Osvrt na film “I Am Legend” (Edin Tule)

Film I Am Legend je postapokaliptična priča bazirana na istoimenom romanu koji potpisuje Richard Matheson. Pomenuti roman je objavljen 1954. u Americi i od tada predstavlja neiscrpnu inspiraciju Hollywooda u pričama o vampirima, zombijima i kanibalima. Kultni roman I Am Legend  je svoju prvu ekranizaciju doživio 1964. kroz film The Omega Man (glavni glumac Charlton Heston), a zatim 1971. filmom  The Last Man on Earth (glavni glumac Vincent Price).

Glavnog protagonistu, kako romana tako i pomenutih filmova, predstavlja vojni ljekar Robert Neville.

Naučnika Nevillea u filmu I Am Legend (2007) glumi Will Smith, dok se radnja filma odvija u skoroj budućnosti (2012), u biološkim virusom opustošenom gradu – New Yorku. Nakon trogodišnjeg haranja smrtonosnog virusa koji je, iako prvenstveno namjenjen liječenju raka, neočekivano mutirao te zarazio cijelo čovječanstvo, najveći dio čovječanstva je pod uticajem pomenutog virusa pretvoren u jednu vrstu zombija, dok je jedan dio ljudi –  iako zražen – naučio da kontroliše dalje širenje virusa te se organizovao u jednu formu društva živeći na tankoj granici između povampirenosti i ljudskosti.

Naučnik Robert Neville je jedini preživjeli čovjek na planeti ili tačnije jedini nezaraženi pošto je na neobjašnjiv način razvio imunost na pomenuti virus, pokušavajući da nadvlada izazove usamljene svakodnevnice u kojoj lovi ili se bavi rutinskim aktivnostima s ciljem da ne poludi od samoće. Noću se primiruje u svom dobro zaštićenom domu nastojeći preživjeti period između sumraka i zore kada su pomenuti zombiji aktivni, da bi sa dnevnim svjetlom nastavio svoj naučni rad u potrazi za lijekom za čovječanstvo.

Film se razlikuje u odnosu na originalni roman u mnoštvu narativnih detalja. Najveća razlika između filma i romana je u činjenici da u romanu I Am Legend glavni protagonist na kraju postaje najgora vrsta zombija koji nasumično ubija bez razloga a da toga prekasno postaje svjestan. U filmu, Robert Neville postaje heroj.

Ukoliko odlučimo pogledati film kroz bogatu metaforičku prizmu i smrtonosni biološki virus zamjenimo idejama koje se, također, poput epidemija prenose na ljude, možda nećemo vidjeti nečiju budućnosti, ali ćemo vidjeti našu sadašnjost.

U jednom djelu filma glavni lik bilježi zapažanje vlastitog mjesta i vremena koje glasi: ”Izgleda da je socijalna de-evolucija upotpunjena.”

I tu imam prizor posljednjeg čovjeka na planeti sa zdravim idejama, dok je ostatak čovječanstva zaražen destruktivnim idejama pod čijim uticajem je transformisan u duhovno-fizičke spodobe koji su u filmu predstavljeni karikaturalno u likovima povampirenih, na svjetlo alergičnih, kanibala i zombija koji zakrvavljenih očiju punim mržlje i pohote hrle na ljudsku krv.

Zombi je po definiciji  živući mrtvac tj. biće koje ima mrtvo srce, dakle nesposobno je da razvije bilo kakav osjećaj svojstven dobrom čovjeku, ali zato ima i dalje živ um sposoban da pravi zamke i djeluje destruktivno na okolinu te dopronose degradaciji društva.

U tom kontekstu treba posmatrati i naslov romana/filma I Am Legend koji govori o pojedincu koji spoznaje i priznaje da je legenda tj. mrtvac ili prošlost. Tako da je zombi metafora za svaku osobu mrtvog ili umrtvljenog srca, nesposobnu da daruje drugom čovjeku nepatvorenu i bezuslovnu ljubav.

