Hrabra aktivistica

Intervju sa aktivisticom Caoimhe Butterly: "Niko nije slobodan, dokgod to svi nismo!"

Tokom učešća na šestoj međunarodnoj konferenciji u Al-Kudsu, upoznao sam 29-godišnju Caoimhe Butterly, porijeklom iz Irske. Ona radi kao koordinator na projektu "Slobodna Gaza". Iako veoma mlada, pokazuje veliki entuzijazam u slučaju Palestine, i to je tjera da se bori protiv svih oblika agresije nad nedužnim i ugroženim ljudima. Ovaj duh i entuzijazam se jasno očituje u slijedećem intervjuu:

Možete li nam reći nešto o Vašem obrazovanju i profesiji?

Završila sam novinarstvo, ali zapravo i ne radim u struci. Pišem za neke magazine, povremeno i za novine, ali sam se fokusirala na Palestinu, Irak i Lebanon. Radim na društvenim projektima na terenu, kao sto je npr. pomoć siromašnima, a također i na aktivnostima solidarnosti. Pokušavam da dekriminalizujem palestinsku borbu, lebanonski otpor i sl. za čitatelje sa Zapada.

Kako ste se uopšte upoznali sa slučajem Palestine?

Odrasla sam u porodici gde se dosta pričalo o politici, tako da sam upoznata sa palestinskim slučajem još od malena, i bila aktivna na mnogim projektima solidarnosti. Kao djevojka sam godinama živjela i radila u izbjegličkim kampovima u Meksiku i Guatemali. Poslije 11.septembra, odlučila sam da otputujem u arapske zemlje, na srednji istok; prvo u Irak, fokusirajući se na katastrofalne posljedice sankcija, a poslije toga krajem 2001. godine i u Palestinu, planirajući ostati samo mjesec dana, što se odužilo na cijelu godinu. Mislim da ono što je u početku bilo čisto političko djelovanje po pitanju sticanja prava Palestinaca, poslije se produbilo i na političko ali i duboko emotivno stremljenje Palestinaca i njihove borbe za svoja prava.

Da li pokret "Slobodna Gaza" ima sjedište na nekom posebnom mjestu?

Ovaj pokret djeluje u cijelom svijetu. Prvenstveno je osnovan da razbije opsadu Gaze. Planiramo opet tamo da otputujemo i da redovno radimo na ovoj inicijativi tako što ćemo dovoditi delegacije i aktiviste koji i simbolično i praktično žele da se prekine opsada Gaze. Kako god, angažovani smo i oko političkih zatvorenika; radimo u Nahr al-Bared-u i Badawi kampovima, također i u Ayat Ash-Sha i palestinskim izbegličkim kampovima u Lebanonu, pa i na jugu Lebanona.

Hoćete li nam, molimo Vas, objasniti šta se dešava u Lebanonu i šta tamo radite?

Boravila sam u Lebanonu tokom rata 2006. godine radeći na pomoći siromašnima i sa porodicama koje su premještene sa juga tokom napada Izraela. Drugi razlog zašto sam bila tamo je što veoma dobro razumijem prava i legitimitet lebanonskog otpora okupiranju. Trenutno radim u Nahr al-Bared i Badawi izbjegličkim kampovima u okviru socijalnih projekata i na pomoći siromašnima, kao i u Ayat Ash-Shab-u na jugu države. Također smo bili angažovani i na dugoročnoj inicijativi pod okriljem međunarodne koalicije Palestinaca i Arapa zatočenih u političkim izraelskim zatvorima.To je glavna svrha mog angažmana. Također, dovodimo strane delegacije u Lebanon i Palestinu da vide realno stanje u kampovima, da vide kako je na jugu i sl. Želimo da dublje razumiju njihovu potrebu da pruže otpor. Želimo da im predočimo zašto se ljudi bune, odupiru; okolnosti koje su dovele do toga ,i čitavo pojašnjenje okupacije pod kojom su živjeli. Također, želimo da osporimo kriminalizaciju, islamofobiju i rasizam u zapadnim medijima, da ih sve direktno izložimo realnom stanju na terenu, da izađu i svjedoče o tome unutar zapadnih medija i njihove publike.

