Ministarstvo vanjskih poslova Velike Britanije drži prodiku o ljudskim pravima
Guardian, 02. 12. 2008. – Danas (1.12.) će se u centru Londona održati jedan nadrealan događaj. Ministarstvo vanjskih poslova je upriličilo Dan otvorenih vrata «da se naglasi važnost ljudskih prava u našem poslu, kao jedan dio obilježavanja 60. godišnjice Opće deklaracije o ljudskim pravima.» Dio programa će biti i različiti «osvrti» i «panel diskusije» na temu ljudskih prava, a ministar vanjskih poslova, David Miliband, će uručiti nagradu za ljudska prava. Je li ovo neka šala? Nije. Ministarstvo vanjskih poslova želi «povećati našu svijest o ljudskim pravima». Kafka i Heller imaju mnogo imitatora.
Ali neće biti nikakvih osvrta kada su u pitanju stanovnici otočja Chagos (Čagos): 2000 građana Velike Britanije koji su izbačeni iz svoje domovine u Indijskom okeanu, a sa kojima se sukobila Milibandova vlada da bi ih spriječila da se vrate na mjesto koje je sada američka vojna baza, a pretpostavlja se, i CIA-in centar za mučenje. Visoki sud je u više navrata otočanima povratio ovo osnovno ljudsko pravo – srž Magna Carte, opisujući postupke Ministarstva vanjskih poslova kao «gnusne», «odvratne» i «nezakonite». Ali sve je bilo bezuspješno. Milibandovi advokati su odbili da popuste i 22. 10. su ih spasila providno osmišljena politička rasuđivanja trojice članova Gornjeg doma.
Neće biti osvrta ni za žrtve sistemske britanske politike izvoza oružja i vojne opreme u deset od četrnaest najopustošenijih i ratom najviše uništenih zemalja Afrike. Šta će Miliband danas reći u svom govoru (kojem će, na sramotu, prisustvovati i dobri ljudi iz organizacija Amnesty International i Save the Children (Spasimo djecu)) svim žrtvama ovog nasilja koje Velika Britanija sponzoriše? Možda će spomenuti, kao što često radi, potrebu za «dobrim upravljanjem» tih dalekih područja, dok njegova sopstvena politika ometa istragu Odjela za prijevare u vezi sa BAE-ovim ugovorima o oružju sklopljenim sa korumpiranim tiranskim sistemom u Saudijskoj Arabiji, sa kojom, kao što je 2007. godine rekao Kim Howells, bivši ministar vanjskih poslova, Britanija «dijeli iste vrijednosti».
Neće biti osvrta ni kada su u pitanju Iračani čiji je društveni, kulturni i stvarni život uništen bezrazložnom invazijom za koju je dokazano da se temelji na lažima. Hoće li se ministar ispričati za sve britanske kasetne bombe koje i danas oduzimaje živote djeci, ili za osiromašeni uranij i ostale otrovne materije u južnom pojasu Iraka koje izazivaju rak? Da li će govoriti o općem ljudskom pravu na znanje i objaviti da će barem jedan dio od milijardi koje se troše na London biti utrošen za obnovu nekada najboljeg školskog sistema na Bliskom Istoku, uništenog angloameričkom invazijom, zajedno sa muzejima, izdavačkim kućama, knjižarama, učiteljima, historičarima, antropolozima i hirurzima? Hoće li najaviti odašiljanje običnih analgetika i šprica u bolnice koje su nekada bile dobro opremljene, a u kojima danas nema ništa, u zemlju u kojoj je britanska vlada, a posebno Milibandovo ministarstvo, postalo predvodnik u blokiranju humanitarne pomoći, uključujući i Kim Howellovu zabranu davanja djeci vakcina protiv bolesti koje se mogu spriječiti?
Neće biti osvrta ni kada su u pitanju stanovnici Gaze, kojima, prema podacima Međunarodnog crvenog križa, prijeti umiranje od gladi, i to najviše djeci. U Hobbesovom maniru dovođenja 1,5 miliona ljudi na najniži oblik egzistencije, Izraelci us presjekli većinu linija pomoći. David Miliband je nedavno boravio u Jerusalemu i iz helikoptera kratko pogledao stanje stanovnika Gaze. Tada nije rekao ništa o njihovim ljudskim pravima, već je radije podmuklo govorio o «primirju» između žrtava i agresora.
Neće biti osvrta ni kada su u pitanju članovi sindikata, studenti, novinari i branioci ljudskih prava ubijeni u Kolumbiji, državi u kojoj, Amerikanci i Britanci koji su odgovorni za 90% mučenja (prema najnovijem istraživanju grupe za ljudska prava Pravda za Kolumbiju – Justice for Columbia) obučavaju vladine «odbrambene snage». Iz Ministarstva vanjskih poslova poručuju da «oni poboljšavaju ljudska prava kada je u pitanju vojska i trgovanje drogom.» Tokom istraživanja se nije naišlo ni na jedan dokaz u korist ove tvrdnje. Kolumbijski činovnici umiješani u ubistva su dobrodošli u Britaniju zbog «seminara».
