Terorizam je postao nešto o čemu svi pričaju i jedna supersila je snažno udarila u vojno oslabljeni i ekonomski osiromašeni Afganistan, sa krajnom silom i desetkovao ga. Cijeli svijet, uključujući UN, podržao je ovu lešinarsku invaziju i okupaciju, sa nadom da će to pomoći u eliminaciji globalnog terorizma.
I u Iraku je pripremljena priča o oružju za masovno uništenje i vezama sa Al-Kaidom. Obje ove optužbe pokazale su se kasnije kao izmišljotine. Saddam, kao i inspektori UN-a, do zadnjeg dana su govorili da nema oružja za masovno uništenje, ali su ih Bush i Blair ignorirali, kao što su ignorirali i proteste širom svijeta, te su krenuli u još jednu invaziju bez blagoslova UNSC-a (Savjet sigurnosti UN-a). Nakon što su uništili dvije zemlje, SAD su sada krenule uništavati jednog od svojih najbližih saveznika – Pakistan, koji je igrao ključnu ulogu u svrgavanju Talibana i dovođenju Karzaija na vlast. Bez pakistanske pomoći, bilo bi nemoguće za američke i NATO snage da ostanu u Afganistanu ovako dugo.
U slučaju Afganistana i Iraka, i Mula Omar i Saddam Husein su odbili da se povuku pred opetovanim američkim prijetnjama, koje je pratila mobilizacija vojnika. Umjesto da se pokore američkim naredbama, oni su izabrali da se bore protiv agresora, dobro znajući da su oni nenuklearne države i da se njihova konvencionalna sredstva ne mogu mjeriti sa vojnim potencijalima supersile, koju su uz to podržale sve razvijene zemlje svijeta.
U našem slučaju, mi imamo nuklearno naoružanje i adekvatna konvencionalna sredstva da odbranimo svoju zemlju. Međutim, naš glavnokomandujući koji se nikad nije umorio hvaleći svoju odvažnost, pretvorio se u macu kada je dobio telefonski poziv iz Washingtona. On je u žurbi bacio svoj peškir u ring (predao borbu), i omogućio američkim špijunskim agencijama i njihovim vojnim snagama brojne ustupke i pogodnosti, da bi olakšao SAD-u ostvarivanje njihovih dugotrajnih zamisli. On je odbranio svoj kukavički čin „zavaljivanja“ prijateljskih Talibana i prijateljstva prema SAD-u, tvrdnjom da nije uradio tako – Pakistan bi isto bio uništen.
On je obećao svojim mentorima u SAD-u da neće samo osloboditi Pakistan od od pošasti „vjerskog ekstremizma“, nego da će i sekularizirati društvo kroz svoj prosvjetiteljski program. Složio se da slijepo slijedi američke naredbe i razvije blisko prijateljstvo sa Indijom, zatvarajući poglavlje sa Kašmirom i još mnoga druga bolna pitanja. Drugim riječima, on se složio da postupno oslabi Pakistan slabeći koncept džihada i ratničkog duha iz svijesti pakistanskog naroda, slijedeći sekularistički put svoga idola Kemala Ataturka i prihvaćajući indijsku hegemoniju. Srećom po Pakistan, morao je napustiti svoj položaj zbog nemilosrdnog odnosa prema advokatima koji su se pobunili, te zbog nepredviđenih rezultata na izborima, ali se nije povukao dok nije dozvolio CIA-i i RAW-u da naprave mnogobrojne ćelije u pakistanskim plemenskim oblastima u Balučistanu i FATA-i, slabeći administrativne i političke strukture, uništavajući sudstvo, te zadajući smrti udarac odgovornosti i kašmirskom pitanju.
Službeno prihvaćajući optužbe o prekograničnom terorizmu, vjerskom ekstremizmu, nuklearnoj proliferaciji, on je ohrabrio naše klevetnike koji su pokrenuli iskvarenu propagandnu kampanju da bi što više ocrnili Pakistan. I dok je Karzai stalno pričao o prekograničnom terorizmu, zapadnjački mediji su objavljivali klevetničke priče o našem nuklearnom programu i pakistanskoj vojsci da bi uništili njen ugled.
Optužbe protiv Pakistana nisu nikad opovrgnute zbog politike ublažavanja. Nakon što su dobili dokaze o učešću špijunskih i vojnih agencija drugih država na našem teritoriju (najviše američkih i indijskih), na problematičnim mjestima, naše vođe nisu imali hrabrosti da ih imenuju. I to uprkos tradicionalnoj indijskoj političkoj tradiciji da za svaki terorostički akt brzo optuži ISI (pakistansku tajnu službu).
