Karikatura vlasti (Heni Erceg)

Imajući u vidu Sanaderov snažni utjecaj na većinu domaćih medija, ne čudi da se hrvatski premijer malo zaigrao, pa poduzeo nemoguće – zaustaviti slobodno izražavanje neumreženih pojedinaca na globalnoj, internetskoj, mreži. I razotkrio ono što nije smio – da je čovjek prenadraženih živaca koji neće prezati i silom zaustaviti bujicu protesta zbog siromaštva i opće ekonomske nesigurnosti, makar dolazili samo iz virtualnog, internetskog svijeta

Piše: Heni Erceg

Davne, pradavne, 1996. godine na satiričnim stranicama Ferala objavljena je fotomontaža s dva osebujna lika hrvatske političke prakse: Franjo Tuđman koji se tih godina upinjao dokazati kako je NDH bila „izraz vjekovne težnje Hrvata za vlastitom državom“ prima pehar u obliku Jasenovačkog cvijeta (spomenika u logoru Jasenovac) iz ruku Ante Pavelića, šefa ustaške Nezavisne državne Hrvatske.

I dok se onaj malobrojni dio osviještene hrvatske javnosti potiho smijuljio, vlast je djelovala. Urednici Ferala, pod prijetnjama policijskog privođenja, došli su na sud kako bi satiru i fotomontažu branili od povrijeđenog i uvrijeđenog prvog hrvatskog predsjednika, kao Feralova tužitelja. Sve ostalo je povijest, ili smo barem tako vjerovali.

Ludih pokušaja vlasti i nastojanja da se kaznama i represijom satre satira bilo je doduše još koliko hoćeš, pa i ove 2008, dakle više od desetljeće od razdoblja kada je Tuđman bio stalna i sjajna ikona Feralovih satiričnih fotomontaža, uz to mjesecima nakon što Ferala više nije bilo, i sama sam u nekoliko navrata mukotrpno pokušavala dokazati jednoj zagrebačkoj sutkinji kako je satira tek pretjerivanje, poput vjetra neobuzdana, književna ili novinska forma, koja naprosto udara u pojedinačnu ili kolektivnu političku glupost.

Ipak učinilo se da se stvar s hrvatskom demokracijom mijenja na bolje, možda i zato što u državi s oskudnim opozicijskim medijima, pri tome nesklonoj humoru i šali, i nije bilo satire, ni fotomontaža, pa onda ni „primjerenih“ udara na tu posebnu vrstu izražavanja slobodnoga mišljenja.

Pa smo onako demokratski oholo – jer u Hrvatskoj, eto, odavno već ne živi apsolutistički duh Franje Tuđmana, koji se imao običaj musiti zbog svakog cvrkuta neke razdragane ptice – u svibnju ove godine, primili vijest, posredstvom zgranutih svjetskih medija, da su u Egiptu policajci tamošnjeg diktatora Hosnija Mubaraka priveli, svukli, premlatili mladog opozicijskog aktivista, koji je na internetskom portalu Facebook osnovao grupu koja je tamo u tom virtualnom, ali ispostavlja se baš zbog te neuhvatljivosti i nekontroliranosti, za režime opasnom svijetu, ispisivala poruke protiv totalitarističkog sistema u Egiptu.

Mubarakovi represivci nisu međutim računali na buku koju će podići internacionalni fejsbukovci, civilizirane su zemlje napravile snažan diplomatski pritisak na Mubaraka, pa je mladac brzo pušten iz pritvora, Egipat zaradio još jednu packu zbog gušenja slobode izražavanja, ali je mladi aktivist ipak popio lekciju i odustao od svojih gerilskih poslova u strahu za život svoj i svoje obitelji. Režim je dakle postigao cilj. Ah, Egipat, jadni ti su, pomislili smo, pa nama je tako bilo u Franjino doba, ne ponovilo se, ali danas, danas tako nešto naprosto nije moguće, ne u Hrvatskoj, pogotovo ne zbog satire ili fotomontaže…

Ili ipak? Hm, da, sjećanje na prošlost kao opomena za budućnost, tu smo dobru poslovicu bili zaboravili, i ma koliko je vidljivo da je hrvatski kancelar i premijer dobro izgubio živce, te da mu stvari u državi polako izmiču kontroli, za što je, da se ne zaboravi, isključivi krivac on i njegova šugava vlada partijskih stručnjaka, ipak nas je zateklo posezanje za policijskom represijom, turobno istovjetno onoj u Mubarakovu Egiptu.

