PRVI DIO
Kršćani i muslimani, koji nauče nešto o drugoj religiji, znaju da je temeljno pitanje – pitanje o Isusovoj naravi. Velika većina kršćana Isusa smatra Bogom, dok muslimani smatraju da Isus nije bio ništa više od Božijeg poslanika, običan čovjek. Dogma o Trojstvu kaže da su tri božanske osobe zapravo jedan Bog. Točnije, za Isusa se tvrdi da je Bog ili Sin Božji. Kada musliman počne izražavati sumnju prema takvoj teologiji, kršćani pronađu jednostavno objašnjenje naših različitosti, a to je da muslimani jednostavno ne poznaju ili ne razumiju Trojstvo, da kršćane optužujemo za triteizam ili druge kršćanske hereze.
Musliman traži razjašnjenje takvog naučavanja, pa pita na svakom koraku: “Kako je to moguće?” Na primjer, tvrdimo da se termin “Sin Božji” ne može uzimati doslovno. Sinovstvo i božanska narav bi trebali biti nužni atributi takvog bivstvovanja, ali oni su međusobno kontradiktorni. Prvi termin opisuje onoga koji prima život, dok drugi opisuje Onoga koji nije primio život ni od koga. Ta dva zahtjeva se međusobno poništavaju. Biti sin znači biti manje od božanskoga, a biti božanski znači ne biti ničiji sin.
Kako diskusija bude napredovala, kršćanin će kad tad morati izreći onaj odgovor: “To su stvari koje ne možemo razumjeti.” Ono što je smatrao kao problem kod muslimana, u konačnici postaje njegovo vlastito priznanje. Kršćansko objašnjenje postaje samoporažavajuće, stoga dolazi do promjene taktike.
Žali se da musliman odbija prihvatiti nešto što ne možemo razumjeti. No, na taj način se miješaju dva pojma, pojam verifikacije i pojam shvaćanja. Za ilustraciju: kemijske reakcije mogu biti verificirane, ali time sama narav atoma nije shvaćena. Činjenice možemo potvrditi, ali ne uvijek i objasniti. To razlikovanje je ključ našega odgovora. Musliman mora preusmjeriti diskusiju. Naš prvotni cilj je puno jednostavniji od rješavanja nepodudarnosti dogme o Trojstvu. Umjesto da pitamo kako Trojstvo jeste, trebali bismo pitati zašto mora tako biti. Dakle, pitamo: “Zašto Isus mora biti Bog? Da li možemo potvrditi nužnost ovog vjerovanja?”
STAV MUSLIMANA
Prije par stoljeća, europski filozofi su smatrali da je neka pretpostavke dokazana ako se može pokazati da je jednaka onomu što je tvrdila Aristotelova teorija istine. Nažalost, takav pristup stvarima je napušten kada se Aristotelov autoritet stavio pod pitanje. Slično, pitanje Trojstva i onoga što su ljudi rekli o Isusu, ne obvezuje na prihvaćanje autoriteta i njihove verzije istine.
Naš cilj je da jednostavno pokažemo da se vjera u Trojstvo može jedino utemeljiti na autoritetu Crkve. Mnogi kršćani priznaju da je to slučaj, dok drugi tvrde da je to učenje sam Isus ispovijedao. “Dokažite!”, Kur’an nas neprestano opominje, tj. “dokažite da je Isus za sebe tvrdio da je Bog” (Kur’an, 21:24). Ako se takav dokaz ne može ponuditi, onda imamo pravo preispitati te autoritete. Kršćanin neće imati opravdanja što se drži iracionalne pozicije, osim ako je zadovoljan s time da se oslanja na mišljenja ljudi. Ako neće dublje ispitivati ove probleme, kršćansko-muslimanski dijalog time završava.
Za kršćane, jedini dokument koji se prihvaća da prenosi riječi Isusove su događaji opisani u Bibliji. Ostavljamo pitanje muslimanskog stava prema Bibliji za drugi dio eseja, no sad se oslanjamo na slijedeći Kur’anski ajet: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.'” (Kuran, 5:68). Kršćanima se predlaže da dokažu ono što tvrde citirajući vlastite knjige. Tako da muslimani vjeruju da se ne može navesti nijedna Isusova izreka koja bi potvrdila njihovu tvrdnju da je Isus za sebe govorio da je Bog. Primarno pitanje nije da li je Isus Bog, već da li je rekao da je jednak Bogu.