Musharraf je dozvolio da američki uticaj prodre u svaki odjel u vladi i došlo je do situacije da nijedna odluka nije mogla biti donešena bez američke umiješanosti i blagoslova. Američke špijunske bespilotne letjelice, opremljene kamerama, dobile su dozvolu da operiraju unutar naše teritorije i da prikupljaju obavještajne podatke.
Na kraju, nakon što je ostavio sebe bez mogućnosti donošenja bilo kakvih odluka (bez američkog blagoslova) i ucjenjivajući novo vođstvo sa podjelom vlasti, Musharraf je morao otići, ali je zamijenjen sa još lojalnijim Zardarijem, koji je spreman odobriti sve američke zahtjeve. Ova promjena je postala neophodna pošto Musharraf nije pristao na slabljenje ISI-a, predaju Imrana Khana, nesmetano djelovanje američkih vojnika u FATA-i i napuštanje pakistansko-iranskog dogovora oko naftovoda. Zardari je imenovan da otkloni preostale prepreke i otvori one oblasti u kojima američki uticaj nije bio dokraja prisutan.
Veliki napad je uslijedio na ISI, sa namjerom da se oslabi. S ciljem da izvedu ofanzivne kopnene napade i zračna ulijetanja unutar Pakistana, tvrdili su da su pakistanska vojska i ISI povezani sa Talibanima, te da zbog toga SAD više ne može dopustiti dijeljenje obavještajnih podataka sa ISI prije nego što udare na osumnjičene mete. Glavni razlog iza napada bespilotnim letjelicama je da se gađaju provladini elementi i da se našteti mirovnim pregovorima i ugovorima između militanata i armije. Obavještajne i špijunske agencije su podržavali militantnost, tako da se stvori strah i bezvlašće, i tako učini Pakistan zemljom kojom se ne da vladati. Takođe su vršeni iz nade da će se pogoditi neke mete Al-Kaide i dati poticaj republikancima na idućim izborima.
Lažna opasnost od prekograničnog terorizma je bila senzacionalizirana i preuveličavana preko svakih granica tvrdeći da, ako se skloništa Talibana u plemenskim zonama ne unište, stanje u Afganistanu se neće normalizirati. Pakistan je proglašen najvećom prijetnjom svjetskoj sigurnosti, sa nuklearnim naoružanjem kojim mogu gađati Izrael i zapadne nacije. Ova divlja optužba je iznešena, iako su dobro znali da pakistanski projektili ne mogu doseći navedene mete. Bush i druge vođe su kategorički tvrdile da će bilo koji napad na američki teritorij doći od Al-Kaide, koja je dobro ukopana u planinama plemenskih oblasti.
Pakistan je proglašen ratnom zonom i Pentagon je odobrio napade koje smatra ostvarivim. Nakon što smo čuli izjave predsjedničkih kandidata, kristalno je jasno da obojica smatraju Pakistan najvećom prijetnjom njihovoj „domovinskoj sigurnosti.“ Obama, kao i McCain, smatra da prijetnja treba biti neutralizirana što je prije moguće, sa ili bez podrške Pakistana.
Krajnji cilj SAD jeste da oduzmu Pakistanu njegovo nuklearno oružje. Osovina SAD – Izrael – Indija je odlučna da ostavi Pakistan bez nuklearnog oružja, a da ne moraju protiv njega voditi otvoreni rat. Oni uporno rade na našem kolebljivom vođstvu da predaju naše nuklearno oružje i tehnologiju dobrovoljno. Zbog ovoga cilja, Pakistan se namjerno destabilizira, protiv njega se vodi medijska kampanja prepuna dezinformacija, što je dio plana da se stvori bojazan i osjećaj izgubljenosti među Pakistancima, te da se stvori slika u svijetu da je Pakistan prijetnja svjetskoj sigurnosti.
Pritisci različitih vrsta su vršeni na naše vođe, da bi ih ubijedili da oni nisu u poziciji da vladaju Pakistanom, niti da su sposobni spriječiti da Pakistan postane propala država niti da mogu zadržati i zaštititi svoje nuklearno naoružanje. Oni su upozoravali da bi nuklearne bombe, prije nego što ih ukradu ekstremisti, morale biti odnešene iz Pakistana, ili sklonjene na neko sigurno mjesto koje bi čuvali američki vojnici, ili da bi UN trebao preuzeti kontrolu. Umjesto da pomognu Pakistanu da kontroliše militantnost, SAD napada i stalno svojim akcijama dolijeva ulje na vatru. „Osovina zla“, koja je stacionirana u Kabulu, je odlučna da stvori anarhične uslove u Pakistanu, da bi na taj način postigli svoje zacrtane ciljeve.
Asif Harun Radža
“Asian Tribune”