Intervju sa Fatmirom Alispahićem

Od okončanja agresije pa naovamo iskreno, profesionalno i objektivno novinarstvo skoro pa je zamrlo u našoj zemlji. Osoba koja svoje pero, razum i jezik nije dala nikome i koja svojim člancima i nastupima zasigurno dobija epitet "prvog pera kod Bošnjaka" zove se gosp. Fatmir Alispahić. IslamBosna.ba je u ekluzivnom razgovoru sa ovim velikim čovjekom, piscem i novinarom pokušala dobiti odgovor na aktuelna pitanja i pitanja koja interesuju naše čitateljstvo.

 

Poštovani gospodine Alispahiću, hvala Vam što ste se odazvali i pristali da govorite za portal IslamBosna.ba.

 

Možete li nam, u nekoliko riječi, reći nešto o Vama, Fatmiru Alispahiću, kao dječaku, mladiću, studentu, suprugu, ocu?

Porodica je presudno uticala na moj intelektualni razvoj. Moj babo Nijaz je pisac koji se i u nauci i u literaturi bavio bošnjačkom duhovnom baštinom, još u vrijeme komunizma, zbog čega je imao razne probleme. Autor je prve naše opere „Hasanaginica“, drame „Zmaj od Bosne“, te niza drama i tekstova sa motivima iz naše baštine. Moja majka Nisveta je prva Bošnjakinja ginekolog u sjeveroistočnoj Bosni, ali i šire, doktor je nauka, bila je više od 20 godina načelnik Ginekološke klinike i šef Katedre za ginekologiju na Medicinskom fakultetu. Moja sestra Selma je 1990. bila najmlađa diplomirana glumica u bivšoj Jugoslaviji, jer je diplomirala sa 19 godina kao vanserijski talenat i najbolji student u povijesti Akademije. Porodica me je naučila da nemam kompleksa, da se ponosim svojim porijeklom i da bez straha, glasno i jasno, govorim svoje mišljenje. Moja majka Nisveta je oduvijek bila moj glavni intelektualni oslonac, moj duhovni i patriotski vođa. Imao sam sreću da su moji roditelji intelektualne poslove smatrali bitnim i da su se radovali mojim prvim angažmanima. Tako sam se veoma mlad našao na jugoslovenskom novinarskom tržištu, pa sam sa 22 godine već pisao za beogradske i zagrebačke visokotiražne ilustrovane časopise, i čak u jednom periodu zarađivao više od svog oca. Ovi mladalački uspjesi su usporili moj studij književnosti, tako da sam diplomirao i postdiplomski završio poslije rata, no, ni danas ne bih mijenjao ovaj redoslijed stvari, jer me je novinarsko tržište naučilo pisanju, kao što su me život i vaspitanje učili mišljenju. Oženio sam se 2001. sa Jasnom Omerefendić, iste godine dobio kćerku Asju, a 2004. sina Ajasa. Živimo u porodičnoj kući, na djedovini, u tuzlanskoj Batvi, i sretan sam što sam mogao pod jednim krovom svakodnevno bivati i sin, i otac, i suprug. 

 

Da li se kao novinar, publicista, zaista osjećate „usmrćenim“, kako ste naslovili i jedan Vaš tekst? Do kada će trajati Vaša borba?

Moja borba neće prestajati do moga kraja. No, moja „usmrćenost“ proizilazi iz činjenice da živimo u okupiranom i prestrašenom društvu, u kome su mi mnoga vrata zatvorena zašto što svjedočim bošnjačko i muslimansko dostojanstvo, a to je mjera na koju dejtonski poredak ne može pristati. Tačno se zna kakav profil Bošnjaka odgovara ovom društvu čije mjere određuju Srbi i Hrvati. To je Bošnjak bez dostojanstva, koji je zaveden da sumnja u sebe, u svoje nacionalne i vjerske vrijednosti, koji bi želio da bude neko drugi, pa će u svakoj komunikaciji nastupati tiho i snishodljivo, čime će staviti do znanja kako sebe ne cijeni, i kako je spreman prihvatiti novi identitet u bošnjačkoj formi, jer je samoponiženje jedini način da stekne iluziju svoga prisustva u dejtonskoj stvarnosti. Alternativa tome je sudbina Fatmira Alispahića ili desetine drugih bošnjačkih intelektualaca koji su prognani iz stvarnosti i iz javnosti, jer se ne uklapaju u tu zadatu mjeru. Morate znati da su ovako, po sistemu živi a mrtvi, u vrijeme komunizma tretirani mnogi bošnjački pisci i intelektualci, kao što je recimo naš veliki dramatičar Ahmed Muradbegović, koji je do svoje smrti 1972. u Dubrovniku živio u izolaciji. Bošnjačka slobodna misao je od strane sistema stavljena u karantin, u geto, izolirana je kao kuga, i podložna kažnjivosti ako se usudi da proviri izvan zadate mjere.

