Ovo znači da će do 2008 godine, Bushovi ratovi u muslimanskom svijetu koštati svakog američkog muškarca, ženu i dijete oko 2300 dolara.
Poraz se približava u Iraku, a situacija u Afganistanu kreće u istom smjeru. I sada američki obavještajci izvještavaju da je Al Qaida jača nego ikada prije. Osama bin Laden, koji kaže da jedini način da se ograniči i ukine američki uticaj na muslimane je napad na njene financije, sada se sigurno samozadovoljno smješka. Kao što su to znali i nekadašnji kraljevi, u ratu, novac je važan isto toliko koliko armija i vojska. Ratovi uvijek koštaju više nego što se to na početku planiralo.
Prvobitni arhitekt agresije na Irak, bivši zamjenik ministra odbrane Paul Wolfowitz, uvjeravao je Amerikance da će taj rat koštati samo oko 40 milijardi dolara. Troškovi okupacije Iraka, tvrdio je on, će se pokriti sa iračkom naftom. Sad je on na čelu Svjetske banke.
Govoreći o epskom idiotluku, moramo spomenuti i čovjeka kojega je Wolfowitz postavio za prokonzula u okupiranom Iraku, poznatog konzervativnog republikanskog plaćenika Paula Bremera.
Za vrijeme svoga 14-mjesečnog manadata , kada je upravljao Irakom, Bremer je počinio dvije velike budaleštine. On je raspustio iračku armiju i policiju, a onda otpustio cijelu vladu i njene službenike koji su bili članovi Saddamove Bass-partije. Na taj način Irak je ostavio bez snaga sigurnosti i funkcionalne vlade. Kaos se morao desiti poslije toga.
Za nekoliko stotina miliona dolara, SAD je mogla unajmiti većinu Sadamove bivše armije, policije i birokrata. Umjesto toga, administracija Bush/Cheney ih je proglasila odmetnicima i počela koristiti šiitske milicije i odrede smrti u borbi protiv sunnitskog pokreta otpora, izazivajući na taj način današnji sunitsko-šitski građanski rat.
Kaos u, od SAD-a okupiranom, te kolaps bankarskog sistema i socijalnih programa koje je pokrenula i vodila Bass-partija, primorala je Washington da pošalje 363 t novčanica od 100 dolara u Bagdad. Ovaj novac, koji pripada Iračanima, došao je od UN-ovog programa „Hrana za naftu“. Bremerovi ljudi su „preuzeli“ 12 milijardi dolara od tih para. Dodatnih 800 miliona dolara je ukradeno od marionetskih američkih figura u tzv. iračkom ministarstvu odbrane. Ali i krađa ovih 12,8 milijardi dolara je samo vrh ledenog brijega.
Američke korporacije u saradnji sa desnim krilom republikanske stranke, poput Halliburtona, te plaćeničke firme poput Blackwatera, zaradile su milijarde dolara u Iraku. Halliburton, čiji je „bivši“ savjetnik i podpresjednik Cheney, nagrađen je sa ugovorima vrijednim 16 milijardi dolara od strane američke vlade. Ove sedmice, demokrati napokon pokreću saslušanja koja trebaju da otkriju ovaj cunami korupcije, koji se desio okupacijom i pljačkanjem Iraka. Gdje su nestale milijarde dolara, koje su lopovi iz i u saradnji sa Bijelom kućom pokrali, vjerovatno se nikad neće otkriti.
Cijela prljava priča o 100.000 američkih plaćenika (private contractors) koji su unajmljeni od strane američke vlade tek se počinje otkrivati. Prema vladinom Accountability Office-u, najmanje 48.000 ovih plaćenika su privatni revolveraši koji rade za stotine američkih vojnih korporacija i firmi poput Blackwatera i Vinnella. Ovi dobro naoružani desperadosi su zakon sami za sebe i ne nalaze se pod ničijom ingerencijom. Neki od ovih plaćenika zarađuju i po 1000 dolara dnevno u Afganistanu i Iraku.
Blackwater ima najveću na svijetu privatnu armiju, svoju vojnu bazu sa oko 20.000 vojnika i sa jakom zračnom potporom. Ovakav veliki broj plaćenika uvijek je velika prijetnja. Oni mogu predestavljati i veliku unutrašnju opasnost za Ameriku, dajući blisku podršku nekim ekstremnim, desničarskim skupinama u samom SAD-u.
Bijela kuća želi da pomogne plaćanje rastućih troškova svojih ratova tako što će smanjiti troškove za zdravstvo i starije građane. I dok se policija u Washington D.C.-u ne usuđuje više da patrolira južnim dijelovima glavnog grada, zbog enormnog rasta kriminala, dotle „predsjednik“ Cheney i podpredsjednik „Bush“ šalju 82. zračnu diviziju da pacifizira Bagdad. Ako ovo nije ekstremni teatar apsurda, onda ja ne znam šta je.
Autor: Eric Margolis
Toronto Sun