Da li Vi kao nemuslimanka ipak mislite da je neobično što podržavate slučaj kao što je palestinski?

Uopšte ne. Mislim da pitanje Palestine nimalo nije vjerskog karaktera, to je jasan primjer kršenja osnovnih ljudskih prava, tiranije i diskriminacije. U tom kontekstu, ljudi bez obzira na vjeru bi trebalo da se solidarišu sa Palestincima. Problem Palestine je bitan za mnoge koji praktikuju vjeru, ali i za ljevičare, kao i za ljude sa potpuno drugačijom političkom i vjerskom pozadinom. Za sve nas, ovo je tipičan primjer ugroženog naroda koji se bori protiv nepravde, ilegalne i nemoralne okupacije. Želimo da pokažemo svijetu da je njihova borba i naša borba. Smatram da je bitka Palestinaca, za većinu nas, osnovna bitka za pravdu! Očigledno da je moje iskustvo sa Irakom, Lebanonom i Palestinom i život u većinski muslimanskom okruženju u izbegličkim kampovima i sl. veoma pozitivno, i nikada se nisam osjetila ugroženom ili diskriminisanom zbog moje vjere, za razliku od Zapada gde se intenzivno osjeća islamofobija, rasizam i diskriminacija muslimana. Naprotiv, to je bilo iskustvo prihvaćanja, sjedinjavanja, doživljeno veoma pozitivno i otvoreno.

Kakva je bila reakcija Vaše porodice, prijatelja, kolega sa posla?

Porodica me je potpuno podržavala, i politički i emotivno, ali kao i svi roditelji, bili su zabrinuti za moju ličnu bezbjednost, posebno kad sam živela u Iraku, nešto manje tokom boravka u Palestini i Lebanonu. I pored toga, podržavali su me pa čak i posjetili u Palestini i Lebanonu, i mislim da su shvatili suštinu mog rada i života i razumiju me. Naravno da im je teško da žive u stalnom strahu hoću li biti ubijena ili ranjena, ali mislim da skoro potpuno podržavaju moj angažman. Što se tiče mojih prijatelja u Irskoj, kod njih vlada ogromno razumijevanje i svijest o slučaju Palestine. Veoma podržavaju i razumiju otpor i žele da slušaju autentične vijesti sa terena.

Pretpostavljam da ste svjesni zavade među samim Palestincima. Da li Vas ti neredi među pojedinim palestinskim grupacijama na bilo koji način pogađaju?

Mislim da je sadašnje palestinsko rukovodstvo tragičan primjer vlasti koja nimalo nema sluha za svoj narod, njihovu borbu i žrtvovanje. Takvih primjera je u historiji veoma malo, primjera vlasti koja na tako loš i netačan način predstavlja potrebe i prava svoga naroda. Mislim da kao stranac, nije korektno da govorim o internim palestinskim sukobima. No, s druge strane, iako sam mislila da ne komentarišem, smatram da itekako treba sve to da osudim nakon agresije Izraela i kršenja prava Palestinaca. Mnogim aktivistima koji se solidarišu sa palestinskom borbom je sasvim jasno da je Hamas demokratski izabrana vlast, i da je opsada i napad Zapada na Hamas nelegitimna i nepravedna. Smatram da je nepriznavanje legitimnosti Hamasa od strane palestinske vlasti ogromna greška, i da je ona produbila njihovu razjedinjenost. I Fatah i Hamas imaju ogromnu odgovornost i obavezu da insistiraju na jedinstvu, i nije ovo neka romantična vizija ujedinjenja, ali zaista, ukoliko se povećavaju interni sukobi, to umnogome doprinosi interesu Izraela, i mislim da je taj međusobni sukob potenciran od strane Amerike. To je nešto čemu se svaki Palestinac treba oduprijeti!