Naš savremeni ”zombi” ne mora nužno biti krakat ili imati zakrvavljene oči, ćelavu glavu, alergiju na svjetlo, a može biti čak i vegetarijanac.

Film govori o civilizaciji sačinjenoj od samo jednog čovjeka koji snagom vlastitog duha i uma nastoji iznova pokrenuti procese humanizacije svojih povampirenih savremenika koji – alergični na svjetlo u njegovom umu i grudima – nastoje eliminisati izvor vlastite iritacije. 

Kroz historiju sličan scenario se vrlo često ponavljao i postoji dokumentovan dokaz za to:

I kad su se zavjerili protiv tebe oni koji ne vjeruju, da te zatvore ili te ubiju, ili te protjeraju. A spletkarili su i planirao je Allah; a Allah je Najbolji od planera. (Kur’an, 8:30)

I kod zombija u filmu je jasno istaknuta sposobnost postavljnja spletki s jednim od tri cilja: zatvaranje, ubijanje ili protjerivanje. To su stare-nove glavne aktivnosti kada su u pitanju reakcije starih-novih zombija na iritante koji se usuđuju kritički osvrnuti na njihovu šireću tamu.

Još konkretniji primjer imamo u Ibrahimu, a.s., koji je u jednom historijskom trenutku, također, bio predstavnik jedne civilizacije i njen jedini član na planeti:

…Ibrahim je bio (kao jedan) ummet (zajednica)…   (Kur’an, 16:120)

Klasični komentatori Kur’ana (npr. en-Nesefi) ističu da je Ibrahim, a.s., u početku, još kao dječak, bio potpuno usamljen u svojoj misiji, dok je nasuprot njega bio ostatak tadašnjeg čovječanstva duboko iziritiran svjetlošću koje je dopiralo iz njegovog srca i uma. Pogledajte jednu od scena sa tadašnjim zombijima koji su zakrvavljenih očiju pohrlili na jednog nezaraženog dječaka:

Pripremite za njega lomaču – povikaše – pa ga u vatru bacite.   (Kur’an, 37:97)                                    

Rekoše: “Spalite ga i pomozite bogovima svojim…   (Kur’an, 21:68)

Bitno je primjetiti da ni Ibrahimovi, a.s., ideološki zombiji tj. hodajući mrtvaci njegovog vremena ne bi ovako burno reagovali na njegovo postojanje da je ostao indiferentan, njima blagonakolon, pasivan i sa punim ustima pohvale za njihove nesuvislosti. Problem je što je Ibrahim, a.s., odlučio mijenjati stvari.

Glavni glumac citira u filmu rečenicu kojom nedvojbeno ukazuje na ideološku polarizaciju svijeta, ističući nužnost neumornog pariranja zlu:

“Loši ljudi u svojim nastojanjima da svijet pretvore u gore mjesto za život nemaju niti jedan slobodan dan! Zašto bih i ja imao?!”

Moderni ideološki zombiji imaju svoje društveno prihvatljive maske iza kojih kriju vlastita nimalo lijepa prava lica. Ipak, umiru od čežnje da svoja prava lica pokažu osobama imunim na ideološke viruse i to kroz razne zamke: ubistva, zatvore ili progone/hajke.

Što je broj imunih na destruktivne ideološke viruse manji to je i veća šansa da zombiji pokažu svoje pravo lice.

Knjiga I Am Legend puno više govori o izazovima samoće u vremenima dominacije aktivnog zla za razliku od filma, a koji također ne propušta istaknuti da samoća može opasno nagristi mentalno zdravlje čovjeka. Tako da u filmu, naučnik Robert Neville, iako imun na smrtonosni virus, nije imun na snažnu potrebu za iskrenim i zdravim razgovorom sa drugim čovjekom. Pa ga vidimo da tu ljudsku potrebu kompenzira iznuđenim razgovorom sa lutkama u napuštenim radnjama ili razgovarajući filozofski ozbiljno sa svojim psom, ostavljajući u tim scenama utisak očajnog polu ludaka.