 

Odakle crpite snagu da se borite i kada nailazite na gušenje ideje slobode misli, klevete, nerazumijevanje i otupljenost samog bošnjackog naroda?

Ja cijelim svojim bićem vjerujem da ću na kraju biti pitan šta sam radio u ovome životu, i za mene nema većeg imperativa od nastojanja da kroz život prođem uspravne kičme, boreći se protiv nepravde, laži i nepismenosti. Uistinu, ne vidim šta bi drugo mogla biti svrha moga postojanja.

Važite za osobu koja nikom ne podvlađuje i ne boji se reći što misli. Ipak, jeste li se ikada pokajali zbog nekih izgovorenih ili napisanih riječi, odnosno, da li ima nešto o čemu sada, iz ove perspektive, pomislite: nisam to trebao reći?

Možda bi u par slučajeva nešto mijenjao u formi, izrazu, jezičkoj i stilskoj nijansi, ali ne i u suštini. Dok sam bio mlađi znao sam se osloniti na žestinu riječi, dok danas nastojim blagim riječima uobličiti žestinu misli. U idejnom smislu, antinacionalistička i antifašistička platforma bošnjačkog nacionalnog bića, za koju sam se zalagao još 1992. godine, ostaje kontinuitet moga političkog opredjeljenja.

Vi ste još mlad čovjek, ali kada pogledamo Vašu biografiju, ne možemo se oteti dojmu da ste učestvovali u velikim projektima od velikog značaja za BiH. Književna nagrada „Meša Selimović“, Vječna svjetlost na Kapiji, Dani antifašizma, Forum Tuzla, itd. Možete li mladim ljudima koji Vas čitaju reći recept za takav uspjeh i na čemu sada radite?

Mašio sam 40. godinu, a to je već doba koje se ne može nazvati mladošću. Kasno je za snove, a rano za račune. To je vrijeme zrelosti, iz kojeg je moguće raspoznati dragocjenost vremena, samim tim što insan može biti svjestan da se sastoji samo od vremena i od godina koje su mu preostale. Mogu biti zadovoljan time što sam dosadašnje godine svrsishodno utrošio, a to je više bio intuitivni osjećaj, nego li projicirana namjera. Danas nastojim isplanirati svaki mjesec, čime mislim da ću preostalo vrijeme, koje je svakako relativno, učiniti ispunjenijim, a time i dužim. Uspjeh je kategorija koja se različito vidi iz različitih uglova, značenje uspjeha je decentrirano samim tim što za mene više nije uspjeh ono što mi je bilo uspjeh prije 20-tak godina. Jedini uspjeh koji nema promjenjiva značenja jeste činjenje dobrih i plemenitih djela, jeste borba za istinu i pravdu, borba za svoj narod i sve ljude dobrog nijeta. Kad se sve što se čini čini u tom smijeru, onda nema lutanja i gubljenja. Jedina šteta koju možemo pretrpjeti jeste da razbacujemo, zloupotrebljavamo ili uništavamo ovo što nam je Allah dž.š. podario, a tu prvenstveno mislim na vrijeme i na zdravlje.

Koliko ste zadovoljni rezultatima svog rada? Šta ste konkretno vidjeli da je urodilo nekim plodom?