METODOLOGIJA
Nema mnogo izreka u Bibliji koje se pripisuju Isusu. Ako uvidimo ponavljanja u sva četiri Evanđelja, te bi se izreke mogle napisati u dvije kolumne novinskog članka. Nijedan od tih tekstova ne podržava eksplicitno tvrdnju o božanstvu Isusa. Svi navodi su implicitni, tj. zahtijevaju interpretaciju. Kažu nam što je Isus rekao i onda nam kažu što je mislio pod tim.
Nije nam cilj ili obveza da ponovno tumačimo Bibliju. Dovoljno je da pokažemo kako je kršćanska interpretacija nedovoljna, dvoznačna, ili nemoguća. Želimo pokazati: 1) da gdje je značenje teksta jasno, svejedno je nedovoljno da pokaže kako je Isus rekao da je jednak Bogu; 2) da ostala mjesta koja se citiraju su otvorena za interpretaciju, dvosmislena; 3) i da su čak mnogi citati dobili tumačenja koja su nemoguća. To znači da su dokazi ili neadekvatni, nedovoljni ili neprihvatljivi.
NEDOSTATAK DOKAZA
Djevičansko rođenje Isusa i čuda koje je pokazao se često navode kao dokaz njegova božanstva. Slabost ove premise je očita. Moramo samo pročitati izvještaje u Bibliji o stvaranju Adama, bez majke i oca, i izvještaje o čudima vezanima uz poslanika Elizeja (Postanak i 2 Kraljevima, poglavlja 4,5,6). U ovom slučaju im nitko ne pripisuje božanstvenost, iako svaki ima osobinu koja je zajednička i Isusu.
Neki drže da je Isus Bog jer je Stari Zavjet navijestio njegov dolazak. No, Biblija isto naviješta i ulogu Ivana Krstitelja (Malahija, 4). Ova 3 argumenta su navedena da se pokaže kako je posrijedi selektivno ili zaboravno čitanje Biblije. Oni znaju za djevičansko rođenje kao što znaju i za stvaranje Adama, ali tumače prvi slučaj, a drugi uopće ne gledaju.
Sad da prijeđemo na stvar. Da li Biblija navodi Isusa kako za sebe tvrdi da je jednak Bogu? U biblijskim tekstovima možemo pronaći kako Isus koristi termine “sin čovječji”, “sin Božji”, “Mesija” i “spasitelj”. Ali svaki od tih termina se odnosio i na druge ljude kroz Bibliju. Ezekiela se naziva “sinom čovječjim” (Ezekiel, 3). Isus govori o mirotvorcima kao “sinovima Božjim” (Matej, 5:9). Kir je nazvan “mesijom” u Izaiji 45:1. Ovdje je očito selektivno prevođenje, jer smisao riječi “Mesija” označavaju kao “pomazanik”. Dok, kad se ostali redci odnose na Isusa, onda ostavljaju riječ “Mesija” ili grčki ekvivalent “Krist”. Na taj način pokušavaju ostaviti dojam da postoji samo jedan Mesija. Što se tiče termina “spasitelj”, riječ se odnosi i na druge osobe (usp. 2 Kraljevima 13:5). Kršćani odlučuju citirati samo 43. poglavlje Izaije kao dokaz da postoji samo jedan spasitelj. Ponovno, prevodioci su pokušali prikriti činjenicu da je Bog jedini spasitelj u punom smislu da je On naš jedini zaštitnik, iako i ljudi mogu imati takvu ulogu. Prenaglašavajući tu rečenicu kod Izaije, nadaju se da ćemo time povjerovati da Bog jednako spasitelj i Isus jednako spasitelj, dakle Isus jednako Bog. Urota modernog prijevoda može biti lagano prokazana. U “King James” verziji Biblije iz 1611. jasno stoji u 2 Kraljevima 13:5 riječ “spasitelj”, ali u novijim prijevodima je zamijenjena sa sinonimom “izbavitelj”. Još bolje, “spasitelji”, plural, možemo naći kod Obadije 21 i Nehemije 9:27. Ponovno, mijenjajući riječ unose drugi, manje “božanski” vezan smisao, kao “izbavitelji”.
