Sekulariste treba obrazovati o stvarnoj historiji islama i o suštini islamskog prava. Muslimane općenito ne treba samo učiti političko-ekonomskim teorijama, već ih treba i dovesti u dodir sa vlastitim naslijeđem.
Slobodnim tržištima je potrebna vladavina prava da bi mogla poslovati. Kur’an izričito iskazuje naklonost prema produktivnosti i slobodnoj trgovini. Ne zagovara asketizam, već umjerenost u potrošnji. Ne samo da je blagonaklon prema stvaranju pravila u ugovorima i trgovini, već zapravo mnoge od njih i precizira.
Rano islamsko društvo je štitilo imovinu, imalo je samo nekoliko vrsta preciziranih poreza, a vlast se nije miješala u ekonomiju osim da razotkrije prijevaru, kazni krađu ili da se poništi kamatu. Postepeno napuštanje ranih islamskih učenja se nakupljalo sve do «zatvaranja vrata idžtihadu (primjeni razuma)" koje je pospješilo gubitak dinamike islamske pravne nauke i pad islama u očima Zapada.
Oni koji tvrde da je islam neki jednostavni ekonomski ili politički sistem pobijaju sami sebe svojom nemogućnošću da shvate specifičnu prirodu takvog sistema. Šerijat (islamsko pravo) se sastoji od određenih etičkih imperativa kojima se svaki islamski politički ili ekonomski sistem mora povinovati. Temeljni etički principi objavljeni u Kur’anu moraju određivati islamsku državu. Ne smiju političari diktirati tumačenja islamskog prava. Isti Bog koji je stvorio Kur’an je stvorio i društvene zakone koji vladaju društvima. Svaki primijećeni konflikt mora biti neka greška u našem razumijevanju i mora se riješiti razboritom raspravom i proučavanjem (idžtihad), a ne političkom prisilom.
Ono što demokratiju čini dobrom je što ona predstavlja svrsishodan način rješavanja problema. Sa pragmatične strane je bolje dozvoliti većini da bira vođu nego ratovati oko toga. Međutim, neki problemi ne podliježu pravilu svrsishodnosti. Nijednoj većini ne treba dozvoliti da oduzme prava manjini čak i ako je omjer 100 000 : 1.
Iako se u islamu podrazumijeva da porodica i zajednica imaju važne funkcije i zahtijeva od pojedinca da ispunjava svoje obaveze prema ovim institucijama, Kur’an nastoji poboljšati društvo kroz poboljšavanje pojedinca. Islam se poziva na moral, a ne na prisilu koju izričito zabranjuje.
Između islamskih sekularnih liberala i islamista je potrebno uspostaviti konstruktivan dijalog koji će liberale dovesti do religiozno-etičke osnove Prirodnog zakona, a islamistima obezbijediti oruđe da naprave jednu autentičnu islamsku civilizaciju 21. stoljeća umjesto da slijepo preslikavaju mrtve institucije svojih predaka ili greške socijalističke Evrope.
Netrpeljivost između sekularista u nemuslimanskim i islamista u muslimanskim nacijama se može vidjeti na primjeru Turske. Razlika je u tome što su Turci privrženi islamu, čak i kada ga ne praktikuju. Ipak, sekulariste treba obrazovati o stvarnoj islamskoj historiji i suštini islamskog prava. Muslimane općenito ne treba samo obrazovati o političko-ekonomskoj teoriji, već ih treba dovesti u dodir sa njihovim vlastitim naslijeđem. Ovo se posebno odnosi na Tursku gdje su se u zadnjem stoljeću desile neke promjene koje su ljudima otežale održavanje veze sa svojim islamskim porijeklom.
