Veoma je teško da će i podanički nastrojeni Sulejman Tihić i Dragan Čović uspjeti bilo što dogovoriti s malim voždom Miloradom Dodikom. Bez obzira što se lideri neće dogovoriti već odavno su izrađena tri moguća modela organizacije BiH. Ipak, aktualno državno uređenje, s obzirom na sadašnju politički klimu, ima više izgleda da ostane ovakvo kakvo jeste nego da se neki od ovih modela primjeni.
Prvi model: Država općina
Ovaj model podrazumijeva organizaciju BiH prema prijeratnom obrascu kao države sa dvije razine od kojih bi jednu činile središnje institucije, a drugu općine kao jedinice lokalne samouprave. Kako je obrazloženo osnovna prednost ovoga modela jesu svega dva stupnja državne strukture: općina i država. U prilog ovome modelu ide i činjenica da su u današnjoj BiH granice općina najmanje upitne te da jedino općinski ustroj ima kakav-takav povijesni kontinuitet. Predloženi model podrazumijeva i da općine, u tako organiziranoj BiH, imaju daleko veći spektar ovlasti nego je to danas slučaj. Također državni Parlament u tom slučaju, uz Dom naroda, imao bi i Dom općina što bi ulogu općina, kao posebnih izbornih jedinica, dodatno osnažilo. Oponentni ovoga prijedloga kao njegov temeljni nedostatak ističu mogućnost centralizacije odlučivanja u samo jednome centru odnosno glavnome gradu države te teškoće pri komunikaciji centralnih organa države sa svakom od brojnih općina u BiH.
Drugi model: Federacija nacionalnih republika
Ovaj model predlaže preustroj BiH u federaciju tri nacionalne republike koje ne moraju imati teritorijalni kontinuitet. Prijedlog sadrži i odredbu da tako koncipirane republike imaju prepoznatljivu nacionalnu komponentu jednog od naroda, ali i snažno zajamčena prava za pripadnike ostalih konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina. Ovlasti ovih republika prema tom prijedlogu bile bi manje nego što su ovlasti današnjih entiteta, ali veće od ingerencija sadašnjih federalnih županija. To znači da bi imali svoj parlament, Vladu i sudske organe.
Unutar republika postojale bi općine sa sadašnjim ovlastima, a državna vlast, u takvom trorepubličkom sustavu, u svojoj bi ingerenciji imala sve one poslove koje danas obavljaju sve moderne države a to su vanjska politika, sigurnost, unutanji poslovi, fiskalna i monetrana politika te obrana. Parlament BiH bi se u tom slučaju sastojao od Zastupničkog doma i Doma federalnih jedinica.
Prednost ovoga modela je u tome što bi on jamčio efikasno funkcioniranje državnog sustava, a njime bi, kako smatraju njegevi zagovornici, bilo rješeno nacionalno pitanje u BiH te bi sva politička retorika morala biti usmjerena na pitanja oživljavanja gospodarstva. Nedostak ovoga sustava prije svega je u upitnosti dogovora oko granica tih republika, a kao primjer ističe se činjenica da je i u pregovorima o miru, tijekom rata u BiH, na stolu bio sličan prijedlog ali tadašnje zaraćane strane uz posredovanje međunarodnog faktora nisu se mogle dogovoriti oko razgraničenja.
Treći model: Država multietničkih regija
Treći model budućeg organiziranja unutarnjeg administrativno-teritorijalnog uređenja BiH predviđa utemeljnje Bosne i Hercgeovine kao države pet ili šest multietničkih regija sa glavnim gradom Sarajevom kao svojevrsnim distriktom. Kod formiranja regija ovaj plan ne koristi nacionalno načelo već isključivo povijesne, prirodne, gospodasrke i komunikacijske kriterije koje bi određena područja povezala u regionalne cijeline u okviru kojih bi se konzumirala decentralizacija državne vlasti.
Zagovornici ove ideje polaze od činjenice da bosansko-hercegovački narodi prema Ustavu BiH imaju konstitivnost na popdručju ciijele BiH i da se to njihovo pravo mora osigurati putem institucija i institucionalnih rješenja, a ne s određnim adminsitrativnim tvorevinama uspostavljenim na nacionalnom principu. Oni smatraju da tako stvorene nacionalne jedinice u kojima će, kako njihov konstituivni element, bit naglašena dominacija jednoga narod,a neće osigurati ništa veće prava za pripadnike manjinskih naroda od onih koje imaju danas. Stoga, oni rješenje preoblema vide u institucionalnoj zaštiti nacionalnih prava, dok decentralizaciju zemlje razuimjevaju u njezinom europskim okvirima kao spuštanje određenih ovlasti na odlučivanje onome dijelu stanovništva i onome području gdje mu takvo odlučivanje po prirodi stvari i pripada.
Međutim i ovaj model ima nedostatak u pogledu definiranja granica. Osnovno pitanje i u ovome slučaju je kako iscrtati granice regija.
Izvor: Svevijesti.ba