Tako da ti termini, o kojima je rečeno da pružaju valjan dokaz u prilog božanstvenosti Isusa, su jasno plod upotrebe od strane ljudi, a ne od strane Isusa.
Postoji citat koji bi također trebao biti spomenut. U Iv 8:58 se prenosi da je Isus rekao: “(…) prije nego što je Abraham bio, Ja jesam.” Čak i da je Isus mislio reći ovim riječima da je postojao prije Abrahama, da li je to dovoljno da se ustvrdi da je Bog? Da je Isus živio na nebu, pa sišao na zemlju, sigurno bi bilo nešto izvanredno, ali ne bi bilo dovoljno da se ustvrdi da je utjelovljeni Bog. Osim toga, treba istaknuti da su ti redci podložni i drugoj interpretaciji. Kršćani ne tvrde da je prorok Jeremija preegzistirao i zato su pronašli prikladni način da objasne riječi u Jeremija 1:5 koje upravo tvrde to, ako se uzme doslovno. Zašto ne primijeniti isti kriterij u slučaju Ivan 8:58?
DVOSMISLENI DOKAZI
Neki bibličari tvrde da u izjavi koju smo malo prije spomenuli, Isus sebi pripisuje božanski naslov. U knjizi Izlaska, trećem poglavlju, Bog je rekao Mojsiju “Ja jesam koji jesam”, kako većina Biblija prevodi ovaj tekst. Kod Ivana 8:58 Isus kaže: “(…) prije nego što je Abraham bio, Ja jesam.” No, postoji prikriveni problem. Original prvog teksta je hebrejski, dok je original drugog grčki jezik. 200 godina prije Isusa, Židovi su koristili grčki prijevod hebrejskog teksta, tzv. Septuagintu. Taj prijevod, prevodi riječ “Ja jesam” kao HO ON. Dok, riječi Isusove “Ja jesam”, prevodi na grčki kao EGO EIMI. Da je pisac Ivanova evanđelja htio pokazati svojoj sredini koja je govorila grčki, da se Isus drži jednakim Bogu, koristio bi jednake izraze onima u Septuaginti, inače se gubi smisao. Tako da redci u Ivan 8:58, ne ulijevaju sigurnost.
Također, postoji još jedan grčki izraz koji se često koristi, kao dokaz u prilog kršćanstva.
Riječ je o Ivan 10:30, gdje se prenosi da je Isus rekao: “Ja i Otac jedno smo”. Grčka riječ prevedena kao “jedno” jest HEN. Neki učenjaci su inzistirali da je jedino moguće shvaćanje te riječi kao “jedan u biti ili naravi”. Ne treba biti stručnjak iz Grčkog jezika da se uvidi nepotvrđenost takvog shvaćanja. Protu primjer je dovoljan. Ista riječ se koristi od strane Isusa u Ivan 17:11,21,22,23, kad uključuje svoje učenike u navedenu jednost, bez obzira u kojem smislu.
Često navođena rečenica, koja se pripisuje da ju je Isus izrekao je kod Ivan 3:16, ” Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina (…)” Dok kršćani kažu da riječ “jedinorođeni” daje Isusu poseban status među svima “sinovima Božjim”, ponovno imamo problem dvosmislenosti. Ista riječ prevedena kao “jedinorođeni” nalazimo u poslanici Hebrejima 11:17. U tom retku riječ se odnosi na Izaka. Sama Biblija pokazuje da je Izakov stariji brat Išmael nadživio svojega oca (Postanak 25:9). No, ni u kojem slučaju nije Izak, strogo govoreći, jedinorođeni sin Abrahamov. Prihvaćajući tu činjenicu, kršćani pridaju ovoj riječi ne toliko doslovnu interpretaciju. Ako je značenje te riječi otvoreno interpretaciji, zašto ne i kod Ivan 3:16? Još jedanput, mogućnost dvosmislenosti znači da je Ivan 3:16 neuvjerljiv dokaz.
Bez obzira da li je Isus zaista koristio termin “Otac” kada se obraćao Bogu je, također, otvoreno pitanje. Ali naš cilj je opet, pokazati da korištenje tog izraza je nedovoljno da se pokaže kako je Bog doslovno bio Otac Isusu. Svi kršćani koriste taj termin kada se obraćaju Bogu. Židovi koriste taj termin (Ivan 8:41). Isus im govori da im je otac đavao (Ivan 8:44). Naravno, nije mislio doslovno.
