Izraelci, ne ide vam baš po planu, zar ne?

Izraelska zločinačka agresija na stanovništvo Gaze traje već 20-ak dana. U tom vremenu su hrabri izraelski sinovi pretvorili u prah i pepeo hiljade palestinskih domova, bolnica, džamija, palestinskih i UN-ovih škola, ubijali UN-ove vozače, i nisu dozovljavali pristup poginulim i ranjenim…

Trenutna bilanca žrtava je oko 1000 ubijenih Palestinaca (od toga preko 300 djece) i preko 4000 ranjenih.

Ako na trenutak zaboravimo svu zločinačku srž izraelske države, sistema, političara, vojske – a što je najtragičnije i ogromne većine naroda koji po objavljenim anketama podržava zločine nad stanovništvom Gaze – jednu stvar moramo priznati ubicama koji vode Izrael – izvanredan tajming pokretanja agresije.

Agresija na Gazu je počela 27. decembra – tačno u vrijeme kada je većina zapadnih političara i parlamentaraca bila usred odmaranja od jednog i pripremanja za drugi kršćanski praznik, tačno u vrijeme kada je isto to radila i većina stanovništva na Zapadu, i nekih 3 sedmice do kraja vladavine američkog monstruma, Georgea Busha.

Ovo posljednje je vjerovatno bio i najvažniji faktor za izraelske planere. Uzimajući u obzir da novoizabrani američki predsjednik, Barack Obama – koliko god mi ne očekivali čuda od njega – ne može nikako biti gori od svog prethodnika, niti može kvalitetnije izvršavati naredbe stvarnog američkog vladara (Izraela, op.aut.), Izraelci su odlučili dugo planiranu akciju agresije na Gazu završiti prije nego predsjednik sa sumnjivim srednjim imenom zasjedne na tron SAD-a.

Olmert, Barak i Livni su, samouvjereni i prepotentni kakvi samo Izraelci mogu biti, vjerovatno mislili da će Gazu riješiti glatko u tom preostalom vremenu do Obamine inauguracije, i tako izbjeći eventualnu minimalnu promjenu smjera američke administracije, te ispuniti ciljeve koje su si zacrtali.

Prije svega, osnovni izraelski cilj, od njegovog osnivanja, jeste maltretiranje i ponižavanje Palestinaca (oni ih nazivaju Arapima, ali arapski vladari to očito ne shvataju, op.aut.), što je današnji ministar odbrane, Ehud Barak, prilikom jedne od izraelskih agresija na palestinski teritorij prethodnih godina fino objasnio rečenicom: Palestinci konačno moraju shvatiti da su poražen narod!

Uz to, jedan od osnovnih razloga pokretanja agresije na Gazu su parlamentarni izbori koji se u Izraelu održavaju u februaru. Jasno je da su političari u sistemima koji počivaju na zapadnoj demokratiji spremni počiniti mnoge stvari uoči izbora kako bi sebi priskrbili veći broj glasova i mjesta u parlamentu, ali Izrael je vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj se najviše političkih poena zarađuje krvoločnošću. Što ste veći krvolok u odnosu na Palestince, tj. Arape, što ste više sposobni ubiti ih u većoj mjeri, što ste spremniji na bilo koji vid zločina nad palestinskim narodom, toliko je veća šansa da ćete osvojiti više glasova na izborima.

Tako i ovaj put Benjamin Netanjahu – trenutno najjači opozicionar u izraelskom parlamentu, svima poznat kao vjerovatno i najrkvoločniji od svih utjecajnijih izraelskih političara – je u predizbornim anketama, pred samu agresiju na Gazu, bio daleko ispred stranaka koje vodi trenutni trojac – Olmert, Barak i Livni.

Nešto se moralo učiniti u vezi s tim, zar ne? E tu je onda došla Gaza, izvrstan poligon za napucavanje glasova na izborima, pa je po najnovijim anketama, situacija bitno drugačija nego pred agresiju.

Ova dva osnovna razloga se naravno nisu mogla čuti iz usta izraelskih političara i PR mašinerije, ali su suviše očita da bi imalo sumnjali u njih.

Prvih dana agresije sa izraelske strane smo mogli čuti kako je cilj ove akcije sprječavanje raketiranja gradova na jugu tzv. Izraela, uništavanje borbene moći Hamasa, sprječavanje njegovog renaoružavanja, a nerijetko se spominjalo i rušenje Hamasove vlade i dovođenje korumpiranog Abbasa, i njenovog Fataha.

I danas, 20-ak dana nakon početka agresije, izraelski političari, mediji i internet odredi, na sva zvona udaraju o fantastičnoj akciji izraelske vojske (one koju tragikomično nazivaju izraelskim odbrambenim snagama – IDF), i velikim gubicima Hamasa.