Islam, a ne stari Grci ili srednjovjekovni kršćani, je prvi uspostavio koncept vladavine prava u onom smislu u kojem ga liberali danas cijene. Društvo Filadelfija (The Philadelphia Society) je liberalna (iako bi Amerikanci rekli konzervativna) organizacija posvećena američkom naslijeđu ustavnosti i vladavini prava. Na njihovom godišnjem sastanku koji je održan prošlog mjeseca u Čikagu, poznati konzervativni intelektualac, M. Stanton Evans, je održao govor u kojem je rekao da stari Grci nisu razumjeli vladavinu zakona kao što je mi danas razumijevamo. Za stare Grke vladalac je bio iznad zakona. Pravo je bilo set pravila koja su neki ljudi nametali drugima. Mi u savremenom dobu smatramo da se zakoni primjenjuju na sve ljude podjednako, čak i na kralja i parlament. Evans je tvrdio da su ovaj koncept izumili srednjovjekovni kršćani – skolastici i naveo je primjer nekog skolastika iz 11. stoljeća koji je tvrdio da kralj nije iznad zakona.
U periodu za postavljanje pitanja, podsjetio sam ga da su srednjovjekovni kršćanski skolastici izučavali stare Grke kroz spektar prevoda i komentara koje su im obezbijedili islamski učenjaci. Evropljani, zatvoreni u mračnom dobu, su izgubili vezu sa svojim vlastitim naslijeđem i muslimani su ti koji su preveli Aristotela i mnoge druge na arapski jezik i obezbijedili objašnjenja. Upravo preko ovih prevoda i objašnjenja su skolastici najvećim dijelom dobivali znanje i inspiraciju. Imao sam priliku pobiti njegov citat iz 11. stoljeća sa jednim iz 7. stoljeća. Ebu Bekr, prilikom preuzimanja dužnosti halife (nasljednik Poslanika Muhammeda s.a.w.s) je rekao:
„Istina je da sam izabran kao vaš vođa (emir)… Ako vam budem naređivao u skladu sa Kur’anom i praksom Poslanika, pokoravajte mi se. Ali ako vam naredim nešto što se kosi sa Kur’anom i praksom Poslanika, ne pokoravajte mi se, nego me ispravite. Istina je pravičnost, a laž je izdaja.“
Gospodin Evans je prihvatio moj komentar kao „prijateljsku dopunu“, ali je požurio da objasni da je on govorio o vladavini prava u praksi, a ne u teoriji. Odgovorio sam mu da je stotinama godina islamska civilizacija praktikovala vladavinu prava i spomenuo mu svoju predstojeću knjigu „Islam i otkrivanje slobode“ (Islam and the Discovery of Freedom), utemeljena na jednom poglavlju iz knjige Rose Wilder Lane „Otkrivanje slobode“ (The Discovery of Freedom), a on je rekao da se raduje njenom izlasku.
Ebu Bekrov komentar je iznimno važan, jer u njemu određuje suštinsku razliku između drevnih sistema naredbi i procesa donošenja odluka unutar vladavine zakona. Sigurno ste nakon pada Sovjetskog saveza slušali o razlikama između „planske ekonomije“ („command economy“) i „ekonomije zasnovane na pravu“ ( „law-based economy“). Drevna forma prava je takva da jedni ljudi daju naredbe drugim ljudima. Ovaj drevni sistem je bio oživljen u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je vlada davala naredbe ljudima u tančine. U ekonomiji zasnovanoj na pravu, jedan set zakona ili pravila upravlja donošenjem odluka i ljudi ne djeluju na principu naredbi skrojenih za posebne transakcije, već na principu slobodne volje u okviru univerzalno primjenjenih zakona. Upravo je ovakav islamski sistem.
Ja često govorim ljudima koji nisu upoznati sa islamom, da ako ne uče nista u vezi s islamom, neka nauče barem da je temeljno učenje islama la ilahe illAllah – nema boga osim Allaha. Jedna od najvažnijih posljedica ovog principa je da ne može biti posrednika između nas i Svemogućeg, već smo direktno odgovorni njemu. Ako se protivno njegovoj volji pokoravamo nekom drugom, onda smo počinili širk, najteži grijeh u islamu i jedini za kojeg je Bog rekao da neće oprostiti.
