Odgovorit ću na ovo pitanje ako kažem da svako dozvoljeno umjetničko
djelo koje potiče iz islamskog konteksta zaslužuje da bude nazvano
islamskom umjetnošću, čak i ako nema neko posebno religijsko značenje.
Ono što je bitno je da doprinosi razvoju ljudskog života, čineći ljude optimističnijim, svjesnijim života, spremnijim da se u njemu snalaze, i sposobnijim za koegzistenciju i saradnju sa drugima. Islamska umjetnost treba pomoći ljudima da pristupaju životu na pozitivniji način. To bi trebao biti njen najvažniji cilj. Umjetničko djelo može imati religijski prizvuk, ili može nositi određenu moralnu poruku, ali da bismo ga priznali kao islamsko, to nije nužno.
Umjetnost je, u suštini, poruka koju koju šalje čovjek. Mislim da ne možemo zamisliti umjetnost koja nema makar neku vrstu poruke. Ovo se odnosi čak i na moderna djela koja su isključivo namijenjena za zabavu, razonodu ili humor. Budući da je njihov cilj pružanje zadovoljstva i odmora, ona sadrže neku poruku. To je iskusila publika koja je prihvatila ta djela. Čovjek je u stanju oživjeti sjećanje na nešto smiješno. On se može smiješiti, ili se čak i glasno smijati pri pomisli na to.
Poruka umjetnosti može biti šira. Ona može obuhvatati život u cjelosti. Neki ljudi se raspravljaju da li je poruka umjetnosti svrha sama sebi, ili ona obuhvaća život kao cjelinu. Ja lično mislim da svrha umjetnosti treba biti život.
Baudelaire je bio među prvim zagovornicima ideje l’art pour l’art – umjetnost radi umjetnosti – što znači da umjetnost postoji samo za svoju sopstvenu, estetsku vrijednost. Prema ovom stanovištu, umjetnost ne treba imati drugu svrhu ni poruku. Međutim, s dolaskom revolucije, 1848., njegovo gledište o ovome se promijenilo, te je u članku “Pierre Dupont” (1851.) zapisao: Isključujući moral, a često čak i strast, djetinjasta utopija škole umjetnost radi umjetnosti je neizbježno neproduktivna. Ona je sramotno u suprotnosti sa duhom čovječnosti.
Umjetnost- crtanje, kaligrafija, ili bilo šta drugo – odgovara našim prirodnim ljudskim osjećanjima i potrebama. Smatram da je umjetnost neophodna da bismo postali potpuni kao ljudska bića.
Televizija i kino
Mislim da je krajnje vrijeme da se pozabavimo pravljenjem emisija koje odgovaraju nama kao muslimanima, i našim potrebama. Umjesto da pričamo o tome kako je sve mračno, trebamo upaliti svjetla. Moramo se suočiti sa činjenicom da u današnjem svijetu ne postoji skrivanje od medija. Javnost ima puni pristup medijima i zna kako dobiti što želi.
Šta to sprječava nas kao muslimane da napravimo televizijsku dramu koja bi bila dostojanstvena i bez razvrata? Zašto ne možemo igrati aktivnu ulogu u kinima, donositi odluke o položaju umjetnosti i praviti vlastite filmove? Time možemo prenijeti pozitivne poruke koje želimo da javnost primi.
Zašto nije uredu da imamo kina u baš svakom od naših gradova i da se oni takmiče da nadmaše druge u prenošenju pametne poruke na najelokventniji način koji oduševljava javnost, a u isto vrijeme oblikuje njen ukus? Zar zemljama poput Saudijske Arabije ne bi koristilo da prave vlastite programe, umjesto što uvoze sve što gledaju?
Tužna je činjenica da smo mi muslimani jedini narod na Zemlji koji je nesposoban da djelotvorno prenese svoje vrijednosti i ideale. To se neće promijeniti sa nekoliko internetskih članaka. To nastojanje treba finansirati. Za proizvodnju kvalitetnih filmova i televizijskih programa je potreban novac. Također je potrebna spremnost televizijskog emitera da podrži, emituje i kupi takva djela.
Potrebno razmotriti i političke faktore. Neka djela su ugušena političkom korektnošću i ograničenjima. Politička cenzura u islamskim zemljama je često pretjerana i može imati negativan utjecaj na ljudsku kreativnost.
Onda je tu i mišljenje društva. Kako će javnost primiti to što se napravi? Nije poželjno da ova djela budu protivna i najmanjem dijelu društva niti da izazovu podjelu. Ono što trebamo su djela koja će uzdići društvo, koja će utjecati pozitivno i ljudima služiti kao putokaz.
Moramo ovo pitanje ozbiljnije razmotriti. Čak se i onima koji sumnjaju u ispravnost ove ideje treba dozvoliti da u njoj aktivno sudjeluju, jer to nije statički proces, i – kao što smo vidjeli u mnogim zemljama u kojima se govori i u kojima se ne govori arapski jezik – ova nastojanja mogu se vremenom razviti u smjerovima koji ne odgovaraju našim religijskim vrijednostima i društvenim potrebama. Oni koji najviše sumnjaju u ispravnost ove ideje će donijeti opreznost koja je potrebna. Takvo viđenje nam je potrebno da bismo ostali na pravom putu.
Tematika
Kada ljudi prihvate termin islamski kada govore o drami, televiziji, ili bilo kojem drugom vidu umjetničkog izražavanja – suočavamo se sa pitanjem: Da li ono mora ciljano isticati islamske vrijednosti, ili je dovoljno da odražava istinska iskustva ljudi u društvu?