Ogroma upućenost čovjeka na druge ljude i snažna potreba za socijalizacijom je istaknuta i u nekim drugim hollywoodskim uradcima, npr., u film Cast away kada Tom Hanks na pustom ostrvu rukometnu loptu pretvara u prijatelja za razgovor crtajući joj vlastitom krvlju usta i oči.

Čovjek koji nije iskusio dužu izolaciju nije svjestan vrijednosti postojanja drugih dobronamjernih  ljudi, bez obzira koliko se razlikovali od nas. I za to ih olahko osuđuje i odbacuje. U filmu I Am Legend  početak cijele biološke katastrofe je označen rušenjem njujorškog mosta koji se tokom filma više puta pokazuje simbolizirajući pokidane ljudske veze kao glavni uzrok planetarnih nesreća.

U romanu je, za razliku od filma, samoća kao oblik života predstavljena znatno tragičnije kroz samu završnicu romana, ali i kroz naučnikov vrlo mračan i klaustrofobičan stan – za razliku od Nevilleovog stana u filmu koji je prostran, pun veselih boja, svjetlosti i opreme. Ipak, i film apostrofira čovjekovo potrebu za glasom drugog čovjeka pa makar ga slušao u formi starih vijesti snimljenih na kasete. Ta neumoljiva potreba za socijalizacijom je i najjači pokretač glavnog glumca u njegovoj nakani da nađe lijek za svoje povampirene savremenike i podvrgne ih liječenju. I tu imamo istaknutu jednu iskonsku potrebu ljudi koji ulažu mnogo napora na putu stvaranja vlasititih ideoloških istomišljenika i simpatizera. Ukoliko ne uspiju u tome raznim formama “mehke” kolonizacije, postavljaju im ultimatume i otvoreno ratuju protiv njih:

 

A oni koji nisu vjerovali rekli bi, poslanicima svojim:“Sigurno ćemo vas protjerati iz zemlje naše, ili ćete se sigurno vratiti u millet naš.”  (Kur’an: 14:13)

U filmu I Am Legend  zombiji žele pretvoriti naučnika u jednog od njih koristeći se širokom lepezom spletki. U istoimenom kultnom romanu zombiji to i postižu jer Neville uistini i postaje vjerodostojan sljedbenik zombijevskih socijalnih normi i očekivanja.

U filmi, pak, naš naučnik ostaje čist sa aspekta virusne zaraze i pruža posljedni, ali ozbiljan otpor imperijalnim nakanama povampirenih ljudi, neke ubijajući u njihovim čahurma dok neke pokušava izliječiti u svojoj laboratoriji.

Roman se, za razliku od filma, bavi dublje fenomenom vampirizma kao misterioznom mračnom pojavom koja prijeti normalnom čovjeku u njegovom neznanju i nespremnosti.

Iako su savremeni vampiri i zombiji imuni na svete vodice, bijeli luk i dnevnu svjetlost – zabijanje drvenog kolca neumoljive argumentacije u srce njihove smrtonosne ideologije je najbolji lijek i za njih same, a i za šire društvo koje prečesto nije ni svjesno mutirajućih virusa u vlastitom organizmu.

Stoga su i vampiri i zombiji, u puno realističnijem romanu, sličniji ljudima negoli njihovi filmski rođaci koji su obične kompjuterske kreature s kojima se – uprkos sličnoj životnoj filozofiji – i najgori čovjek teško može identifikovati.

Roman/film I am Legend  nudi prozor u prošlost podsjećajući nas na sve te legendarne usamljene borce protiv ideoloških zombija njihovog vremena; nudi prozor u sadašnjost predočavajući nam vlastitu uljuljkanost u konformizmu i nedopustivim kompromisima; kao što nas upozorava i na budućnost sa porušenim međuljudskim/međumuslimanskim mostovima kao prvim uslovom za dominaciju povampirenog svijeta.