Zahvalan sam Allahu dž.š. što me je počastio vremenom i umijećem da sebe zabilježim u prostoru koji mi je određen. Ipak, već više od 20 godina prisutan sam u kulturnoj i novinarskoj javnosti. Ostavio sam brojne knjige i tekstove, u širokom tematskom rasponu, od naučnih i stručnih, preko publicističkih, pa do književnih. Mnogo je mojih ideja doživjelo realizaciju, i teško bi bilo prisjetiti se svih. Na političkom planu postoje dvije pojave o kojima sam najviše pisao i čije zaživljavanje u kolektivnoj svijesti u Bošnjaka smatram, dobrim dijelom, svojom zaslugom. Prvo, uspio sam razdvojiti antifašizam od komunizma, tako da Bošnjaci danas s ponosom govore da su antifašisti i da je njihova Armija RBiH antifašistička, da je jedini idejni slijednik bosanskih antifašista iz Drugog svjetskog rata, koji nisu bili inspirirani komunizmom, već borbom za slobodu svih bosanskih naroda i za višestoljetnu tradiciju komšiluka. Drugo, uspio sam  prepoznati i kroz stotine tekstova raskrinkati pojavu izmišljanja tzv. islamskog terorizma, tako da Bošnjaci danas u kritičnoj masi znaju da ih neko želi oklevetati kao teroriste.

 

Možete li u nekoliko riječi opisati sadašnje intelektualno i političko stanje Bošnjaka u BiH i kakva je, po Vama, budućnost Bosne i Hercegovine?

Bošnjaci su nalik na kokoš otfikarene glave koja po avliji tumara lijevo-desno, sumanuto mlatara krilima, čini se da je živa, a zapravo je mrtva, te je samo obezglavljeni pokreti prikazuju živom, a radi se o onih nekoliko posljednjih trzaja dok ne padne na zemlju i ne izdahne. A zašto? Zato što Bošnjaci nemaju glave. Bošnjaci su jedini narod bez glave. Čini se da bi naša glava trebao biti Sulejman Tihić, ili Haris Silajdžić, ali i jedan i drugi su premalehni da budu glava u naroda. Narodu treba glavatija glava od svih glava što ih nose pojedinci, a to je glava sastavljena od svih najumnijih glava u narodu. Stanje nacionalne obezglavljenosti generira podjele, beznađe, gubitke, poniženja i dalja i dublja nestajanja bošnjačkog naroda. A kada nestane kritične mase Bošnjaka nestaje i Bosne i Hercegovine. S druge strane, koliko god da nestane, i raseli se, recimo, Srba i Hrvata, uvijek će postojati Srbija i Hrvatska kao garanti srpskog i hrvatskog opstanka na Balkanu. Ako će biti budućnosti Bosne i Hercegovine, u državno-pravnom, a ne tek u nekom geografskom smislu, mora opstati bošnjački narod, a da bi bošnjački narod opstao mora dobiti vođstvo koje će voditi računa o njegovom opstanku i prosperitetu, o planiranju budućnosti i moralnom odnosu prema prošlosti, a da bi se tako vođstvo dobilo, mora se prevazići stanje sadašnje neorganiziranosti i zagubljenosti.
 
Imamo li trenutno ljudi koji su sposobni da budu istinski lideri?

Mnogo puta sam rekao, napisao i obrazložio tvrdnju da nama ne treba lider, već nam treba liderska ekipa, da nama ne trebaju solisti, već nam trebaju ljudi koji razumiju duh kolektivne igre i požrtvovanosti, te da svako ko zagovara liderski koncept, ili se ponaša tako, ne razumije suštinu nacionalne organiziranosti. Ni kod Srba, ni kod Hrvata, niti kod jednog samoodrživog naroda, ne postoje lideri, već djeluju liderske akademske ekipe, koje prave strateške planove, dok ih politički lideri sprovode u djelo. Bio na čelu hrvatske Vlade Račan ili Sanader, Hrvatska će imati jednak interes u pljačkanju i koloniziranju naše zemlje preko luke Ploče. Lideri se smjenjuju, kao izvršioci, a jedina konstanta je akademsko vođstvo naroda koje je uvijek starije od prolaznih političara. Na žalost, kod nas su političari mjera nacionalne pameti. 

 

Zašto nam treba muzej genocida, projekt kojeg intenzivno forsirate?