Ovo je komplikovano pitanje, jer umjetnost tematiku koju tretira uvodi u estetsku, kao i u javnu domenu. Stoga, umjetnost, bez obzira koliko otvoreno ili nepristrasno opisivala svoju tematiku, ima sklonost da podržava ili promoviše ono što prezentuje. Ovo opisivanje stvarnog života je naročito prisutno u savremenoj saudijskoj književnosti. Mnogi saudijski romani opisuju i otkrivaju pojave društva koje su neprimjetne ili su tabu teme, ali su zasigurno prisutne u društvu. Ovo ponekad predstavlja senzaciju za Saudijsku Arabiju i inostranstvo.
S jedne strane, ne postoji svrha u tome da umjetnost pogrešno predstavlja ljudsko iskustvo predstavljajući lažni i idealizirani svijet koji nema veze sa dešavanjima u stvarnosti. U isto vrijeme, ne postoji svrha u tome da umjetnost samo predstavlja stvari onakvim kakve jesu. Ljudi znaju šta se u njihovom svijetu dešava, a umjetnost treba doprinjeti tom iskustvu. Ako umjetničko djelo tretira tešku tematiku, za to treba imati neku svrhu. Umjetnost koja opisuje negativna ili tragična iskustva bi mogla predložiti rješenje za njih, ili makar istaći potrebu za nekim rješenjem. Ona bi mogla ponuditi uvid u pozadinu problema ili nam pomoći u njegovom shvatanju, ili doprinjeti našoj sposobnosti da se nosimo sa postojanjem problema.
Da bi drama bila islamska, ono što ne smije jeste protiviti se osnovnim islamskim vrijednostima koje prihvataju svi muslimani. Naprimjer, ne treba odbaciti Kur’an ili Sunnet. Ne treba nastojati da bude bez osnovnih moralnih vrijednosti.
Islamska umjetnost, kao i svi drugi vidovi islama, treba biti usklađena. Ipak, iz praktične perspektive, znamo da život – i oni najbolji trenuci života – nisu takvi. Za vrijeme Poslanika, neka je mir na njega, nije sve što se dešavalo u Medini bilo po islamskim propisima. Ljudi nisu uvijek radili ono što su Allah i Njegov Poslanik željeli od njih. Ljudi su kritikovani i ispravljani. Činili su zločine i za njih su morali biti kažnjeni. Također, postojale su stvari za koje se znalo, ali se nisu javno obznanjivale, kao što su imena licemjera koji su živjeli u Medini i bili dio medinskog društva.
O standardima i idealima moramo govoriti i iz praktičnog ugla. Kojim god umjetničkim djelom da se umjetnik izrazi – pjesmom, romanom, predstavom, ili bilo čime – ono će imati svoje nedostatke. Stoga, svako ko se poistovjeti sa islamom i uzme za cilj islamske vrijednosti mora biti spreman na kritiku. Neće se uvijek svi ljudi složiti sa onim što im se servira. Može se desiti da se nečiji trud nagradi oštrim napadom od strane medija. Zbog toga, moramo biti kvalifikovani, pripremljeni i spremni da ove stvari razumijemo. Moramo dobro razmotriti ova pitanja i imati jasnu predstavu o njima, a ne samo improvizirati. Čak i tada će biti onih koji prihvataju, i onih koji odbacuju naše djelo. U prirodi je svakog uspješnog posla da ima svoje pristalice, i one koji ga napadaju. Ako niko ne reaguje na umjetničko djelo, onda znamo da postoji neki problem, ili da njegova poruka nije uspješno primljena.
Uloga Fetve
Imam ozbiljne sumnje u ispravnost ideje da islamskom umjetnošću upravlja fetva – što znači da ona odlučuje koja su umjetnička djela dozvoljena, a koja zabranjena. Od kada je to samo fetva upravljala odnosima u muslimanskom društvu? Za vrijeme Poslanika, fetva je bila prisutna – zajedno sa naredbama i zabranama, savjetima, uputstvima, a nekada sa odlukom da se ne otkrivaju mane. Isto se može reći za period u kojem su vladali pravedne halife. Poslije toga, društvo je postalo nejednako i podijeljeno. Kao posljedica, dužnosti su postale raznovrsnije i preraspodijeljene. Danas islamskim društvom ne upravlja jedan faktor, već više njih. Njime rukovodi državna politika, poslovni sektor, mediji i vjerski učenjaci. Njime rukovodi fetva, ali i tradicija i običaji. Postoje drugi mnogobrojni faktori koji doprinose muslimanskom društvu i utječu na njega.
Sjećam se da je jednom prilikom neko započeo produciranje dramskog programa za kojeg je iskreno vjerovao da će koristiti islamu. Otišao je muftiji i rekao: Ovo je moj cilj, a ovo principi rada.
Mufitja mu je odgovorio: Nisam protiv toga. Štaviše, mislim da je to što radiš dobro. To je pobožno djelo. Možda će koristiti nekim muslimanima koji nemaju puno znanja, ili nekim nemuslimanima, i pomoći naš cilj.
Na osnovu pomenute fetve, nastavio je sa realizacijom svoje ambicije, i proveo sate i sate radeći na programu i potrošio mnogo novca.
Nakon nekog vremena, ljudi su počeli jedni drugima govoriti: Taj i taj je izdao fetvu za ovo. Nisu se prestali sašaptavati, tračati i izazivati nered sve dok muftija o kojem se pričalo nije izjavio da ne zna za program i da sa njim nema nikakve veze. Umjesto da njegova fetva podrži nastojanje medija, ona ga je uništila. To je zato što je postojanje tog nastojanja bilo zasnovano na dozvoli fetve. Njeno ukidanje je za posljedicu imalo to da je program izgubio islamsku opravdanost.
Stoga, kažem: Ljudi se moraju bojati Allaha koliko god mogu i dati sve od sebe da usvoje razumne i uravnotežene propise.
A Allah zna najbolje.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
Autor: Selman el-Auda
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba