Obje novine se jedva suzdržavaju od otvorenog predočenja svoga nezadovoljstva sa željama Huge Chaveza da Venecuela postane većinski vlasnik svojih resursa, i da ne dopusti velikim(stranim) naftnim kompanijama da ih i dalje pljačkaju.
Vrijeme pljačke i iskorištavanja je prošlost. Državna naftna kompanija PDVSA je sada većinski dioničar (sa udjelom od 78%) u četiri zajednička projekta iskorištavanja naftnih polja Orinoco. To je značajno povećanje udjela sa prijašnjih 30-49%. Tako i treba da bude, ali to ne može zaustaviti Journal i Times da žale i cvile nad novim stanjem.
Ono šta su ExxonMobile i ConocoPhillips odbili, naftni divovi Chevron, BP PLC, Total SA i Stateoil ASA su prihvatili. Voljni su da ostanu kao partneri u Venecueli, sa manjim udjelom i manjim profitom, umjesto da, poput američkih kompanija odu i ne dobiju ništa. Ali da li su američke kompanije otišle? Wall Street Journal izvještava: «Conoco se još nije predao. Ne pristajući na kompromis, kompanija iz Hustona drži otvorenu mogućnost dobijanja nadoknade kroz proces arbitraže». Međutim, Exxon se još nije izjasnio u pogledu takve opcije. Odgovarajući na izjavu ministra energetike Rafaela Ramireza da će ExxonMobile i ConocoPhillips izgubiti udjele u naftnim poljima Orinoco, glasnogovornik kompanije je objelodanio»razočaranje zbog neuspjeha da postignemo dogovor po pitanju prelaska ka zajedničkom iskorištavanju naftnih polja, ali ćemo nastaviti pregovore sa vladom Venecuele kako bi smo našli izlaz iz ove situacije».
Šta je vjerovatno da se dogodi u budučnosti, sada kada je većina velikih kompanija pristala na uslove koje je pred njih postavila vlada Venecuele, dok samo dvije kompanije nisu dale svoj pristanak, ali bi ipak na kraju mogle pristati na postavljene uslove?
Naftne rezerve Venecuele su previše privlačne da bi se od njih moglo samo tako otići, posebno sada kada i Rusija vrši pritisak na strane investitore kao i Venecuela. I Rusija također želi većinski udjel pri iskorištavanju vlastitih resursa, pri čemu državna kompanija za gas i naftu (Gazprom) treba da bude glavni igrač. Već sada Gazprom ima monopol nad izvozom nafte sa naftnih polja Sakhalin i preuzela je kontrolu nad dva najveća energetska projekta u istočnoj Rusiji.
Ako se akcije Venecuele i Rusije pokažu uspješnim, a to je vrlo vjerovatno, mogle bi utjecati na druge zemlje proizvođače nafte da slijede isti put ka povećanju svoga udjela u iskorištavanju svojih resursa. Zašto da ne? Velike naftne kompanije to duguju zemljama čija su dobra godinama iskorištavale, a i pored manjeg vlasničkog udjela velike naftne kompanije će i dalje ostvarivati veliki profit. Veliki, samo ne baš tako veliki kao prije, kada su imali monopol nad resursima stranih zemalja. Dakle, kraj ove priče možda neće biti pravi kraj, kako to kaže Michael Goldbert, predsjednik međunarodne grupe za riješavanje nesuglasica Baker Botts, utjecajne pravne firme koja predstavlja većinu međunarodnih naftnih kompanija. On je izjavio da ne misli da su akcije od 26.juna «kraj priče“ dodajući da mogućnosti dogovora nikada nisu gotove sve dok prodaja nije usaglašena ili arbitražna odluka donesena»
Investicije su velike i kreću se za Conoco između 2.5-4.5 milijardi $ i 800 miliona dolara za Exxon ukoliko Venecuela preuzme vlasništvo nad zajedničkim projektima. Iz Conocoa su objasnili da»iako se kompanija nada da će pregovori biti uspješni, kompanija zadržava pravo da traži međunarodnu arbitražu». Exxon je također izrazio nadu kako bi dogovor, kojim bi Exxonu bilo dozvoljeno da nastavi svoje učešće u vlasništvu nad zajedničkim projektima, mogao ipak biti postignut.
Čini se kao da Conoco i Exxon žele da budu jednom nogom van a drugom u Venecueli, kako bi održali svoje interese u zemlji. Pored toga, izgleda da igraju određene igre, puštajući Wall Street Journal i Times da žale nad onim na čemu bi trebalo da budu zahvalni-na pravu da ulažu i zarađuju ogromne svote novca, poput drugih velikih naftnih kompanija. Usprkos njihovoj odluci od 26.juna, Exxon i Conoco bi ipak mogli, na kraju donijeti istu odluku. Ako to ne učine, udjele koje posjeduju u zajedničkim projektima sa vladom Venecuele, bi mogle vrlo jednostavno preuzeti druge kompanije-kaže James Cordier predsjednik «Liberty Tradeing Group» iz Tempa, Florida. On kaže da proizvodnja neće prestati i «prije nego svi odu, doći će novi i proizvodnja će se nastaviti».
