Fazlagića kula (Husein ef. Hodžić )

Odnosile su se na Gacko, tačnije Fazlagića kulu, kamo je trebao da se uputi moj mlađi kolega Ishak ef. i da u tamošnjoj džamiji predvodi klanjanje i hutbu za Kurban bajram.

Dok sam se abdestio i pripremao za polazak u Osman pašinu džamiju u Trebinju stalno mi je u sjećanje naviralo ljetošnje usputno kazivanje Fazlagić Emira, inžinjera mašinstva u penziji, rođenog u Fazlagića kuli koji danas sa suprugom živi u Sarajevu i koji često posjećuje svoje rodno mjesto, gdje sam u jednoj od tih prigoda u augustu ove godine uz kahvu i eglen slušao jedan njegov istinit doživljaj iz bogate radne biografije i iskustva inžinjera…

Bile sedamdesete godine prošlog stoljeća, pa izreče Emir: ne sjećam se koju godinu, kad sam u svojstvu direktora većeg SOUR-a iz sarajevskog giganta UPI-a kao njegov izaslanik prisustvovao svečanom puštanju u pogon novih postrojenja pivare u Nikšiću u Crnoj Gori čiji lokalit nije slučajno nosio naziv Fazlagića polje…

Tako mi zvanice i ostali učesnici proslave jedne radne pobjede došli do kraja protokola svečanosti pa je počelo razilaženje zvanica…

Neko put Bosne, neko Srbije, Slovenije, a neki izraziše želju da iskoriste blizinu Herceg Novog, Dubrovnika. Namjeravaše poći tamo, a domaćin, direktor nikšićke pivare drug Jole Avramović prosto zavapi: “Pa ostanite ljudi još, bit vam i ja dobar domaćin..“, te se za utjehu mu izjasnih ja, veli Emir: “Pusti ljude neka idu, evo ostat ću ja … “, a Jole od radosti uzviknu: “Znao sam ja rođače da me ti nećeš iznevjeriti“.

Čuvši ove riječi gost direktor zagrebačke pivare, drug Tonči, začuđeno priupita: „Sad si me, Jole, zbunio, odkud ste vi rođaci?“, a Jole pokazujući rukom prema Hercegovini u pravcu Gacka, požuri sa odgovorom: „Tamo, iza onog velikog brda, ima polje, mi ga zovemo Misir a oni tamo ga zovu Gatačko polje. Moji su preci kod Emirovih često odlazili u pljačku..!“

Ovdje je uvijek bilo teško živjeti i preživljavati manjinskoj etničkoj i vjerskoj skupini, a to bijahu muslimani Bošnjaci.. Meni ponovo na javi kao u snu dolaze kazivanja ovovremenih adža i nana o minulom vaktu i zemanu…O hajducima, ustanicima, uskocima, Mlečanima, o najčešće spominjanim Crnogorcima, o družini zloglasnog Baje Pivljanina i ostalim pljačkašima, ubicama i otimačima, koji vječito kroz prošla stoljeća haraše, pališe, žariše i mnoge u plač i tugu zaviše.

Tišina je nastala i pijane pivopije se uozbiljiše, pe se opet malo zasmijaše da bi istinu domaćina Jole preokrenuli na šalu, ali sve je bilo kasno, priča Emir, jer je i vrapcima bilo jasno da je Jole izrekao samo istinu i ništa više…

Meni ovog sabahskog i bajramskog jutra, pri polasku u džamiju, nikako ne uspijeva da stavim tačku na izrečenu ozbiljnu „šalu“ direktora druga možda već pokojnog Jole Avramovića. Nisam se mogao zadovoljiti ni uvriježenim mišljenjem da „što trijezan misli, pijan govori“. Već mi pred samom džamijom opet dođe misao kako je pijani domaćin Jole preskočio i izostavio da kaže u svome odgovoru i to, da su njegovi potomci po Gatačkom polju i šire istočne Hercegovine i ubijali, palili, silovali i u ropstvo odvodili, a što su, neosporno je, jasne historijske činjenice…

I još bih razmišljao da zbunjen skoro napravih sudar sa džamijskim vratima, pogotovu kad sam ih otvarajući ugledao vjernike i safu i začuo glas mlađeg kolege Sadet ef. i njegova oglašavanja sabahskog ezana.

Poslije obavljenog sabah namaza predvodeći nekoliko desetina vjernika, običaj je da se obratim predavanjem-vazom prisutnima. Pa sam opet zbunjen i kao još neprobuđen dao znak mlađem kolegi da on to učini prvi a ja ću poslije njega, mada smo se sinoć dogovorili drugačije.

Mladi Sadet ef. se nije zbunio i poče govor o tekbiru koji nas simbilično prati i na dunjaluku i na ahiretu. On priča a moje misli odlutaše ponovo prema prethodnim generacijama ovih vječito nestabilnih, nesigurnih i nemirnih prostora.

Ovdje je uvijek bilo teško živjeti i preživljavati manjinskoj etničkoj i vjerskoj skupini, a to bijahu muslimani Bošnjaci.. Meni ponovo na javi kao u snu dolaze kazivanja ovovremenih adža i nana o minulom vaktu i zemanu…O hajducima, ustanicima, uskocima, Mlečanima, o najčešće spominjanim Crnogorcima, o družini zloglasnog Baje Pivljanina i ostalim pljačkašima, ubicama i otimačima, koji vječito kroz prošla stoljeća haraše, pališe, žariše i mnoge u plač i tugu zaviše.

Koliko je samo čestita svijeta iz ovih krajeva kroz mnoga minula desetljeća i stoljeća napuštalo ove krajeve zbog ovih haramija… Na um mi pade kazivanje o izvjesnom Šaćiru Avdiću iz Podgorja kod Plane, koji je 1901. godine, samo u toku jednog predvečerja i naredne noći, donio odluku da proda sav imetak narednog dana i krene sa suprugom put Turske, jer se su mu predvečerje na ispaši u blizini kuće od komita jal uskoka zaklane dvije dvanaestogodišnje kćerke bliznakinje…

Pokušavam da promijenim razmišljanja i osjetih da ne uspijevam jer mlađi kolega reče „da nas Allah uputi, pomogne, zaštiti,“..džematlije rekoše glasno Amin! A ja tek tada shvatih da trebam ustati pred džematlije već osmi put zaredom povodom Kurban bajrama u Trebinju. Ja ustadoh, nastavih moj govor na temu mojih prethodnih razmišljanja.

Ja ne znam što sam tako razmišljao i što sam tog jutra spomenuo davno vremešnog Hasana Bračkovića, hrabrog Bošnjaka iz Pridvoraca kod Trebinja koji je poginuo sa svojim sudrugom na Zubcima braneći se od komita. Kasniji naraštaji su mi rekli da je ukopan bez glave, a koju su zloizrodi crnogorski odsijekli i odnijeli da bi sunarodnicima dokazali da se više ne treba plašiti ići kod Turaka u pljačkaške pohode.

Tog jutra sam izrekao i pomenuo i to da su mnogi muslimani po istočnoj Hercegovini (kao napr.pleme Bračkovića) da su njegovi muškarci prilikom izlaska u toku noći u nužnike po avlijama obavezno išli sa puškama i kuburama, jer je bilo nesigurno, pa je čak i vlast za vrijeme kraljevine dozvoljavala u ovom dijelu Hercegovine da ljudi legalno mogu nabaviti oružje kako bi se mogli zaštititi od pljaškaša, uskoka, hajduka, komita… I tako sve do današnjih dana.

Na ovim prostorima Trebinja, Bileće, Gacka i Nevesinja musliman svake večeri nije bio siguran hoće li te noći biti pošteđen od pljačkaša i lešinara u ljudskom obliku. Gradili su visoke kamene kule na spratove u koje su se večerom sa ukućanima zaključavali da mirno spavaju i odmore se za sutrašnji naporni težački dan. A po danu nisu imali vremena odlaziti u mesdžide i džamije u džemate već su na imanjima imali kamene ploče zvane namaz-taš na kojima bi obavili molitvu i nastavili raditi (primjer u Mostaćima kod Fetahagića kuća). Zatim su gradeći kuće, okućnice i sporedne zgrade obavezno pravili podzemne tunele kojim su se povezivali sa komšijskom ili kućom bliže rodbine, da u slučaju ako pljačkaši provale u jednu kuću da se mogu skloniti sa čeljadima u drugu i tako se braniti (kuće kod kule Hadžiahmetovića).