Muzej genocida treba biti naša centralna svjetovna duhovna ustanova, vrelo sa kojeg se napajaju i odgajaju ove i buduće generacije. Iskustvo žrtve je naše temeljno nacionalno iskustvo, ono treba biti osnov svakog našeg političkog koraka,  te je nedopustivo da budemo indolentni prema svojoj suštini. Oni koji govore o tzv. deviktimizaciji Bošnjaka gone nas na zaborav i ponavljanje historije, i ja ih pitam – a šta bi danas bili Jevreji da nisu odgajali uspomenu na holokaust? Mi moramo, po ugledu na Jevreje, izgraditi svoju kulturu pamćenja, i to u institucionalnom, naučnom i stručnom smislu, u običajnoj i sociokulturnoj primjenjivosti, kao sistem življenja i ponašanja. Zato nam je potreban Muzej genocida.

Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti je institucija za koju se Vi zalažete. I kada bi je osnovali, ko bi trebao biti osnivač i ko bi slušao instrukcije te Akademije? Konkretnije, kako očekujete da bi se naši lideri priklonili ovoj ideji?

Paradoks je da Srbi na Balkanu i Hrvati na Balkanu imaju po dvije nacionalne akademije, Srbi, jednu u Beogradu, a drugu u Banjoj Luci, a Hrvati, jednu u Zagrebu, a drugu u tzv. zapadnom Mostaru, dok smo mi Bošnjaci jedini evropski narod koji nema ni svoga nacionalnog sedmičnog časopisa, a kamo li nacionalne akademije, već smo se posve prepustili anacionalnoj, paradnoj i za naša nacionalna pitanj jalovoj Akademiji nauka i umjetnosti BiH, koju je doskora vodio Božidar, a odskora je vodi Ljubomir. Osnivanje Bošnjake akademije ne bi bilo suprotstavljeno ANUBiH, već bi obezbijedilo da se korpus bošnjačkih pitanja konačno počne rješavati u nacionalnom krugu, budući da se ne rješava u tom tzv. multinacionalnom ambijentu. Nas zanima, recimo, koliko je Bošnjaka raseljeno poslije Dejtona po svijetu, a to je projekat koji neće realizirati ANUBiH. Zanima nas tretiranje Bošnjaka u medijima, ili planiranje bošnjačkog nataliteta, ili stanje kod bošnjačke omladine… Sve su to pitanja koja se danas ne rješavaju, a egzistencijalno su bitna za naš narod. Stanje zapreke može biti prevaziđeno umrežavanjem najumnijih Bošnjaka u Bošnjačku akademiju. Bošnjačka politika neće imati blagonaklon stav prema ovom projektu, jer će to praktično i konačno značiti detroniziranje bošnjačkih političara sa mjesta koje ne zaslužuju i koje im ne pripada, jer oni ni po djelima, ni po kapacitetu, nisu najumniji u narodu. No, političari će se vremenom naviknuti da od mišljenja najumnijih ovisi i njihov prolazak na izborima.

Bili ste politički aktivni na prošlim parlamentarnim izborima. Dobili ste blizu tri hiljade glasova u Vašem gradu. Zašto ste odustali od aktivnog političkog djelovanja kroz BOSS?

Ja nisam nikada bio član ni jedne političke stranke, pa ni te stranke BOSS. Bio sam kandidat za Državni parlament koalicije koja se zvala Patriotski blok, a u kojoj je bila i ta stranka BOSS. Pojavio sam se na nekoliko press konferencija što je stvorilo utisak da imam nekakvu vezu sa tom strankom. Uzgred, neka se zna da ta stranka više nema moju podršku i preporuku, kao što je nema ni Lagumdžijin SDP. Patriotski blok mi je tada ponudio kandidaturu, ja sam je prihvatio, ali nisam prošao u Parlament. Nikada prije se nisam kandidirao, jer mi je strano da nekome, pa makar to bio i moj narod, nudim svoje usluge. Mnogi su smatrali da se trebam politički angažirati, pa sam ih poslušao i prihvatio kandidaturu. Vjerovali su da ću proći. Ipak, prošli su oni koji danas u tom Parlametu sjede i šute. Danas mislim da se više nikada neću kandidirati. U ovoj relaciji je ponajmanje moj interes bio da uđem u Parlament i četiri godine posvetim predanoj borbi za nacionalne interese, jer ja imam i drugih poslova i ambicija. Interes naroda je bio da dobije zastupnika koji će se boriti, a ne zalud sjediti, a zašto narod to nije prepoznao, e, to je druga priča. Ipak, žao mi je što nisam dobio mogućnost da pokažem narodu kako se bori za njegove interese, da nametnem jedan novi požrtvovani model zastupnika i da realiziram ono što sam obećao, a to je osnivanje Muzeja genocida i Bošnjačke akademije. Na žalost, nije mi data prilika, pa sam energiju usmjerio na nauku, na pažnju prema roditeljima, i na odgajanje djece.  