Ekonomista iz Caracasa Mazhar al-Shereidah se slaže sa navedenim i dodaje:»Venecuela je sada slobodna da nađe druge partnere i ovo ne predstavlja nikakvu dramatičnu situaciju».I zasigurno postoji više nego dovoljno voljnih partnera da se sa vladom Venecuele upuste u zajedničke projekte i preuzmu udjele američkih kompanija.
Na kraju Conoco i Exxon bi mogli prihvatiti nešto šta je ništa drugo do dobra investicija, prestati se žaliti i nastaviti svoje poslove u Venecueli. Zašto da ne? Venecuela je mnogo više otvorena za strane investicije od drugih naftom bogatih zemalja u kojima je iskorištavanje nafte pod strogom i isključivom kontrolom državnih kompanija, u kojima država ima monopol i na svaki način onemogućava strane privatne investicije. Tokom vremenskog razdoblja između 1975-1992. godine, u Venecueli naftni sektor bio u potpunosti nacionalizovan. To se promijenilo 1990ih, kada je došlo do serije privatizacija u naftnoj industriji Venecuele, a predsjednik Chavez je izjavio da nema namjeru renacionalizovati naftnu industriju u cijelosti. Stoga, privatni strani ulagači mogu ostati u Venecueli i nastaviti zarađivati jako mnogo. Conoco i Exxon bi nakraju mogli donijeti upravo takvu odluku.
Suprotnosti iračke i venecuelanske naftne politike
Visoko rangirani zvaničnici američke administracije, Kongresa i Pentagona vrše pritisak na tzv.Irački parlament da donese novi zakon «visa vi» naftnih resursa. Novi zakon je napisan u Washingtonu i od strane velikih američkih i britanskih naftnih kompanija. Odredbe toga zakona su u oštrom kontrastu sa naftnom politikom Venecuele koju vodi Hugo Chavez. Za Chaveza interesi njegove nacije i naroda su na prvom mjestu. Nasuprot tome u Iraku interesi velikih naftnih kompanija će postati zakon, ukoliko se parlament složi da da pristanak na zahtjeve okupatora i korporacija. Sada je sasvim sigurno da će to otvoriti put za krađu dijela onoga što je glasnogovornik američkog State Departmenta 1945.godine nazvao «ogromnim strateškim izvorom energije, i jedna od najvećih materijalnih nagrada u svjetskoj historiji»-ogromne (većinom saudijske) bliskoistočne naftne rezerve.
U Venecueli nacija i narod će biti glavni profiteri zbog naftnih zaliha njihove zemlje. U Iraku, iračke naftne rezerve su već rezervisane uglavnom za velike američke i britanske naftne kompanije. Prijedlog novog zakona je besraman akt krađe najvećih razmjera. Plan za privatizaciju iračke naftne industrije je početak pljačke koja omogućava stranim investitorima da rade šta god požele. Prema prijedlogu novog zakona, Iračka državna naftna kompanija bi imala nadležnost nad samo 17 od 80 poznatih naftnih polja plus da pri iskorištavanju svih novootkrivenih naftnih polja imaju prednost strane kompanije.
Štaviše, velike naftne kompanije su slobodne da iznesu sav profit izvan Iraka, bez ikakve obaveze da investiraju bilo šta u iračku ekonomiju, bez obaveze da pri izboru partnera daju prednost iračkim kompanijama, ili da unajme Iračane kao radnu snagu, ne moraju poštovati sindikalna pravila niti dijeliti nove tehnologije sa Iračanima. Strani investitori će dobiti dugogodišnje koncesije od 30 i više godina, razvlaćujući irački narod njihovih vlastitih resursa, i provodeći otvoreno plan pljačke Iraka.
The Wall Street Journal, New York Times, kao i ostatak američkih medija, besramno blate Hugu Chaveza, zbog njegove časti i hrabrosti da uradi pravednu stvar. Nasuprot tome, njihova šutnja i saglasnost sa onim što će biti najveći korporativni zločin ikada počinjen, samo pokazuje njihovu odvratnu dvoličnost. Poslije svega,ostaje obaveza na narodu Iraka da se odupre i povrati svoje pravo, pravo koje venecuelanski narod ima zahvaljujući svome social-demokratskom predsjedniku, koji prvo i prije svega služi njihovim interesima.
Information clearning house
Preveo: Litle Prince