Kako ovi nemiri mogu naškoditi palestinskom slučaju, u smislu loše reputacije u Evropi? Može li ih to odvratiti od podrške Palestincima?

Nažalost, mislim da se ovi interni sukobi u Palestini veoma negativno reflektuju unutar zapadnih medija na one koji su neprijateljski orijentisani prema palestinskoj borbi, i ovo je utjecalo negativno na zapadnu javnost i njihovo mišljenje o Palestincima. Da sumiram: nažalost, mislim da su ovi međusobni sukobi u Palestini negativno oblikovali javno mnijenje u Evropi tako što potpuno zbunjuju ljude.

Koliko su ljudi zaista zbunjeni? I da li je to nepopravljivo?

Nije, definitivno. Mislim da su srž problema, činjenice sa terena i čitava situacija sasvim jasni svima koji imaju pristup tačnim informacijama. Tako da ne mislim da je to negativno mišljenje javnosti nepopravljivo. Ali svakako, nažalost, zapetljava problem. Kada ljudi vide kako je situacija zamršena, totalno se zbune i ne znaju kakav stav da zauzmu. I pored toga, ne mislim da se ovo ne može popraviti. Temeljna pitanja o nepravdi su očita i evidentna svima koji se potrude da čitaju i prate medije koje nisu kontrolisane od strane cionistickog lobija, i medije koje nisu pristrasne i koje podržavaju palestinsku borbu. Mislim da je na Zapadu sve više ljudi koji prepoznaju realnu situaciju u kojoj žive Palestinci, i koji osjećaju ljutnju i saosjećanje.

Da se vratimo na pokret "Slobodna Gaza"; kako je on povezan sa Al-Kuds međunarodnom institucijom? Postoji li neka jedinstvena veza?
 
Veza je jedinstvena, i postoji nešto što me je ganulo čak i posljednji dan dok sam se šetala okolo. Upoznavala sam Palestince, Iračane, Egipćane, Lebanonce i Arape svih ovih godina u raličitim situacijama, i odjednom vidim ljude u Bagdadu kakve do današnjeg dana nisam. Mislim da smo direktno povezani u smislu zajedničkog cilja i saradnje. Povezuje nas zajednička misija – a to je konačno oslobođenje Palestine i povratak njenog naroda, pravo na povratak palestinske djece koja su razbacana po cijelom svetu, i palestinskih izbegličkih zajednica koje su također razbacane po cijelom svetu. Kakogod, nadamo se da će ova saradnja još napredovati i da možemo da napravimo platformu za dalje izlaganje i izražavanje ovih angažmana u kojima učestvujemo, i da naučimo o organizacijama koje se posebno bave problemom Jerusalema.Ono što je prvobitno važno je da unaprijedimo saradnju i koordinaciju između stotine, ako ne i hiljade različitih inicijativa, organizacija i pojedinaca širom svijeta koji su angažovani na razne načine po pitanju Palestine.

Da li to znači da nema organizovane, strukturalne povezanosti između pokreta i institucija?

Nadamo se da će biti. Postoji saradnja, dosta nas podržavaju, a također nam pomažu i oko prikupljanja sredstava.

Šta imate da nam kažete o krajnjem cilju vaših napora?

