Patrijarh genocida (Fatmir Alispahić)

Niko kao višegradski kasapin
Milan Lukić ne simbolizira praktičnu realizaciju genocidnog zločina nad
bošnjačkim narodom. On je taj koji je odvodio, klao, mučio, silovao,
hladnokrvno ubijao i presuđivao, i u njemu se sažimaju sva dosadašnja bošnjačka
iskustva žrtve. Sve priče koje smo slušali o četničkim, ali i ustaškim
zločinima nad bošnjačkim civilima, o tom nevjerovatnom spektru morbidne mašte u
otimanju ljudskog dostojanstva i života – sažete su u tom Milanu Lukiću, kojemu
se sudi pred Haškim tribunalom. On je patrijarh srpske genocidnosti, centralna
figura na slici svih onih naših pitomih komšija, čika Lazine i tete Milojkine
djece, koji su preko noći podivljali i sa teškom mržnjom počeli progoniti nas,
rastavljati od porodica, odvoditi u nepoznato, a najčešće u smrt. 

Milan Lukić je prvi među krvnicima, jer je iskazao najveći talenat za praktičnu
realizaciju genocida nad Bošnjacima. On nije samo mrzio i ubijao, on je
nastojao da svojoj mržnji, i svojim ubistvima, udjene kreativnu dimenziju, što
znači da je u svojim zločinima uživao, kao što normalan insan uživa dok srče
kahvu. Za njega je prerezani muslimanski vrat što je za nas ružin cvat, za
njega su krvavo krkljanje, samrtni hropci i krici nejakih što su za nas pjevovi
ptica u proljeće, njegovi su se estetski kodovi navili prema gaženju ljudskog i
biološkog dostojanstva ljudi koji pripadaju islamu.

Milan Lukić je živa
transvremenska arhiva srpsko-pravoslavne genocidne prakse, jer sažima sve
najgore što je ta praksa izrodila kroz kontinuitet genocida nad Bošnjacima, u
čijim pauzama su oštreni noževi a Bošnjaci tjerani na zaborav, kako bi prošlim
i budućim Lukićima bilo zanimljivije da probuđenu žrtvu gledaju u vrele,
unezvjerene oči. Stoga Milan Lukića treba razumijevati i pamtiti kao centralnu
pojavu u praktičnom i monstruoznom spektru realizacije genocida nad Bošnjacima,
jednako kao što kao inspiratore i organizatore tog genocida pamtimo
Milioševića, Karadžića i Mladića, ali i one koji još uvijek uživaju građanske
slobode, poput zločinačkog vladike Vasilija Kačavende.

Arhiva genocidne
prakse

Šta se uopće može očekivati od tog luđačkog mentalnog prostora koji je
zaokupljen „istragom poturica“, a u suštini, uzaludnom ambicijom da se vlastita
genetska feleričnost, onečišćena djedovina, slavenska polukrv, ta
polumilenijska izmiješanost sa azijatskim ćaćama, namiri kroz genocid nad
slavenskim muslimanima, Bošnjacima, kao najčišćim izdancima slavenskog juga?!
Srbi koji sebe sebi prikazuju kao baštinike (pan)slavenstva tako liječe svoje
grdne komplekse, jer progone Bošnjake koji su nemiksani, i u slavenskom smislu
čišći i sretniji od njih, a u vjerskom, stabilniji i smjerniji. No, vjera je
jedina tačka zbog koje su Srbi navodno bliži slavenskim korijenima, iako te
korijene, bogme, ne određuje vjera, već boja brkova.

Otud je razumljivo što se u svim srpskim tzv. nebeskim nastojanjima da se
nadrede Bošnjacima, islam uzima kao ključno i diskreditirajuće mjesto za
uspostavu granice, razlike i identiteta. U velikosrpskim medijskim mahnitanjima
bezbroj puta je govoreno o poturicama, pa „muhadžedinima“, ili džihad
ratnicima, a nikad niko pošteno nije kazao kako su Bošnjaci slavenski narod
koji u mnogim smislovima, kakav je recimo jezički, baštini slavensku izvornost.
Bošnjaci su prikazivani kao strano tijelo u Evropi, i u Bosni, kao uzrok sukoba
i napetosti, a posljednjih godina, evo, i kao navodna teroristička opasnost.
Uvijek treba naglasiti kako to lažno prikazivanje ne bi bilo ni iz bliza uspješno
da ga ne podupiru SDP-ovi komunisti i njihovi medijski plaćenici po Sarajevu. U
središtu svih ovih podvala, kao ključ razlike, uzima se islam.

Vjerski identitet Bošnjaka možda i ne bi bio toliko bitan, da se njime ne
potcrtava pravoslavlje u Srba, kao isključivi argument njihove vezanosti za
panslavenski svijet. Jer, da im nije pravoslavlja, ostali bi im samo turski
brkovi. Stoga je islam u fokusu velikosrpske genocidne operacije, kao sredstvo
za ubjeđivanje Zapada u onostranost Bošnjaka, ali i kao poligon na kome se
istresaju srpske transgeneracijske frustracije. Ta velikosrpska opsjednutost
islamom kao isključivim značenjem bošnjačkog naroda, nerealna je, zlobna i
proračunata. Islam jeste duhovna kičma bošnjačkog naroda, ali nikako nije sve u
Bošnjaka. No, ako bi velikosrpka optika uvažila da u Bošnjaka ima i drugih,
svjetovnih izraza duhovnosti, time bi priznala bošnjački nacionalni identitet,
koji je sam po sebi složen i višeslojan. Naravno, genocidno srpstvo nema snagu
za toleranciju, pa će Bošnjake i ubuduće doživljavati kroz iskrivljenu sliku
islama, odnosno ničim utemeljene islamofobije. Cijelo 20. stojeće prošlo je u
velikosrpskom negiranju i nipodaštavanju Bošnjaka, kao naroda kojemu je islam
zasnovao navodni hibridni karakter, što je teza koja otvara neugodno pitanje
srpskog genetskog porijekla.

Saff