Iako je Izrael uspostavio kompletnu medijsku blokadu Gaze i ne dozvoljava novinarima ulaz na mjesto zločina, ipak se ti podaci mogu provjeriti iz same Gaze, a što je najsmješnije – i od samih izjava izraelskih političara i generala.

Pa tako, kao što smo spomenuli na početku, znamo da je ubijeno oko 1000 Palestinaca, od čega najmanje 300 djece, znamo da su srušene mnoge škole, univerziteti, bolnice, džamije.. Svoju veliku pobjedu Izraelci argumentuju činjenicom da su ubili oko 500 pripadnika Hamasa, što je glupost, pa čak i da povjerujemo njihovim podacima. Po svim procjenama, Hamas je prije agresije imao na raspolaganju između 15000 i 20000 naoružanih vojnika, pa ovih 500 poginulih, kako Izraelci tvrde, iznosi otprilike 2-3 % od ukupnog broja.

Osim toga, iako u manjem broju zbog povlačenja sa početnih položaja u blizini okupirane izraelske granice, Hamas i dalje svakodnevno ispaljuje rakete na Izrael, minimalno 20-30 njih.

Nakon početnog prodiranja izraelskih kopnenih snaga, što je očito rezultat Hamasove taktike da ne ulazi u otvoreni sukob sa IDF-om koji je višestruko brojniji i opremljeniji, Izraelci nisu napravili niti jedan spomena vrijedan vojni uspjeh. Već danima kopnene snage IDF-a uz žestoku podršku artiljerije i avijacije, pokušavaju prodrijeti u Gaza City i Han Junis, ali i ako uspiju osvojiti koji metar tokom noći, ujutro su već na početnim položajima.

Dakle, kad sve saberemo i oduzmemo, Izrael nije postigao nijedan zacrtani vojni cilj (osim ubijanja palestinskih civila, žena i djece) iako se svesrdno trude da to predstave drugačije. Međunarodna zajednica, sa izuzetkom SAD-a i njegovih satelita, žestoko ih je osudila, narod na Zapadu je ogorčen količinom i formom zločina koje Izrael svakodnevno čini u Gazi, kao i lahkoćom kojom pokušava opravdati te zločine; biti Izraelac danas je popularno otprilike kao i biti Nijemac 40-ih ili južnoafrički bijelac 80-ih.

Obama dolazi za heftu, a čak i američki mediji, inače bastioni besramnog opravdavanja izraelskih zločina zadnjih decenija, sve češće i otvorenije kritikuju izraelsko ponašanje i ukazuju na činjenicu da američki porezni obveznici godišnje šalju 10 milijardi dolara vojne pomoći Izraelu da bi ta ista pomoć bila korištena u agresiji na Gazu.

Britanski mediji to čine u još većoj mjeri, a Britanci u sve većem broju vrše ogroman pritisak na svoju vladu da promijeni dosadašnji kurs politike prema Izraelu i prekine svu vojnu pomoć tom apartheid režimu. Neće se to vjerovatno skoro desiti, jer je britanska vlada marioneta SAD-a, a koji je, kako smo već rekli marioneta Izraela, ali ako se ovoliki pritisak nastavi, nije isključeno da se to u budućnosti promijeni.

Arapska ulica je ponovo na nogama, i za razliku od njihovih korumpiranih i izdajničkih režima, sve više pokazuje odlučnost da se suprostavi cionističkoj agresiji. Pitanje je dana kada će u nekoj arapskoj zemlji jedan od protesta na kojima se okupljaju stotine hiljada ljudi prerasti u nešto više od samog protesta i kada će neki arapski vlastodržac biti prisiljen da promijeni svoju dosadašnju politiku u odnosu na patnje Palestinaca.

Sve ovo je poprilično jasno vodećim izraelskim političarima, iako to ne govore u javnosti.

Ipak, izraelski mediji posljednja dva dana pišu o raskolu unutar vodeće trojke. Pa tako, Livni i Barak već žele prekid agresije i potpisivanje bilo kakvog iole dobrog primirja, dok premijer Olmert zasad ignorira njihove zhatjeve, i želi nastavak operacije.

Barak i Livni se, za razliku od Olmerta, koji suočen sa suđenjem za korupciju odlazi iz politike, natječu na narednim izraelskim izborima, i vrlo im je važno u kom momentu će se povući iz blata u koji su se upetljali.

Olmert, žestoko kritikovan nakon neuspješnog Drugog libanonskog rata i neopterećen političkim kalkulacijama želi nastaviti sa agresijom kako bi sa sebe skinuo etiketu nesposobnog političara (izraelski: ratnika op.aut.). Ostatak ekipe je svjestan da je, nakon stadija u kome je trenutno agresija na Gazu, jedini korak naprijed potpuni i frontalni pješadijski napad na palestinske gradove, tj. reokupacija Gaze.

