“Moji dani u Afganistanu” – Piše: Yvonne Ridley
IslamBosna.ba – Dan nakon što su američki avioni bombardovali vjenčanje Afganistanaca pritom ubivši više od 30 žena i djece, vozila sam se iz pakistanskih nemirnih plemenskih područja prema granici.
Pošto sam bila sam prilično zabrinuta za svoju sigurnost jer sam bila bijeli zapadnjak i mogli su lahko misliti da sam Amerikanka, odlučila sam obući burku i u anonimnosti koju ta odjeća daje ženskim putnicama preći svoj put.
Dok sam na Torkhamu prelazila granicu krećući se prema pasoškoj kontroli na afganistanskoj granici čula sam nekoga kako glasno i američkim akcentom grdi jednog od vozača zaustavljenih na graničnom prelazu američke vojske.
Podigla sam pogled i vidjela kako je naoružani vojnik s kacigom na glavi uperio pušku u vozača uvredljivo mu govoreći da stane u red. Vjerovatno mu nije palo na pamet da je većina ljudi koji su bili u dometu njegovog glasa razumjela samo Peštu jezik.
Osjetila sam očajanje i bilo mi je žao tih Afganistanaca koje su pozdravljali mrski stranci u uniformama pri ulasku u njihovu zemlju.
Sada znam da većina Amerikanaca nije baš ponizna, ali malo osjećajnosti ne bi škodilo tog dana…to je bio dan nakon što je skoro 90 gostiju na vjenčanju bilo smaknuto u još jednom američkom zračnom udaru.
Provela sam nekoliko dana u Afganistanu kao novinar putujući okolo slobodno, bez vojne ili policijske pratnje.
Da, rizično je i nekad treba mnogo živaca, ali ako želim saznati šta se ovdje događa, to neću dobiti krijući se po hotelima ili vojnim kasarnama, slušajući izlaganja vojnog izaslanika koji zna čak i manje od mene.
Do sada sam razgovarala s muškarcima i ženama različitog porijekla, kulture i islamskih ideologija i svi su zgroženi američkim prisustvom.
Sva naklonost koju sam vidjela nakon pada Talibana je bila protračena prisustvom vojnika iz Amerike i Britanije (niko ih baš i ne razlikuje) i kristalno je jasno da su se predugo zadržali.
Talibani kontrolišu veliki dio zemlje i sada graniče s Kabulom, gdje su već nekoliko puta upali u glavni grad gdje je vođa Afganistanaca Hamid Karzai pod prividnom opsadom.
Od kada je postao predsjednik, bio je optuživan da je američka marioneta, iako se pokušavao osloboditi onih iz Vašingtona koji vuku konce.
Bez sumnje, dalje prisustvo američkih i britanskih sila je silovito poljuljano tim što su ih ljudi smatrali rješenjem mnogih problema. I obećanja raznih generala da će dovesti još trupa da bi silom proveli udar kao u Bagdadu je izazvalo jednu od dvije reakcije, zavisno od vašeg političkog gledišta.
Mirovnjaci posmatraju dolazak još trupa s velikim očajanjem dok Talibani i njihove pristalice zadovoljno trljaju ruke pretpostavljajući da će veći broj neprijatelja biti lakša meta.
Naravno, glupi komentari komandira Jeff Bender-a, izaslanika američkih trupa, ne pomažu. Nakon napada na vjenčanje u Kandaharu, rekao je: “Koalicija i vlasti Afganistana istražuju izvještaje civilnih žrtava u selu Wech Baghtu. Ako su tokom ove akcije ubijeni nevini ljudi, mi se izvinjavamo i izražavamo sućut porodicama i ljudima u Afganistanu.”
Šta misli pod tim “ako su ubijeni nevini ljudi?”. Izgleda da američka bezosjećajnost nije rezervisana samo za graničare na granici Torkham.
Da li general Jeff Bender misli da su 33 žene i djeca koje su njegovi avioni smaknuli bili neprijateljski vojnici?
Broj Afganistanaca koji su ove godine ubijeni od strane američkih zračnih sila potpaljuje srdžbu protiv prisustva stranih trupa i povećava pukotinu između predsjednika Karzai-a i zapadnjačkih nadzornika.
Jedini pobjednici koji dolaze iz Afganistana ovih dana su dileri droge koji predsjedavaju najvećim svjetskim tržištem droge i svodnici koji kontrolišu kineske prostitutke iz bordela i kupleraja koji su se pojavili s okupacijom američkih trupa.
Eto, to je to – priča o Afganistanu… zemlji kojom vladaju bezobzirni vojnici, nasilnici i sjećanja.
Izvor: IslamicAwakening.Com
Za Islambosna.ba prevela: sestra Medina