Razumljivo je da američki kršćani nisu upoznati sa islamskom historijom. Ali zabrinjavajuće je da smo mi muslimani izgubili dodir sa našim vlastitim naslijeđem. Sekularni socijalizam, koristeći politiku koja je potpuno neopravdana sa Kur’anskog gledišta etike uništava ekonomiju muslimanskih zemalja od Alžira do Bangladeša. Već smo se u drugim govorima na ovoj konferenciji bavili stapenom štete u turskoj ekonomiji prouzrokovanoj policama preuzetih iz socijalnih država (Welfare States) Evrope. Čak i bez analiza ekonomista koje smo slušali, i svaki turist vam može reći da bilo koja zemlja sa deviznim kursom od od 76 000 lira : 1 dolar i godišnjom stopom inflacije oko 100% ne slijedi Poslanikove pouzdane načine rukovođenja novcem koji je koristio samo konvertibilne valute poput zlata, srebra i tvrde pšenice. Muslimani nisu odstupali od ove pouzdane prakse gotovo 400 godina nakon vremena Poslanika s.a.w.s.
Za djelovanje slobodnog tržišta je neophodna vladavina prava, jer tržišta ne djeluju na sistemu naredbi, već na principu individualnih izbora donešenih u okviru zakona. Kur’an izričito iskazuje naklonost prema produktivnosti i slobodnoj trgovini. Ne zagovara asketizam, već umjerenost u potrošnji. Ne samo da je blagonaklon prema stvaranju pravila u ugovorima i trgovini, već zapravo mnoge od njih i precizira. Poslanik nije samo vjerovao u djelotvornost tržišta, već je i sam živio od trgovanja poput njegove supruge Hatidže. Za vrijeme Poslanika i za vrijeme Ebu Bekra kao halife je postojala zaštita imovine. Nekoliko poreza koji su postojali su bili tačno određeni i njima se nije plijenila ljudska imovina. Vlast se nije miješala u ekonomiju osim da razotkrije prijevaru, kazni krađu ili da poništi kamatu. Iako su usvojili primjenjivanje poreza u novo-osvojenim zemljama (često sa velikim spuštanjem stopa) i instituciju izvjesnog upravljanja koje je administracija tih velikih područja učinila neophodnim, isti općeniti obrazac su praktikovale sve pravedne halife. Otkloni od ovog obrasca pod vladavinom Emevijja su osuđeni i uveliko promijenjeni za vrijeme velikog reformatora Omer ibn Abdul Aziza.
Tokom nekoliko stotina godina klasičnog perioda islama, postepeno je došlo do većeg udaljavanja od prvobitnih islamskih učenja, sve do „zatvaranja vrata idžtihadu“ što je pospješilo gubitak dinamike islamske pravne nauke, stagnaciju zakona i pad islama u očima Zapada. (Otprilike u to vrijeme, kada su muslimani odbacili idžtihad, Zapad je počeo usvajati islamske koncepte kao što je vladavina zakona, što je naposlijetku dovelo do renesanse Zapada).
Obratimo pažnju na islamski pokret današnjice. On nije monolitski. Oni koji tvrde da je islam neki jednostavni ekonomski ili politički sistem pobijaju sami sebe svojom nemogućnošću da razumiju specifičnu prirodu takvog sistema. Ako znamo da se šerijat sastoji od određenih etičkih imperativa kojima se mora povinovati svaki islamski politički ili ekonomski sistem, uvidjet ćemo da temeljni principi koji su objavljeni u Kur’anu trebaju određivati islamsku državu, a ne da islamski političari diktiraju tumačenja islamskog prava. Budući da je isti Bog koji je stvorio Kur’an stvorio i društvene zakone koji vladaju društvima, svaki primijećeni konflikt između njih mora biti greška u našem razumijevanju. Ili smo pogrešno razumjeli Kur’an, ili smo neispravno primijenili našu društvenu nauku. Takve zamijećene protivrječnosti se moraju riješiti razboritom raspravom i proučavanjem (idžtihad), a ne političkom prisilom.