Neki učenjaci ističu navod iz Mk 14:36, gdje Isus upotrebljava aramejsku riječ za Oca, “Abba”. Tvrde da to označava vrlo bliski odnos između Isusa i Boga (nešto slično našoj riječi “tata”). No, kršćani zaboravljaju upotrebu iste riječi kod poslanice Rimljanima 8:14 i Galaćanima 4:6, gdje se svaki kršćanin koristi tim terminom da bi se obratio Bogu.
NEPRIHVATLJIVI DOKAZI
Događaj je zabilježen u 20. poglavlju Ivanova evanđelja, gdje Toma govori: “Gospodin moj i Bog moj.” Tumačeći ovo, kršćani kažu da se time Toma obraćao Isusu ovim naslovima. Musliman ne bi imao problema sa riječju “gospodin”. Kao što Biblija objašnjava, riječ znači «gospodar» i Sara je tim terminom pozvala Abrahama (1 Petrova 3:6). Navod da je Toma oslovio Isusa doslovno kao Boga, je druga priča. Isus je sam prije istaknuo da SZ naziva ljude “bogovima” (Ivan 10:34; Psalmi 82:6). To bi dopustilo Tomi da koristi taj termin. No, Pavao nalaže nova pravila u 1 Korinćanima 8 poglavlje, kad kaže da postoje mnogi gospodari i mnogi bogovi no, “nama je jedan Bog, Otac (…) i jedan Gospodin, Isus Krist (…)” Kršćani koriste ove retke da razriješe dvosmislenosti Tomina iskaza. Ali time nam ostaje ne-ortodoksna doktrina, točnije da je Isus Otac. Ova hereza je označena od Crkve kao patripasionizam, monarhijanizam ili sabelijanizam. Nemogućnost ortodoksnog tumačenja Tominog izraza je očita.
Razlika između Oca i Sina je bitna za dogmu o Trojstvu. Ta razlika postaje zamućena kada se primijene riječi iz Ivan 14:9. Ovdje Isus odgovara Filipu: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca”. Strogo doslovno tumačenje bi značilo neprihvatljivu postavku da je Isus Otac. Stoga interpretiraju da je ovdje Otac jednako Bog. No, to ne znači da moramo nužno prihvatiti da je Isus točno mislio to sa vidjeti njega je isto što i vidjeti Oca jer je on Bog. Razlog tomu je tekst Ivan 5:37, gdje Isus kaže gomili: “Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli”.
SVEUKUPNI DOKAZ I SHVAĆANJE ŽIDOVA
Često se smatra da pojedini pasusi nisu dovoljni kada se govori o božanstvu Isusovom. Postoje oni koji tvrde da je potrebno sve takve pasuse uzeti zajedno da bi se dokazalo ono što tvrde. No, dolazi do problema u takvom načinu mišljenja. Naime, svaki pasus mora nešto moći dokazati, ili nema nikakvu vrijednost. Kad promatramo neki redak, moramo tražiti što točno on dokazuje i zašto. Kršćanska egzegeza se pokazala kao neostvariva i unutar same Crkve. Pokazalo se da je na razini entimema. Odnosno, premise i konkluzija nisu jasno izrečene. (Što se točno misli pod “otkupljenjem” čovjeka i dan danas nije jasno). Ako ispitamo korijene ovakvog sistema, struktura postaje nejasna.
Završni argument koji navode tiče se shvaćanja Židova. Kršćani kažu da naš protuargument koji smo naveli nije važan, jer su Židovi shvatili Isusa da se pravi jednakim Bogu. Citiraju Ivan 5:18, “(…) i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.” Ne obraćaju pozornost na retke koji slijede odmah nakon, gdje Isus ističe svoju podložnost Bogu.
Citiraju 10. poglavlje Ivanova evanđelja kada su Židovi pokušali kamenovati Isusa zbog svetogrđa. Isusov odgovor, i smisao koji taj odgovor pruža, se zanemaruje. Pokazao je Židovima, citirajući njihove svete knjige, da nemaju osnova za svoju optužbu.
