Islambosna.ba – Misliti svojom glavom, govoriti istinu koja nije službena istina ili djelovati u cilju općeg a ne vlastitog dobra, u današnjem vaktu je takav raritet da se takvi po automatizmu etiketiraju kao čudaci, ludaci ili papci (ovo zadnje u čaršijskom značenju „naivan, ne zna sebi“). Naš strah od toga da bismo mogli biti viđeni kao drugačiji, da ne kažem „nenormalni“, vlada našim „muslimanskim“ životima. Od načina na koji govorimo i oblačimo se, do naših samokritičkih revizija muslimanskog življenja pod maćehom Evropom. Svima se pravdamo što smo to što jesmo, svima bi da ugodimo i ne daj Bože da uvrijedimo koga time što smo živi uopće. Ovaj strah je rezultirao time da se ‘selam alejkum’ ponovno, kao u najmračnije doba titoističke diktature proletarijata, šapatom izgovara među prijateljima dok je ‘dobar dan’ odjednom postalo nekakav međunarodni pozdrav (moguće među kršćanskim narodima ili meteorolozima koji predviđaju kakvo će vrijeme u toku dana biti). Ili nešto još „nenormalnije“ kao primjer: probaj se obući onako kako su ti se pradjedovi oblačili i izađi na ulicu (ne mislim bukvalno u modi vremena pradjedovskog nego slijedeći smjernice tog doba kakva odjeća muslimana treba da bude). Prvi će te tvoji muslimani etiketirati k’o budalu ili ekstrema. Ima li još neko kome nije jasno da su oni koji bi nas iselili „sa našim šatorima“ iz naše pradjedovine bilo gdje samo da im ne kvarimo njihovu normalnost, napravili simbolom svoje borbe protiv islama neukusno zavrnute nogavice i sunetli bradu naše braće koju oni zovu vehabijama. Bojim se da su rijetki oni koji vide ponovno dizanje nemani nacizma u svemu ovome, ovaj put sa muslimanima u ulozi Jevreja.
Kako živjeti bez straha? U filmu „V for Vendeta“ (ako niste gledali, obavezno pogledajte, tim više što je naslovni lik kreiran na liku i djelu prvog pera Islambosna.ba portala, autora Sejfuddinove hronike), anarhista čije je ime jednostavno „V“, zatvara glavnu protagonisticu Evey Hammond u zatvorsku ćeliju za koju ona vjeruje da je pravi zatvor fašističke diktature koja u filmu vlada Engleskom. Nakon što je fizičkom i psihičkom torturom dovede do toga da shvati da je bolje umrijeti nego rob biti, on je oslobađa govoreći joj da je sve to uradio jer je ona izrazila želju da živi bez straha. Ova scena me vrati u doba ratnih strahoba i gladi. Zar nije tada bilo više „ljudi“ među ljudima? Zar nije iman u mu’mina bio najjači kad su iskušenja bila najveća? Zar nije tada bilo „normalno“ i imati bradu i nemati? Ne mogu da se otrgnem utisku da muslimanima u Bosni treba patnja, tortura i trauma da bi bili makar svjesni da kolikogod oni krili svoj islamijet iza metroseksualnih modnih trendova, sekuliziranog rječnika, krigli lager pive i homoseksualnih festivala, „anamo oni“ ih neće gledati kao svoje, ako ništa onda radi arabiziranog imena ili turciziranog prezimena. Doduše, i to se da promijeniti kao u primjeru nekih kandidata iz Zlajine stranke na prošlim općinskim izborima, tako da zaista čudi šta je to što spriječava razne RAND-ovce, SAX-ovce, CJ9-ovce i ostale kaurske džidijice (što bi meni najdraži „vehabija“ rekao), da izađu javno i kažu: nema vam opstanka dokle god se ne europeizirate (čitaj: pokrstite). Ta taktika je pravo upalila u petnaestovjekovnom Andalusu, a ne vidim da su uslovi danas plaho drugačiji. Vjerujem da ima dosta njih koji bi to prihvatili, manjina bi se iselila u neku novu Tursku a oni koje bi ta tjeskoba učinila da žive bez straha, vjerovatno bi šehidili, ubjedljivo brojčano nadjačani i bez pomoći (ala 1878).
I tako… Dok beživotna tijela predoziranih tinejdžera po haustorima postaju normalna stvar o kojoj, haman, govore samo oni rijetki iz prve rečenice ovog teksta, pozitivna moralna promjena u društvu koju donosi islam je najveći problem tog istog društva. Dok strah od toga da se je svoj, javno i tajno, prožima kosti muslimana, beogradske lezbijske profuknjače organizuju pederski festival u Sarajevu u 27. noći Ramazana pod pokroviteljstvom tih istih koje toliko trese strah da ne smiju ni misliti o tome kao o strahu. I nikom ništa… Svedeni smo na blijedo ime, bespomoćnog diva koji leži na zemlji poslušno čekajući završni udarac našeg patuljastog dželata koji treba da nas dokrajči… Do nas je.
Htio bih iskoristiti ovo kratko vrijeme dok čekamo da nas dokrajče, da dam par ideja onima koji možda još uvijek osluškuju ne bi li ko šta kazao što bi promjenilo hal (mada mi je bezveze tvrditi da sam to upravo ja). Kao prvo, počni od sebe. Dok sam ne shvatiš da je ono sa čime je došao najbolji od ljudi, s.a.v.s, jedini normalan način života, nema šanse da u to uvjeriš nekog drugog. Sva polovična rješenja (tipa i vjerski i svjetski, evropski musliman, vjernik u duši i sl.), ne rade i oprobano vode u asimilaciju sa neislamskom okolinom. Ako mi ne vjeruješ, zapitaj se što su muslimani organizovaniji i ponosniji na svoj islamijet u kršćanskim zemaljama nego u onim u kojim preovladava muslimansko stanovništvo. Drugo, znaj da pravo da sa svojom porodicom, džematom, narodom i Ummetom živiš po Allahovom zakonu, nije u rukama tvojih neprijatelja, nego u tvojim vlastitim. Ako ne prebrodiš strah od toga da te se etiketira drugačijim i ne zatražiš glasno i jasno svoje pravo, niko ti ga od tvojih neprijatelja otvorenih i latentnih neće dati. Opet, ako mi ne vjeruješ, pogledaj muslimane u kršćanskom svijetu. I konačno treće, nikad niko u historiji nije dobio konačno rješenje silom. Vrati se 5-6 rečenica, pa ponovno pročitaj prvu datu ideju. Muhammed, s.a.v.s, je najbolji uzor u svemu. Pogledaj kako je on postigao svoju konačnu pobjedu. Lijepim primjerom i prijaznim pozivom, gdje se može, a oružjem i silom gdje se mora. Zato, ako si usvojio prve dvije ideje, mani se bradonja što se skrivaju po pećinama i rješavanja problema Ummeta. Ti si pastir, i imaš svoje stado za koje si odgovoran i za koje ćeš pitan biti… Eto toliko. Ako neko čuje…
Živi život bez straha od ljudi i ne umiri nikako drugačije nego kao musliman.
Isa Plivač