Mislim da je moj cilj identičan cilju svih ovih ljudi koji se bore protiv terora godinama. Nije to nerealan i idealistički cilj u smislu da ćemo doživjeti potpuno slobodnu Palestinu u našem vremenu, ali smatram da je suštinski bitno i da je krajnje vreme boriti se protiv najtežih uzroka i problema našeg vremena. Bilo da ovu ogromnu promjenu doživimo mi, ili tek slijedeća generacija, nevažno je u smislu neophodnosti da se sada radi sve što se može po tom pitanju. Potpuno sam svjesna činjenice da su privilegije – ljudska prava, i sl. u kontekstu Zapada veoma često izgrađene na osnovu ugnjetavanja ljudi u većini država sveta. Mislim da je rasizam rasprostranjen u svijetu gdje bijelci bez pogovora polažu pravo na sve privilegije, ali ne prepoznajemo suštinsku bit, a to je da ustvari niko nije slobodan,  dok god i jedna osoba na svijetu nije slobodna, i da niko ne posjeduje ova prava, dok god ih svaka osoba na svijetu nema.
Lično, moj motiv ili ono što želim da doživim je dan kada će prijatelji, braća, sestre, drugarice u Palestini, Iraku, Lebanonu, Africi i Južnoj Americi moći da žive istom stabilnošću, istom sigurnošću, sa istim pravima, mogućnostima, maštanjima koja trenutno uživaju građani nekih država.Dok god ne doživim taj dan, ne mogu mirno sjediti i uživati prava koja imam, znajući da i dalje većina mojih drugarica, braće i sestara u drugim krajevima svijeta to nema! Ponavljam, ovaj koncept demokratije koji je iznjedren na osnovu tlačenja ljudi, je lažna demokratija; ne želim u tome da učestvujem, ma kako se to zvalo!

Hoćete li ikada prestati da se nadate?

Mislim da svako ko je u ovome angažovan doživljava sve to na razne načine, u zavisnosti od toga kroz kakav period trenutno prolazi. Ne dozvoljavam sebi da to u tolikoj mjeri utječe na mene; izgubiti nadu je kao ignorisati odgovornost, i dopustiti sebi da se ne bude aktivan, udubljivanjem u frustraciju i depresiju, misleći da se ništa nikada neće promijeniti. Lično mislim da nemam na to pravo, bez obzira da li se svaki dan probudim sretna, a očito ne, jer se često budim bijesna, ali ne odustajem, idem dalje. Ne probudim se bez pomisli na desetine hiljada ubistava koja su ostala iza nas, na desetine hiljada palestinskih političkih zatvorenika, njihovih porodica, prijatelja koji svakodnevno doživljavaju poniženja i brutalnosti. Ipak je ovo pozitivni dio moje svakodnevnice. Bez obzira na sve to, bez obzira što znam da mnogi ponekad i imaju razloga da izgube nadu, to nas ne smije otrgnuti od spoznaje da je jako važno kontinuirano djelovati. Smatram da nam je to dužnost; moramo da promovišemo legitimnost svih oblika odupiranja, socijalni, politički, vojni otpor, da utvrdimo da  svi oblici otpora predstavljaju jedini pošten izbor u ovom kontekstu, i da je nedopuštanje prava na otpor ustvari oduzimanje ljudskog dostojanstva.

Kako vidite budućnost?

Ako zavisimo od zajedničkih napora ljudi koji podržavaju ovaj slučaj u smislu da prepoznaju veliku odgovornost koju svi dijelimo, tada gradimo i oblikujemo budućnost. Ne pišu samo pobjednici historiju, ali ponavljam da ovo sve zahtijeva priznavanje činjenice da nam je to dužnost; dužnost je za svakoga ko vjeruje u koncept pravdenosti i ko je spreman da se odupre nezakonitom i nemoralnom ugnjetavanju ljudi, kolektivnom kažnjavanju! Pomislim u nekim trenucima da je sve ovo protiv čega se borima užasno jako, ali opet kada vidim svakodnevni otpor i snagu koja se osjeti, i od strane samih Palestinaca, ali i od svakog pojedinca na svijetu koji je ustao protiv ugnjetavanja, zaključim da je ipak i naša snaga pokreta otpora ogromna. Mislim da itekako gradimo budućnost, i potpuno je neprihvatljivo sve to prepustiti očajanju, moramo se angažovati i truditi!

Razgovarao: Ali El-Halavani, zamjenik glavnog urednika Islamonline.net

Izvor: IslamOnline
Za Islambosna.ba prevela: D.P.