U Dubrovniku su žandari najprije došli u stan šefa Foruma mladih SDP-a, pa obavili temeljiti pretres, pa mladića priveli u stanicu, tamo ga neumorno, satima ispitivali, silili da prizna kako je baš on autor vesele fotomontaže hrvatskoga premijera u nacističkoj uniformi, koja da je strašno uznemirila svekoliku javnost. Ali ispostavilo se da je rečeni mladac nevin, barem što se tiče oblačenja Ive Sanadera u neobično ruho, ali zato „kriv“ za svoju internetsku rabotu pod nazivom „Naći ću barem 5.000 ljudi koji ne vole Sanadera“, te da je strašnu montažu učinio jedan njegov drugar koji je to odmah javno, na Facebooku, i priznao, uz radikalnu poruku: „Dođite mene hapsiti, bando gestapovska!“

Naravno digla se frka, povijest je oživjela, nemirni duh Francekov prošetao se hrvatskim jugom, pa Zagrebom, pa prhnuo izvan granica Hrvatske, izazvao reakcije inozemne javnosti, malo manje ove naše, još uvijek uškopljene, prestrašene, premijer je zamuknuo, jer nije on, nego je policija reagirala u njegovo ime, bruka je pukla, hapse se, eto, politički oponenti, a opet, nije ni toj vlasti lako, već im je dovoljan udarac onih 60.000 ljudi, potpisanih na Facebooku, spremnih za velike ulične demonstracije protiv vlasti najavljene za 5. decembar. Sve to pod parolom: „Stežite vi remen bando lopovska!“

Sada još i premijer u naci-uniformi, kao da je on, boga ti, Tuđman. Pa je, nakon što je primjena egipatskog poučka dospjela u javnost, najprije šef dubrovačke policije, i inače oskudne pameti, svoga mladog sugrađanina prokazao, ne samo kao protivnika vlasti, nego kao nepopravljivog prekršitelja zakona, te da je prebrzo vozio, te da se bavio pornografijom… sve u dobi od 17 godina. Učinjeno je dakle sve da se mladića kompromitira, e kako bi se opravdala upotreba sile. Onda je o privođenju i višesatnom ispitivanju „opasnoga kriminalca“ svoje rekao čak i visokopozicionirani činovnik zagrebačke policije, našavši vremena negdje između intenzivnih lovova na ubojice i kriminalce, to jest kako je svatko tko se bavi isticanjem nacističkih simbola kriv pred zakonom, jer da to jako uznemiruje javnost, pa onda logično i ona satirična fotomontaža, Sanadera u nacističkoj uniformi, lijepo spada u prilično teško prekršajno djelo. Kažnjivo po zakonu, donesenom u Hrvatskoj još 1990. godine.

Eh, da, uvjerljiva bi to imala biti poruka u državi u kojoj se javnost ni slučajno ne smatra uznemirenom svom onom gadnom ustaškom ikonografijom koja godinama resi zidove hrvatskih gradova, brojne spomenike, ili svim onim popularnim šlagerima i porukama punima mržnje i isključivosti što trešte po stadionima, birtijama i diskotekama, ništa od toga već skoro dva desetljeća ne uznemiruje javnost, kamoli da podliježe sankcijama, ili da bi onaj Thompson možda zaslužio neko policijsko uznemiravanje zbog urlikanja ustaških pjesama.

Ali ne, nećemo valjda ustaštvo miješati s nacizmom, pa to je isto kao Tuđmana miješati s Pavelićem. Ili pak primjenu zakona shvaćati ikako drukčije do politički selektivno. Uglavnom, naprasni udarac policije u jednu fotomontažu samo je potvrdio konstantnu glupost vlasti, njeno nastojanje da zaustavi nezaustavljivo, represijom nad internetskom gerilom, jedinom uostalom koja u Hrvatskoj uopće postoji.

Imajući, međutim, u vidu njegov inače snažni utjecaj na većinu domaćih medija, ne čudi da se hrvatski premijer malo zaigrao, pa poduzeo nemoguće – zaustaviti slobodno izražavanje neumreženih pojedinaca na globalnoj, internetskoj, mreži. I razotkrio ono što nije smio, da je čovjek prenadraženih živaca koji neće prezati i silom zaustaviti bujicu protesta zbog siromaštva i opće ekonomske nesigurnosti, makar dolazili samo iz virtualnog, internetskog svijeta. Ali kao dobra najava onih stvarnih, neugodnih događaja.

Stoga je svakako groteskno današnje pozivanje hrvatske vlasti na takozvanu nultu točku tolerancije prema fašističkim simbolima, baš kao i ono jučerašnje, prema organiziranom kriminalu. Jedini, naime, tko je zapao u opasno duševno stanje nulte točke tolerancije prema svakoj kritici ili drukčijem mišljenju jest upravo ista ta vlast. Pa je dakle više i ne treba karikirati, ili u fotomontaže „oblačiti“. Ona sebe karikira više od svih fejsbukovaca zajedno.

E-novine