Washington Post i kolateralna steta
Jadna 35-godisnja zena se je umijesala i pokusala da im objasni da je njen covjek gluh, vikala vojnicima da njen covjek ne moze da ih cuje i pokusala da ih sprijeci da pucaju u njega. I onda su oni ustrijelili nju. Nekoliko puta.
Skoro niko se nije htio dosadjivati da izvjestava o tome. Istrazivanje po najvecim novinama nacije (SAD-a) nije donijelo rezultate u USA Today, the Boston Globe, Boston Herald, Chicago Sun-Times, Atlanta Journal-Constitution, San Francisco Chronical, Seattle Times, St. Louis Post-Dispatch, Houston Chronical, Tampa Tribunme itd.
Nista o tome nije bilo na CBS-u, NBC-u, ABC-u, CNN-u, PBS-u, NPR-u, Fox Newsu. Nista.
LA Times, Washington Post, New York Times i Associated Press su napisali najvise jednu recenicu o njoj. Sva tri su izostavili detalje, LA Times su znacajno fulali njene godine a Washington post je izvijestio da je ubijena granatom izraelskog tenka.
Nije bila tenovska granata ono sto ju je ubilo, prema svjedocima. To su bili metci, vise njih, ispaljeni iz blizine.
Susjedi izvjestavaju da su izraelski vojnici premlacivali njenog muza zato jer nije odgovarao na njihova pitanja. Jadna 35-godisnja zena se je umijesala i pokusala da im objasni da je njen covjek gluh, vikala vojnicima da njen covjek ne moze da ih cuje i pokusala da ih sprijeci da pucaju u njega. I onda su oni ustrijelili nju. Nekoliko puta.
Njeno ime je Itemad Ismail Abu Moammer.
Ali ona nije umrla. To je trajalo malo duze. Bilo je potrebno da zivot izadje iz nje u vidu krvi u toku nekoliko sati, jer su izraelski vojnici odbili da dopuste ambulantnim kolima da je transportuje. Njen muz i njena djeca nisu mogli uciniti nista da je spase. Najzad, nakon oko 5 sati, dozvoljeno je ambulantnim kolima da je odvuku u bolnicu, gdje su doktori bili u stanju samo jedno: proglasiti je mrtvom, nekoliko dana pred dolazak Ramazana, u vrijeme porodicnih okupljanja. Ostavila je iza sebe 11 djece. Nijedno od njih nije se nalazilo u prici Washington Posta, koji je prenio vijest o njenoj smrti u polovici jedne recenice. Brat njenog covjeka, koji je zivio u istoj kuci, je takodje ubijen. On je bio farmer star 28 godina.
Zasto se sve ovo desilo? Porodica je zivjela iza kuce jednog borca pokreta otpora koji je bio trazen od strane Izraela. Oni su bili jednostavno ”kolateralna steta” u propaloj izraelskoj operaciji atantata/kidnapovanja.
Sveukupno je 5 Palestinaca ubijeno toga dana. Ostala trojica su bili mladi pastiri, dvojica 15-godisnjaka i jedan 14-godisnjak, koji su izgleda jednostavno bili na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme. Gaza.
Ni o jednom od njih nije izvijesteno u vecini americkih informativnih medija, i tako americka javnost nikada nije saznala o majci koja je iskrvarila do smrti pred svojom djecom ili o mladim pastirima koji su razneseni na komade. Ocito, to jednostavno nije bilo vrijedno da se o njemu izvjestava.
Studija slucaja o ”dobroj” pokrivenosti vijesti
Washington Post je makar spomenuo ove smrti, pa bi mozda oni koji mare za novinarske standarde trebali da ga ukivaju u zvijezde zbog njegovog prenosenja.
Ali ipak, Post u svome kratkom izvjestaju ide samo u losem pravcu.
Kao dodatak svome pogresnom izvjestavanju o uzroku smrti Itemadinoj i propustanju navodjenja kljucnih detalja, prica iz (Washington) Posta portretise pogresno citav kontekst, govoreci citaocima da je ovih 5 smrti prekinulo period ”relativnog mira”.
Cinjenica je da, dok je istina da u zadnjih 6 mjeseci nijedno izraelsko dijete nije bilo ubijeno od strane Palestinaca, u istom periodu je bilo ubijeno 75-oro palestinske omladine, ukljucujuci i jedno dojence od 8 mjeseci i vise trogodisnjaka.
Nazvao sam Washington Post i razgovarao sa urednicom za medjunarodna zbivanja o potrebi da se urade korekcije, dajuci ispravne informacije o Itemadinom ubistvu. Urednica je odgovorila da ce to proslijediti svome dopisniku (koji je stacioniran u Izraelu), ali objasnjava ”da je njemu nemoguce da ode u Gazu”. Kada sam protestvovao, promijenila je rijec ”nemoguce” u ”vrlo tesko”. Propustila je da spomene da Post ima pristup vanjskim saradnicima u Gazi koji su u stanju da provjere bilo koju nesrecu koja se urednicima cini vaznom.
Zatim sam napisao pismo koje sadrzi gore navedene informacije. Na svu srecu, odjel za pisma pri Postu ga je ocito primijetio o odlucio da se radi o dobrom pismu. Poslali su mi email u kojem me informisu da razmatraju objavljivanje mog pisma i da je potrebno da im potvrdim da sam ja napisao to pismo i da ga nisam poslao negdje drugo.
Odgovorio sam potvrdno, razmijenili smo jos par poruka, i cinilo se da je sve po PS-u. Obicno, kada te na ovaj nacin kontaktiraju, pismo bude ubrzo i objavljeno. Cekao sam zeljno. I cekao.
Proslo je vec dvije sedmice od toga, i upravo sam obavijesten da su novine odlucila da ipak ne objave pismo. Washington Post je ocito odlucio da nema potrebe da se uradi ispravka.
Mislim da razumijem.
Mada u principima Washington Posta stoji: ”Ove novine su posvecene tome da se minimizira pravljenje gresaka, i da se ispravljaju one koje su vec nastale… preciznost je nas cilj; nepristrasnost je nasa odbrana”, Americko Drustvo Urednika Novina objasnjava ove eticke zahtjeve: ispravke se trebaju poduzimati samo ukoliko su greske ili propusti ”znacajni”.
I, na kraju krajeva, radi se samo o Palestincima, i samo je jos jedna majka ubijena.
Alison Weir
Preveo: Halil Senusija