Želio bih ovdje istaknuti da su Amerikanci veoma ponosni na podjelu vlasti na tri grane: izvršnu, sudsku i zakonodavnu – koje kontrolišu jedna drugu. Podjela moći je u islamskom pravu postojala u još strožijem obliku. Takozvani vladalac je bio izvršna vlast. Sudije su, iako su ih imenovali vladaoci (kao što mnoge američke sudije imenuje izvršna vlast), bili nezavisni time što su imali doživotni mandat. (Također, ljudi su mogli birati svog sudiju u sporu). Zakonodavno tijelo je bilo toliko odvojeno da prvobitno nije ni bilo dijelom vlasti. Zapravo, ono nije ni bilo zakonodavno tijelo per se, jer islam ne priznaje izmišljeno zakonodavstvo. Kao što sam istaknuo i ranije (Ahmed 1993a), pravo je u islamu proces otkrivanja. Baš kao što fizičar vjeruje da zakoni fizike postoje kao apsolutni i čekaju da budu otkriveni, a ne izumljeni, tako i islamski pravnik vjeruje da je Bog stvorio šerijat, a da je pravnikov zadatak da ga otkrije i izrazi, a ne izmisli. Oni više sliče naučnicima nego zakonodavcima. Na početku su u potpunosti bili odvojeni od vladalaca države. Otprilike u isto vrijeme kada su zatvorena vrata idžtihadu, vlada je počela plaćati ulemu (učenjake). El-Gazali je napisao nekoliko divnih kritika na ovu temu. Jedan od njegovih komentara vezanih za ovu temu je da su najbolji vladaoci države oni koji često posjećuju učenjake, a učenjaci koji često posjećuju rukovodioce države su najgori učenjaci.
Pitanje demokratije je jako bitno. Ono što demokratiju čini dobrom nije to što je superiorna u moralnom smislu. Nije, jer većina često nije u pravu. Čini je dobrom to što je ona svrsishodan način da se mirno razriješe neslaganja. Budući da će većina na kraju dobiti svaki rat, poželjno je, iz praktičnih razloga, dozvoliti većini da odabere vođu, umjesto da se oko toga vodi rat. Na taj način možemo sačuvati živote i resurse. Prema tome, ako većina ljudi želi da se vozi desnom, umjesto lijevom stranom ceste, zahtijevanje da se vozi desnom stranom će povećati javnu sigurnost. Neka pitanja, međutim, ne mogu se riješiti pravilom svrsishodnosti. Nijednoj većini ne treba dozvoliti da oduzme Bogom dana prava manjine, čak i ako je omjer 1.000.000 : 1. Kada ovo kažemo, priznajemo viši zakon. Sekularista bi ovaj zakon mogao nazvati prirodnim, a religiozna osoba božanskim zakonom, šerijatom, ako je musliman. Kako god ga nazvali, većina nema pravo da ga poništi.
Šta je sa optužbom da je islam bliži socijalizmu nego kapitalizmu? Ova tvrdnja se ne može oduprijeti kritičkom ispitivanju. Socijalizam je, naposlijetku, definisan kao državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ništa u šerijatu ne opravdava državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ideja sličnosti islama i socijalizma je u potpunosti prisutna zbog propisa zekata (obavezna milostinja od 2.5% na godišnju neto vrijednost imovine) i zabrane kamate (riba).
Ali svrha zekata je “pročišćavanje” bogatstva, a ne njegova zaplijena. Zekat je određen na 2,5 % stečenog bogatstva. Procenat je dovoljno nizak da većinu bogatstva ostavi u rukama najproduktivnijih dok u isto vrijeme najsiromašnijima nudi sredstva da i sami postanu produktivni. Zekat ni na koji način nije ograničavanje bogatstva, jer se njegov procenat ne uvećava bez obzira na to koliko je bogatsvo pojedinac stekao. Ali u isto vrijeme, on nije ni regresivan, jer oni koji su bez životnih sredstava su izuzeti od obaveze davanja zekata.
Ali problematičnije je preovladavajuće mišljenje da islam zabranjuje kamatu. Ovim pitanjem sam se detaljno već ranije bavio. Sada ću samo dati tri argumenta zašto kontraverza oko pitanja kamate ne treba značiti da je islam socijalistički sistem.
Dopustimo da je zabrana kamate anti-kapitalistička u marksističkom smislu riječi kapitalizam. Ipak, trebamo imati na umu da kapitalizam u smislu novca zarađenog kroz različite rentijerske aktivnosti nije suština tržišta. Suština tržišta je poduzetništvo. Trgovina, a ne bankarstvo je primarna funkcija tržišta.
