Na prvoj stranici svoje knjige „O ratu“, Karl Clausewitz definiše rat kao „akt nasilja i sprovođenja sile sa namjerom da se potčini nečija volja“. I zaista je rat krajnji dokaz vlasti, pokoravanja ili smrti. Isto tako, rat je krajnje odbijanje da se pokori i podvrgne nečijoj volji. Clausewitz objašnjava da je rat samo nastavak politike drugim sredstvima, da je sredstvo postizanja nekog političkog cilja. Ako potčinjavanje nije postignuto zahtjevima i prijetnjama, može biti nametnuto vojnim sredstvima.
Clausewitz (1780-1831) je odrastao u svijetu u kome je snaga politike i totalnog rata bila dokraja razvijena i spojena djelovanjem Napoleona Bonaparte. Nije to bilo ništa novo jer sva carstva su se uzdigla na ovaj način. Ali bez obzira na to, razna carstva po Evropi osvojena su na „iznenađenje“ od strane Napoleona. Oni su bili naviknuti da potčinjavaju manje „razvijene“, „primitivnije“ narode na ovoj planeti, koji još uvijek žive u kamenom dobu. U ovo vrijeme svoje unutrašnje borbe su ograničili na borbe u planinama, većinom sa Saksoncima i pobunjenicima iz Flandrije.
Napoleon je sve ovo preokrenuo. Nakon trijumfa u Italiji, došlo je do fijaska u Egiptu. I od tada, on je ignorirao cijeli svijet i koncentrirao svu svoju energiju, i cijelu francusku naciju, na osvajanje kontinentalne Evrope. (On je, međutim, ponovo uspostavio ropstvo u francuskim kolonijama, nakon što je ono bilo ukinuto od strane Republike. Vjerovatno je to bilo na nagovor njegove žene Josephine, čiji roditelji su bili vlasnici plantaža na Martiniqu.)
Totalni rat jeste indutrijski proces. Produktivne snage nacije se organiziraju samo zbog jednog cilja-vojne snage. Eisenhower je upozorio kako to može imati pogubne uticaje na civilno društvo , ali je Orwell bio taj koji je opisao i prikazao funkcioniranje i djelovanje vojno-industrijskog svijeta i razloge njegovog postojanja i održavanja. Snaga je kontrola. A kontrola se lakše prihvata u situaciji stalne bojazni i strepnje.Samo rat održava ovu konstantnu napetost i potčinjenost nacije liderima. Samo rat i to posebno totalni rat, može opravdati kontrolu koja je potrebna za apsolutnu vladavinu.
Napokon, totalni rat vodi do totalne destrukcije. Moskva (1812) i Atalanta (1864) su primjeri taktičke destrukcije, a Dresden j(1945) je možda bio greška. Ali nema nikakve sumnje da su atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki bili pažljivo proračunati akti namjernog ubistva. Ubijanje je postalo nauka i industrija, počevši od „hirurških“ napada pa do napada sa tonama i tonama eksploziva. Totalni rat izaziva još vrsta uništavanja, poput uništavanja Židova u Evropi, ili komunista u Indoneziji. I u ovo je takođe uključena nauka i industrija, da bi omogućila sredstva i načine sa kojima se dolazi do kraja.
Hirošimska gljiva
Destruktivna snaga nuklearnih iružja značila su da totalni rat više ne može da bude „totalan“. Dvije preostale suprostavljene strane nakon II.svjetskog rata, SAD-a i SSSR-a, nisu mogle direktno napasti jedna drugu. Oni su gradili ogromne arsenale oružja, kao prijetnju i kontraprijetnju, ali napad jedne zemlje na drugu nije dolazio u obzir. Tzv, „Hladni rat“ nije ostavio bez sredstava druge strane koje su se borile po cijeloj planeti. Najmanje socijalno previranje u nekoj zoni uticaja značilo je naoružavanje i finansiranje jedne od sukobljenih strana. Pobune i građanski ratovi su se širile poput vatre diljem Afrike, Latinske Amerike, Azije i Bliskog istoka. U kasnim 50-tim, Kina se je pridružila kao treći protivnik, stvarajući fikciju iz Orwelovog romana „1984“ stvarnošću. Lideri ove tri supersile pokretali su svoje pijune i svoje domine, mjenjali su alijanse, prepravljali prošlost i kontrolirali budućnost cijelog ljudskog roda.
Nešto je , međutim, nedostajalo. Prijetnja međusobnog nuklearnog uništenja je bila toliko apokaliptička da je završila sa tim da je imala otupljujući efekat. Skorašnja propast svijeta je bila misao koju je bilo najbolje spriječiti. Ovo odsustvo budućnosti, predstavljena slikom nuklearnog oblaka, moglo se suprostaviti sa hedonističkim poimanjem života. Kasne 60-te i 70-te godine prošlog stoljeća, kada se činilo da su cijele generacije se razularile, bile su najniža ideološka točka za one koji su bili na vlasti. Orwell je zamislio da domovinska histerija se može održati na visokom nivou, među drugim stvarima, sa frekventnim javnim egzekucijama neprijatelja i ratnih
“Grad” Hirošima nakon pada atomske bombe
kriminalaca, te regularnim eksplozijama bombi. On je mislio na rakete iz II.svjetskog rata. Ali, u svom filmu (pomalo parodijskom) „Brazil“ (1985), Terry Gilliam je priču prilagodio. Domovinska sigurnost je ugrožena od strane vozača kamiona koji liče na Irce i strane vodoinstalatere. A bombe eksplodiraju u restoranima i prodavnicama.
Kada je SSSR konačno doživjela bankrot 1991.godine i više nije bila prijetnja, sve je bilo spremno za novu eru, za novi svjetski poredak. Globalni rat protiv terora proglašen je od strane Busha, nakon septembarskih napada. Ali mi znamo da je Patriotski akt bio pripremljen od strane Clintonove administracije, nakon terorističkog napada u Oklahomi. Teror je bio idealni neprijatelj, ako neko prizna da je rat postao spektakl. U ovom novom vremenu rat nije toliko nastavak politike sile drugim sredstvima, već je rat je postao svakodnevna borba niskog intenziteta svih protiv svih. Teroristička prijetnja je toliko mnogolična, toliko stalna, tako je lahko da se lažira ili da se izazove, toliko teška da joj se stane u kraj i da se spriječi, jer kad se jednom pojavi – ona je tu da ostane. SAD, Rusija, Kina i njihovi sateliti ne trebaju se međusobno boriti da bi održali stanje napetosti. Oni su našli zajedničkog neprijatelja, „osovinu zla“.
Orwellovom fikcionom liku Winstonu Smithu dozvoljeno je da ima dovoljno užeta da bi se sa njim objesio. Ili, da budemo precizniji, da bi ga doveli u „Sobu 101“. Tako je i danas sa opozicijom, gdje god da se pojavila. „Policija za kontroliranje misli“ je ponovo na vlasti, željna osvete, i „Veliki brat“ prati svaki vaš korak, čitajući i slušajući svaku našu riječ i, ako je to moguće, skenirajući naše misli i namjere. Winston je naučio na težak način da Partija kontroliše stvari jer kontroliše misli. „Realnost je unutar lubanje.“ Ili kako je Chomsky istakao: “Nema alternative“ jeste tvrda, totalitarna misao strukture novog milenijuma.
Cenneth Couesbouc
Counterpunch.com
Preveo CrniLeptir