Neće biti osvrta ni kada su u pitanju naša historija i naša sjećanja. Pohranjeni u velikim britanskim bibliotekama i arhivama se nalaze nezapečaćeni službeni spisi koji govore istinu o britanskoj politici i ljudskim pravima: od službeno osuđenih zvjerstava počinjenih u koncentracionim logorima u Keniji, naoružavanja generala Suharto u Indoneziji koji je predvodio genocid, pa sve do slanja zaliha biološkog oružja Saddamu Husseinu 1980-ih. Dok slušamo moralne prodike bivših britanskih vojnih «stručnjaka za sigurnost» koji nam govore šta bismo trebali misliti o užasnim događajima u Mumbaiju, mogli bismo se prisjetiti britanske uloge babice kada je u pitanju nasilje i ekstremizam u modernom islamu: od nastanka Muslimanske braće u Egiptu 1950-ih, rušenja iranske liberalne demokratske vlade i naoružavanja mudžahedina od strane Britanske tajne obavještajne službe (MI6), dok su talibane pustili da čekaju. Cilj je bio, a i danas jeste, da se ospori narodnost narodima koji se bore za svoju slobodu, posebno na Bliskom Istoku, gdje se za naftu, prema jednom tajnom dokumentu Ministarstva vanjskih poslova iz 1947. godine, kaže da je «najveća nagrada za bilo koju silu koja želi manipulisati i upravljati svijetom.» U ovom službenom dokumentu nema ni spomena o ljudskim pravima, ali ima naznaka straha od razotkrivanja. Prema jednoj bilješci o rukovođenju iz 1964. godine koja pripada Ministarstvu vanjskih poslova, tajno protjerivanje stanovnika otočja Chagos (Čagos) «treba biti tako podešeno da privuče što manje pažnje, a treba imati i neku logičnu pozadinu da se ne bi izazvale sumnje o stvarnim namjerama».
Kako se ovjekovječila ova zemlja čudesa? Mediji imaju historijsku ulogu slijedeći zahtjeve najmoćnijih i izostavljajući «neprikladnosti». Roland Challis, koji je bio BBC-jev dopisnik za jugoistočnu Aziju dok je Suharto ubijao stotine hiljada navodnih komunista u 1960-im, mi je rekao: «Bio je to trijumf za zapadnu propagandu. Moji britanski izvori su govorili kao da nisu znali šta se dešavalo, ali jesu znali… Britanski ratni brodovi su otpratili brod pun indonezijske vojske do Malacca Straits da bi mogli uzeti učešća u ovom užasnom holokaustu.»
Danas, propaganda za odnose s javnošću, obučena u plašt učenosti, propagira istu grabežljivu britansku politiku u svom nastojanju određivanja granica javne diskusije. Institut za zaštitu javnog interesa je prošle sedmice objavio izvještaj u kojem opisuje sebe kao «vodeći britanski progresivni institut za istraživanje». Lišen svog originalnog značenja koje nalazimo u rječnicima, nekada plemeniti pojam «progresivan» se pridružuje pojmovima «demokratija» i «lijevi centar» kao iluzijama. Lord George Robertson, ratni huškač stranke New Labour, poklonik programa o naoružanju Trident i bivši šef NATO-a, jedan je od glavnih potpisnika izvještaja zajedno sa Paddy Ashdownom, bivšim vicekraljem Balkana. Napisan u klišeiziranom stilu «problema sa upravljanjem», izvještaj Instituta za zaštitu javnog interesa («Zajedničke sudbine») predstavlja «poziv na djelovanje», jer «slabe, korumpirane i nerazvijene zemlje su postale veći rizik za sigurnost od jakih, konkurentskih tamalja». Dok se nikako ne spominje strahovlada zapadnih zemalja, «poziv» se odnosi na djelovanje NATO-a u Africi i vojnu intervenciju «ako se ocijeni neophodnom».
Postoji slaganje sa «shvatanjem» da trenutna angloamerička «intervencija» u islamskim zemljama podstiče i na terorizam u Velikoj Britaniji, što je sasvim očito i jasno većini ljudi. U februaru 2003. godine, gotovo 80% ispitanih stanovnika Londona je reklo da vjeruju da britanski napad na Irak «povećava mogućnost terorističkih napada na London». Upravo ovakvo upozorenje je i Združeni obavještajni komitet uputio Blairu. Ovo upozorenje nije ništa manje aktuelno ni danas dok «mi» nastavljamo napadati druge zemlje i dozvoljavamo lažnim borcima za ljudska prava da oduzimaju ta prava od svih nas.
Napisao: John Pilger – međunarodno priznati istraživački novinar i producent dokumentarnih filmova. Njegov najnoviji film je «Rat protiv demokratije» (The War on Democracy). Njegova posljednja objavljena knjiga je «Slijedeći put sloboda» (Freedom Next Time).
Izvor: johnpilger.com
Za IslamBosna.ba prevela: E.D.