Dio kršćanskih crkava, u svojoj žurbi da kažu što je Isus mislio, slaže veoma zbunjujuću priču. SZ spominje Mesiju i Crkva kaže da to jedino može značiti inkarniranog Boga i da kada Isus govori o sebi kao Mesiji, on čini svetogrđe jer nijedan čovjek ne može biti Bog, prema SZ.
Nešto ovdje treba istaknuti. Ako su oni razumjeli da će Mesija biti čovjek jednak Bogu, tada čovjek koji za sebe tvrdi da je Mesija može jedino biti osuđen kao lažni Mesija. Ne može biti optužen da je rekao nešto svetogrdno samo na temelju te izjave. U nekom budućem vremenu, pravi Mesija bi mogao moći izreći te riječi a da ne bude osuđen da čini svetogrđe. Kada su neki Židovi optužili Isusa da čini svetogrđe, mogli su jedino pod time misliti osuditi lažnoga mesiju. Svaka navodna povezanost riječi “Mesija” i božanskih atributa, nema temelja. (Činjenica je da Židovi nikada nisu vjerovali da će obećani Mesija biti čovjek koji je jednak Bogu.)
U drugom poglavlju Markova evanđelja, Isus kaže čovjeku: “Oprošteni su ti grijesi.” Klasična interpretacija staje na stranu Židova, koji su pitali: “Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?” Ali, pasusi kao što su Ivan 12:49, među ostalima, objašnjava vrlo dobro kako čovjek može takvo nešto reći. U tom pasusu, Isus poriče bilo kakvu vlastitu inicijativu. (usp. Ivan 8:40; 14:10.) Iz židovskih odgovora možemo pretpostaviti da su shvatili Isusa, no još vjerojatnija hipoteza je da ga jednostavno nisu razumjeli. Isus na to često upozorava (npr. Marko 4:11,12). Interesantno je spomenuti da danas Židovski učenjaci ne nalaze nijedan prigovor bilo čemu što je Isus rekao. (usp. Univerzalna jevrejska enciklopedija).
ZAKLJUČAK
Bila nam je namjera pokazati poteškoće u iskazu: “Isus je rekao da je jednak Bogu”.
Pitali smo: “Zašto Isus mora biti Bog?”. Pod time mislimo zašto kršćanin u to vjeruje? Da smo postavili to pitanje neovisno o svemu ovome što smo rekli, odgovorio bi da Isus mora biti Bog da bi njegova smrt bila zadovoljavajuća žrtva za grijehe svijeta. U kršćanskoj shemi otkupljenja, drži se da je žrtva smrću bila potrebna da se čovjek može spasiti. Pitajte zašto nije bila dovoljna smrt običnog čovjeka i kršćanin će vam reći da su ljudi nesavršeni. Pitajte zašto je nesavršena, i reći će vam da je to nešto što smo naslijedili od naših očeva. A Isus nije imao oca.
Prema njihovu tumačenju, on bi bio neokaljana žrtva.
No, svejedno im je potrebno da Isus bude Bog kako bi se uklopio u ulogu otkupitelja. Pa pitamo: “da li je Bog umro?”, oni brzo odgovaraju, “ne, samo je čovjek Isus umro.” Za Isusa se kaže da je bio bogočovjek i da je ljudski dio umro. Ali time je priznao da je smrt čovjeka bila dovoljna za otpuštenje grijeha. Božansko je potrebno za žrtvu, ali se božansko u konačnici ne žrtvuje.
Procitajte i nastavak : Dio II
Bibliografija
1. NEW AMERICAN STANDARD BIBLE, 1977, The Lockman Foundation La Habra, California.
2. THE MYTH OF GOD INCARNATE; 1978, Edited by John Hick; Westminster.
3. UNIVERSAL JEWISH ENCYCLOPEDIA; 1948, Universal Jewish Encyclopedia Co. Inc.; New York, N.Y.
4. NEW CATHOLIC ENCYCLOPEDIA; 1967, The Catholic University of America; Washington D.C.
5. THE KORAN INTERPRETED; 1964, Arthur J. Arberry; Oxford University Press; Oxford.
Napisao: Dr. Gary Miller
Izvor: islamicweb.com
Za IslamBosna.ba preveo: Leon G.