Jednom ste rekli podržavate bošnjački pluralizam, odnosno osnivanje stranaka čiji su potencijalni glasači Bošnjaci, zbog toga što Srbi i Hrvati imaju mnoštvo stranaka. Da li nas je mogao pluralizam koštati gubitkom načelnika u Srebrenici i da li će na idućim parlamentarnim izborima stranka Milorada Dodika zbog toga još više osnažiti svoj položaj kao najjača parlamentarna stranka u BiH?

Ne treba se plašiti pluralizma ako imamo nacionalni kompas. Srbima ne smeta to što imaju više stranaka, kad je za sve te stranke Republika Srpska cilj ispod kojeg neće ići. Pluralizam je koristan za razvijanje i razmjenu ideja, za provjetravanje i ustanovljavanje konkrurencije, za jačanje nacionalnog bića. Pluralizam ne treba doživljavati kao nacionalnu podjelu, već kao nacionalno jačanje. No, danas, u bošnjačkoj neorganiziranosti, pluralizam može imati negativno značenje i dejstvo podjele. Stoga nam je čim prije potrebno ustanovljavanje nacionalne akademije kao kompasa koji će napraviti granicu između pluralizma i ciljeva ispod kojeg ni jedan subjekt ne smije ići.

Kako komentarišete pisanja medija da će dr. Franjo Topić postati gradonačelnik Sarajeva?

Bošnjaci su dokazali da su jedini narod na Balkanu kome ne smeta multietničnost, a ni mogućnost da krajevima sa bošnjačkom većinom vlada nebošnjak. Ali ako nema eha s druge strane, ako neki krajevi sa hrvatskom i srpskom većinom ne uspostave vlast na čijem čelu će biti Bošnjak, onda je ovo promocija segregacije Bošnjaka, kao građana drugog reda. Primjerice, vladajuća stranka u Tuzli ima osam vjećnika Srba i Hrvata, a šest Bošnjaka, što bi odgovaralo situaciji u kojoj bi u Tuzli živjelo 60 odsto Srba i Hrvata a 40 odsto Bošnjaka. Međutim, u Tuzli je 85 ili 90 odsto Bošnjaka, a Tuzlom vlada vlast u kojoj je 60 odsto Srba i Hrvata. Nema ništa protiv takvog modela multietničnosti, ali ako bi takav model bio primijenjen i u Banjoj Luci, recimo. U tom svjetlu posmatram i mogućnost da nebošnjak bude gradonačelnik Sarajeva.

Šta mislite o Jasminu Imamoviću, načelniku Tuzle? Ostaje li i dalje Tuzla opečaćena kao „crvena“ i po čemu svemu je danas Tuzla prepoznatljiva?

Fenomen Jasmina Imamovića i tuzlanske ideološke fosiliranosti, kao i fenomen aktuelne turističke euforije zbog Panonskog jezera, zaslužuje jednu opsežnu multidisciplinarnu analizu i ne bih o tom fenomenu mogao govoriti ukratko. Ako bude prilike, i potrebe, napisat ću o tome jednu širu raspravu.

Niste kritični prema reisu-l-ulemi, Mustafi ef. Ceriću. Je li razlog tome što smatrate da dobro radi svoj posao ili je nešto drugo u pitanju?