Večeras razmišljam i zaključujem da je ovdje osjetio strah i čuveni putopisac Evlija Čelebija koji pominje u jednom zapisu svoj boravak kod turske askerije u šatorima razapetih na Gatačkom polju. Morali su u toku noći krenuti u potjeru za pljačkašima, jer je javljeno da su opljačkali dubrovački harač.. Baš tako napisa ovaj putopisac, a ja ni večeras ne mogu da se sjetim sa kojim sam mislima-riječima zavšio moje obraćanje džematlijama tog bajramskog jutra.

Bilo je poslije bajram namaza i čestitanja, i sve mi to osta maglovito kao da se nisam još probudio, osjećam da mi misli nisu usredsređene, počinjem da osjećam uznemirenost. U zgradu Medžlisa islamske zajednice ulazim sa džematlijama, ulazeći u dvorište, preko puta u stanu čujem mi poznati zvuk mobitela pa iz učtivosti požurujem da se javim i po običaju uzimajući telefom pomišljam ko je to prvi požurio da preda bajramsku čestitku..?

Dah mi staje, govorim „da“. Sa druge strane čujem glas Ishaka ef.: „Džamija u Kuli je noćas izgorjela, ostali su samo zidovi“. Po njegovu glasu zaključio sam odmah da je to istina, istina koja me je konačno sa zakašnjenjem tog jutra razbudila, a kao da sam sve prethodno doživljeno sanjajući prespavao. Da tako je bilo. Sad je moja tema iz tog jutra dobila ponovo svoj epilog. Izgledalo je kao da je jedna osmišljena priča kroz scenario i režiju oživjela na filmskom platnu.

Uputivši se prema Gackom i Fazlagića kuli tog jutra, za nepun sat i pol vožnje, bio sam u Fazlagića kuli i pred džamijom oskrnavljenom na najbrutalniji način. Kao da ne vidim ljude, obezbjeđenje, idem prema ulazu… Policajac iza mojih leđa me zaustavlja, stao sam ali sam mu bez ustručavanja rekao da je on noćas neke druge vampire trebao zaustavljati.

Hodam mahinalno oko džamije i kroz otvor izgorjelog prozora džamije vidim neke ljude koji po džamiji, ležerno nešto mjere, snimaju, hodajući po krhotinama polomljenog crijepa pomiješanog sa ostacima nedogorjelog materijala, gledam prema desnoj strani mihraba gdje je prije bila peštahta i na njoj u bijeli peškir zamotan Kur’an, a mi u Bosni kažemo Mushaf, ne ugledah ni njega ni paštahtu, oči zamagliše, suze ih orosiše…

Shvatih: Zloizrodi i dušmani neće prestajati kidisati na sve što je sveto i znamenito u muslimana Bošnjaka ne bi li zametnuli trag našeg postojanja kao što će i sada ovi ljudi što hodaju po džamiji po nalogu i diktatu prosrpske i procrnogorske fašističke politike „vještačenjem“ i „nalazom“ presuditi i potpisati: uzrok požara su dotrajale elektroinstalacije.

Ja znam da je to lažni nalaz koji ću negirati, odbijaću ga izgovarajući dokle god budem živio da je to L A Ž!

Jer, kada uoči najvećeg muslimanskog blagdana Kurban bajrama izgori džamija i u njoj Mushaf, to nije kao požar na sijenu, kući, fabrici to je šamar na autoritet i dostojanstvo najvećoj i najbrojnijoj vjerskoj skupini na svijetu zvanoj UMMET.

Draga bračo, sveta dužnost nam je štititi i boriti se za njega kao i za svačije drugo pravo bez obzira čije je.

Sretan sam u ovim okolnostima ako sam tog jutra prisutnima u džamiji izrekao prethodnu rečenicu, a ako nisam trebam je puno puta ponavljati kao bi se izliječio od zlokobne bolesti zvane z a b o r a v.

Husein ef. Hodžić

Izvor: Preporod