije poduzimao nikakve daljnje mjere protiv njega. Znao je da svaki daljnji ukor pomaže šejtanu. Stoga je skrenuo svačiju pažnju na njegove vrline koje nadomještaju njegove mane.

Zbog ovoga trebamo malo zastati i razmisliti kako se ponekad okrutno ponašamo u neslaganju sa drugim ljudima čiji su grijesi mnogo manji i neizvjesniji od Abdullahovih. Ponekad mi samo mislimo da je neko počinio grijeh, a ustvari postoje i druga gledišta. Ali bez obzira na to, mi bez oklijevanja nasrćemo na naše protivnike svim raspoloživim verbalnim sredstvima.
Koliko je samo ovo daleko od Poslanikove prakse, koji je smatrao da i o osobi koja je počinila očiti grijeh treba pričati dobro! On je nastavljao održavati dobre odnose s tom osobom bez obzira na njene mane.

Poslanikov odnos prema Abdullahu je jedan izvrstan primjer za nas. Pun je dragocjenih pouka koje nam ne govore samo kako da se ponašamo jedni prema drugima, već i kako društvo može gajiti jake i zdrave veze koje mogu odvratiti ljude od činjenja grijeha.

Napisao: Dr. Abd el-Vehab El-Turejri

Izvor: www.islamtoday.com

Za Islambosna.ba prevela: E.D.