Islamska zajednica je naše jedino preostalo institucionalno uporište i zbog toga je zaštićena od kritike. Reis Cerić se obilato koristi time što i Islamsku zajednicu i njega štedimo od kritike u ime jedinstva, pa je komotan da bude sve usamljeniji, i ostavljeniji. Dakako, pitanje je koliko time koristimo, a koliko štetimo Islamskoj zajednici. Činjenica je da postoje snage koje bi rado da se razvali i podijeli i ovo posljednje uporište naše organiziranosti, i te snage bi jedva dočekale da dadnu podršku kritikovanju reisa Cerića i Islamske zajednice. Sjetimo se serije tv emisija u povodu nagovještaja da bi moglo doći do podjela u Islamskoj zajednici. Ja sam i tada podržao reisa Cerića i jedinstvo Islamske zajednice. Volio bih da reis Cerić, kao i muftije, više okupljaju svjetovnu inteligenciju u Bošnjaka, kako to rade, recimo, katolici. Ja se sa tuzlanskim muftijom viđam slučajno, otprilike svake dvije godine. …Kao da ne živimo u istom gradu i kao da nemamo o čemu razmijeniti mišljenja. Postoje mnogi projekti koje bi trebala pokrenuti ili podržati Islamska zajednica. Kada sam prije dvije godine zajedno sa reisom bio na tribini o proslavi Bajrama, na Fakultetu islamski nauka, reis je rekao da će podržati ideju o osnivanju Muzeja genocida. Ali, nikada poslije tu sintagmu nije izustio, niti ponovio. Volio bih da reis Cerić bude bliži bošnjačkim problemima, da komunicira sa svjetovnom inteligencijom, da nam bude sagovornik, umjesto što ga imamo dalekog i nedodirljivog. Šteta je to, jer je on jedan od posebnih Bošnjaka, utoliko što je nametnuo jedan novi model javnog ponašanja u Bošnjaka, ne samo kod uleme, a to je Bošnjak koji govori jasno, u lice, bez mrmljanja i frfljanja, bez izvinjavanja i zamotavanja, sa odlučnošću i sa stavom. Ako bih birao najbolju osobinu u našeg reisa, to bi bila ta čista dikcija i govornički stil.

 

Kako objašnjavate činjenicu da grad Srebrenica nije apsolutno napredovala od prestanka agresije? Je li Srebrenica sramota bošnjačke politike?

Srebrenica je morala biti svakodnevni predmet interesovanja bošnjačke politike, koja je imala načina i sredstava da povraticima u Srebrenicu, i onima koji se hoće naseliti u Srebrenicu, omogući velike plate, dobra radna mjesta, i život kakav ne bi mogli ostvariti u unutrašnjosti. Da je postojala takva strategija, i da se na tome radilo, Srebrenica bi po standardu i životu bila glavni bošnjački grad, mjesto prosperiteta i bogatstva, a što bi doprinijelo da genocid u Srebrenici postane opće mjesto bošnjačke kulture. Danas, pošto u Srebrenici nema života, i pošto i ta naša preostalost nestaje, nestaje tako i sjećanje na Srebrenici, budući da Srebrenica živi od jula do jula.

Da li se 11. juli obilježava onako kako bi trebalo i da li u životu Bošnjaka veću ulogu igra 11. juli ili 11. septembar?

Na žalost, jedanaesti juli prerasta u vašer, jer se uz put postave šatre sa janjetinom i pečenim pilićima, sa hladnim pivama, i još trunka fali pa da se sa razglasa odvrnu i srbijanske folk zvijezde. Srebrenica je jedan strašni nemar koji svjedoči o beščašću bošnjačke politike. Nama su potrebne hitne i korjenite promjene. Na žalost, imamo nadmene i neobrazovane političare čije su jedine vizije materijalne naravi, i koji ne vide dalje od svoga novčanika. Za Bošnjake je 11. septembar tužan datum, jer mi možemo osjetiti tragediju, umijemo suosjećati i razumjeti žrtvu. Istini za volju, na Zapadu ima razumijevanja 11. jula, ali nema razumijevanja za sva druga bošnjačka stratišta, i to je ono nad čime bi se trebalo zamisliti. Mi smo pristali da se svo naše stradanje getoizira na Srebrenicu, iako smo Srebrenice imali i u Prijedoru, i u Podrinju i diljem Hercegovine.

Da li je Osman Suljić rješenje za srebreničke probleme?

Rano je govoriti o tome. Ako ima viziju oporavka Srebrenice, onda se ta vizija mora bazirati na uključivanju svih snaga u promišljanje i izgradnju budućnosti Srebrenice.

Šta mislite kako će završiti ovaj lokalni i globalni ‘teror antiterorizma’?