Nije da oni ne bi bili zadovoljni takvim ishodom, niti bi ih dodatne hiljade palestinskih žrtava imalo nasekirale, ali avaj, problem je sada u izraelskim žrtvama. Izraelska javnost, navikla da njihovi vojnici tenkovima gaze palestinske izbjegličke logore i ubijaju Palestince kao glinene golubove, ne voli i ne može podnijeti veći broj žrtava u svojim redovima. Prije dvije godine u okršajima sa Hezbollahom, Izraelci su izgubili preko 100 vojnika i sasvim im je jasno da reokupacija Gaze i nanošenje poraza Hamasu, koji više nije naoružan samo kamenjem kao nekad, donosi sa sobom izvjesne i poprilično velike žrtve.

Urbano ratovanje, tj. rat za svaku kuću i ulicu, ne daje veliku prednost onoj strani koja je bolje tehnički opremljena, ima avijaciju, tenkove i artiljeriju, već je akcent ratovanja na pješadiji. Tu dolazi do izražaja hrabrost vojnika na terenu i poznavanje samog terena. I jedno i drugo je bez ikakve sumnje prednost Hamasa. Svaki pokret otpora, svaka vojska koja brani svoj dom i svoju porodicu je uvijek kroz historiju bila ta koja je spremnija na borbu do posljednje kapi krvi, a kad se u obzir uzme da je Hamas islamski pokret koji njeguje islamsku tradiciju vjerovanja u vrijednost žrtvovanja na Allahovom putu, onda je ta prednost još izraženija.

Barak i Livni sigurno nisu glupi ljudi. Zločinci i monstrumi jesu, ali glupi nisu. Oni ovo jako dobro znaju i nisu spremni na rizik koji donosi ova završna faza agresije. Prevelike žrtve pred same izbore sigurno nisu ono što im je u planu, i zbog toga i vrše pritisak na Olmerta da se pronađe izlaz iz situacije u kojoj se sada nalaze.

Ne bih da ispadnemo okrutni i bezobzirni prema Palestincima koji su izgubili svoje najmilije u ovoj agresiji i kojima će to ostaviti vječni ožiljak na duši, ali kolikogod teška situacija za njih i Gazu izgledala u ovom trenutku, vrlo je teško zamisliti scenarij u kojem oni ne izlaze na neki način kao pobjednici iz ovog rata, tj. zločinačke izraelske agresije na njih.

Gotovo je nemoguće da će Izraelci, zbog svih razloga navedenih ranije u ovom tekstu, uspjeti u svom najpriželjkivanijem cilju – nanošenju poraza Hamasu. Za to bi im trebalo puno vremena, žrtava i odlučnosti koje oni nemaju u ovom trenutku. S druge strane, svaki opstanak Hamasa, a vrlo je izvjesno da će to tako biti, jeste velika pobjeda tog islamskog pokreta.

Zato će Izraelci pokušati izvući što povoljnije uvjete za prekid vatre (a to čine već zadnjih 10-ak dana) kako bi što prije vratili vojsku u Izrael i nastavili propreme za predstojeće izbore. Hamas treba učiniti apsolutno istu stvar. Ostati čvrst, ne pristajati na izraelske ucjene koje mu plasiraju preko svog saveznika Mubaraka i zahtijevati ono što su zahtijevali i prije same agresije – apsolutnu deblokadu Gaze i otvaranje svih graničnih prijelaza.

Hamas nije bio za rat ni prije ove agresije, pa tako nije ni sad. Hamas nije prekršio primirje, to je mnogo puta u toku 6 mjeseci u kojem je formalno bilo na snazi, učinio Izrael. Hamasu zbog toga neće biti problem prestati ispaljivati rakete na Izrael onog trenutka kada stanovništvo Gaze bude moglo živjeti život dostojan čovjeka, kada bude moglo slobodno putovati u ostatak svijeta, odlaziti na školovanje, trgovati..

A kada se ti uvjeti ispune, kada Izrael i Egipat prestanu sa blokadom Gaze, a to će biti uskoro inšaAllah, onda zaista nema razloga da ne kažemo da su Hamas, Gaza i Palestinci stvarni pobjednici ovog sukoba.

Tuga za ubijenim će ostati, njihovim najmilijim će to biti teško nadoknaditi, ali ne treba smetnuti sa uma da su stanovnici Gaze, pod pritiskom blokade i nedostatka hrane, lijekova i osnovnih životnih stvari, ionako umirali u velikom broju, i da je ovih 1000 ili više šehida Allah swt odabrao kao zamjenu za one koji bi i dalje svakodnevno umirali pod blokadom.

Da im se Allah swt smiluje i podari im Džennet Firdews, a palestinskom narodu skoru pobjedu!

Amin!

Za IslamBosna.ba napisao: Almir Zulović