Drugo, kao ekonomisti trebamo imati na umu zamjenjivost novca. Po definiciji, novac je tečnost, i poput vode može teći oko prepreka koje su mu postavljene na put. Prepreka zabrane kamate većini tržišnih transakcija je minimalna, jer se naknada vrlo lahko dobije kroz poduzetničke alternative. Planovi podjele dobiti su najčešće alternative koje se primjenjuju u sistemima „islamskog bankarstva“.
Naposlijetku, pažljivo izučavanje Kur’ana, hadisa i islamskog prava će nam pokazati da u svakom slučaju kamata nije zabranjena. U islamskom pravu je oduvijek postojala dozvola za popust na gotovinsko plaćanje i nadoplata za kreditno plaćanje. Svaki ekonomista će vam reći da je to kamata. Pravnici zabranjuju kamatu samo kad su u pitanju čisto novčane pozajmnice. Naravno, i ovo se često može zaobići kroz davanje dionica zajmodavcu u vidu kupljene robe ili posla koji se finansira. I prije sam govorio (Ahmed 1993b) da kamata zabranjena muslimanima je zacjenjivanje bilo koje vrste i uključuje, ali se ne ograničava na lihvarstvo. Svako se spominjanje kamate u Kur’anu, bez izuzetka, pojavljuje u kontekstu rasprave o milostinji. Muslimanu je grijeh da iskoristi teško stanje siromašne osobe i naplati joj previše. Ali riječ kamata se nikada ne pojavljuje u govoru o trgovini. Naprotiv, u jedinom ajetu u Kur’anu u kojem se kamata i trgovina zajedno spominju, svako ko tvdi da su kamata i trgovina slične se jasno uspoređuje sa ludakom. (Kur’an, 2:275)
Islam se ni u kom smislu ne bi trebao smatrati kolektivističkim sistemom. Istina je da, za razliku od ekstremnih zapadnjačkih individualista, islam podrazumijeva da porodica i zajednica postoje i imaju važne funkcije i zahtijeva od pojedinca da ispuni svoje obaveze prema ovim institucijama. Ali Kur’an se u prvom redu obraća pojedincu i nastoji poboljšati društvo kroz poboljšavanje pojedinca. Kur’an se poziva na moral, a ne na silu koju izričito zabranjuje.
Ja ovoj publici ne moram objašnjavati važnost ekonomije. Ali ja vjerujem da ljudski duh, a ne ekonomija pokreće historiju. Ako želimo promijeniti ekonomski sistem, u taj proces moramo uposliti ljudski duh. Islam nas uči da su ljudska bića Božije halife – Njegovi namjesnici na Zemlji. Za muslimane, materijalni svijet nije mjesto kažnjavanja za neki praiskonski grijeh, već mjesto za dokazivanje u kojem pokazujemo našu pokornost Bogu (Slavljenom i Uzvišenom) kroz dobrovoljno pokoravanje Njegovoj volji, kroz stvaranje od ovog moralno neutralnog svijeta dobre stvari za nas, naše porodice, našu zajednicu i čitavo čovječanstvo. Ova misija se ne može ispuniti bez slobode biranja dobrog naspram lošeg našom sopstvenom slobodnom voljom. Kur’an kaže: “U vjeri ne smije biti prisile.” Ne možemo poboljšati dobrobit naše zajednice bez poštivanja prava imovine. I Poslanik je na svom oprosnom hadždžu rekao: „Svi ste vi braća i od svog brata ne smiješ uzeti ništa osim sa njegovom dozvolom.“
Među muslimanskim vođama postoje mnogi koji su vješti u kritičkom promišljanju i koji su upoznati i sa prednostima i sa slabostima zapadnog društva. Između islamskih sekularnih liberala i islamista je potrebno uspostaviti konstruktivan dijalog koji će liberale dovesti do religiozno-etičke osnove Prirodnog zakona, a islamistima obezbijediti oruđe da naprave jednu autentičnu islamsku civilizaciju 21. stoljeća umjesto da slijepo preslikavaju mrtve institucije svojih predaka ili greške socijalističke Evrope.
(Ovaj članak je predavanje sa Drugog međunarodnog simpozija na temu liberalizma održanog u Ankari u Turskoj 18. i 19. maja 1996. godine.)
Izvor: www.islamfortoday.com
Za Islambosna.ba prevela: E.D.