Neće se završiti sa pobjedom Baraka Obame. Rat protiv islamofobije nije ni otpočeo. Ovo je tek pozitivan signal da američki narod ne pristaje uz zloupotrebu Amerike. Danas se šuti o tome da su Amerikanci za Obamu glasali više iz ekonomskih razloga, jer im je ponudio izlazak iz krize, a manje ili nikako zbog toga što su američke trupe vršile genocid nad muslimanima u Iraku. Pobjedu Obame mi sebi tumačimo kako nam odgovara, a ne kakvom ona jeste. Amerikom i dalje vlada vojno-industrijski lobi koji plajčka nacionalni budžet u ime ratova koji su pokrenuti bez ikakva normalnog razloga. Obama će, da bi opostao na vlasti, biti veoma mekan u dodiru sa istinskim tvorcima 11. septembra, svjestan da zlotvori koji su počinili planetarni zločin očas mogu i njega maknuti.
 
Kako komentarišete dešavanja oko tzv. Alžirske grupe i „dušebrižnost“ Zlatka Lagumdžije?

Lagumdžija je očito shvatio da će morati odgovarati za zločin koji je počinio i sada se panično pokušava čupati. U njegovoj tezi da je morao izručiti tzv. Alžirsku grupu, jer bi navodno izbio rat, ima jedna podvala koju treba raskrinkati. Dakle, on se mogao komotno dogovoriti sa Amerikancima da otmu tzv. Alžirsku grupu, a što su Amerikanci mogli s lakoćom uraditi. Ali on to nije učinio, jer se htio dokazati kao partner u tzv. borbi protiv terorizma, a sve kako bi ga Amerikanci držali na vlasti, bez obzira na demokratsku volju. To je bila njegova računica. Ali, računice su se pobrkale, jer se u međuvremenu Bušova politika u svjetskim razmjerama očitovala kao zločinačka, što je na površinu izbacilo odgovornost onih lokalnih tirana koji su izigravali Bušove partnere. Lagumdžija treba odgovarati za zlo koje je počinio, kako bi se na njegovoj kazni učili i opominjali svi budući tirani i diktatori.

Šta je, po Vama, glavni razlog novinarske neprofesionalnosti prisutne u svim medijima širom Bosne i Hercegovine, i koga biste mogli izdvojiti kao svijetli primjer te profesije u BiH?

U našoj zemlji je instalirano plaćeničko novinarstvo iza kojeg stoje velikosrpski i velikohrvatski fondovi kojima je zajednička ambicija za uništenjem Bosne i Bošnjaka. U međuvremenu je pogašen svaki djelotvoran vid prisustva bošnjačke misli u javnosti, pa u ime slobodnih Bošnjaka govore potplaćeni ili iskompleksirani Bošnjaci, u čiji uspjeh je uračunata obaveza progona i blaćenja svega bošnjačkog i muslimanskog. Na sceni imamo organiziranu strukturu kojoj je cilj preoblikovanje istine o genocidnoj agresiji, a što je izvedivo putem satanizacije Bošnjaka i izmišljanja tzv. islamskog terorizma. Tu ne možemo govoriti o novinarstvu i o novinarima, jer se radi, dakle, o ideološkim poslušnicima i kvlislinškim plaćenicima. Svijetli primjeri novinarstva u Bošnjaka odveć su zagušeni, jer su mnogi izuzetni bošnjački novinari ostali bez posla i praktično žive u nekoj vrsti ilegale. 

Otkako pišete za Saff, jeste li primijetili da Vas ljudi gledaju drugačije? Da li su neki počeli da vas izbjegavaju?

Primijetio sam, ali tome ne pridajem neki značaj.

Kako se spremate za javne nastupe za emisije u kojima gostujete i kako komentarišete nastupe bošnjačkih javnih ličnosti u vezi queer festivala u Sarajevu?

Posljednjih godina imao mnogo tiribina i promocija. Recimo, ove godine preko 40, a prije dvije godine, 35. Govorništvo je za mene posebna umjetnost, koju sam u jednom tekstu poredio za umijećem akvarela, kao likovnog izraza koji nastaje u trenutku. Mnogo susretanja, javnog obraćanja i promišljanja na ovu temu, stvorilo je, čini mi se, neku lakoću u nastupu. Što se tiče istupa javnih ličnosti oko festivala pedera, mislim da možemo biti zadovoljni otporom javnosti prema ovom nasrtaju na  ambijent u kome smo ovdje tradicionalno provodili ramazan.

Hvala Vam za razgovor i želimo Vam svako dobro.