“Ubij 100 Turaka, pa se odmori” (Uri Avneri)

Ovo nije šala (i ovo nije sedmica za šale). To je lekcija iz psihologije. Sjetio sam je se kada sam pročitao izjavu Ehuda Olmerta da su ga najviše razljutili izljevi radosti u Gazi nakon napada u Jerusalemu, u kojem je ubijeno 8 yeshiva studenata.
Prije toga, prošlog vikenda, izraelska armija je ubila 120 Palestinaca u Pojasu Gaze, pola od toga su civili, desetine su djeca. To nije bilo “ubij Turčina pa se odmori”. To je bilo “ubij 100 Turaka pa se odmori”. Ali Olmert ne shvaća.

Petodnevni rat u Gazi (kako ga zovu Hamasovi lideri) je bio samo još jedno poglavlje izraelsko-palestinske borbe. Ovo krvavo čudovište nije nikada zasićeno; njegov apetit za jelom samo još više raste.

Ovo poglavlje je započelo sa “ciljanom likvidacijom” pet visokih Hamasovih oficira u pojasu Gaze. “Odgovor” na to su bile serije raketa, koje ovaj put nisu dosegle samo Sderot, nego takođe i Ashkelon i Netivot. “Odgovor” na “odgovor” je bio armijski napad i masovni pokolj.
Službeni cilj je bio, kao i uvijek, da se zaustavi lansiranje raketa. Što znači: ubijanje maksimalnog broja Palestinaca da ih se nauči lekcija. Odluka je donešena kroz tradicionalni izraelski koncept: udaraj po civilima uvijek iznova, sve dok oni ne zbace svoje lidere. Ovo je stotine puta pokušano i stotine puta propalo.

Da primjer za ovo budalasto ponašanje propagatora ovog koncepta ne bi falio, on je obezbijeđen na TV-u od strane bivšeg generala Matan Vilnaia, kada je on rekao da “Palestinci na sebe navlače shoah”. Hebrejska riječ shoah je poznata širom svijeta, gdje ona ima jedno jasno značenje: Holokaust kojeg su nacisti izvršili nad Jevrejima. Vilnaieovo izražavanje se proširilo arapskim svijetom kao požar i uzrokovalo je talas šoka. I ja sam dobio desetine poziva i mailova iz čitavog svijeta. Kako ubijediti ljude da se u žargonu riječ shoah koristi “samo” za veliku katastrofu, i da general Vilnai nije baš najinteligentiji među ljudima?

Prije nekoliko godina, predsjednik Bush je pozvao na “krstaške ratove” protiv terorizma. On nije imao pojma da za za stotine miliona Arapa riječ “krstaški ratovi” podsjeća na jedan od najvećih zločina u historiji čovječanstva koje su prvobitni krstaši počinili nad muslimanima (i Jevrejima) u alejama Jerusalema. U natjecanju u inteligenciji Busha i Vilnaia, rezultat, ako bi ga uopće bilo, bi bio sporan.
Vilnai ne razumije šta riječ shoah znači drugima i Olmert ne razumije čemu radost u nakon napada na yeshivu u Jerusalemu. Mudri ljudi kao ovi upravljaju državama, vladama, vojskama. Mudri ljudi kao ovi usmjeravaju javno mnijenje preko medija. Ono što je zajedničko za sve njih: tupost za osjećaje svih koji nisu Jevreji/Izraelci. Odavde potiče njihova nesposobnost da razumiju psihologiju druge strane, i odatle posljedice njihovih riječi i akcija.

Ovo je takođe izraženo u nerazumijevanju činjenice da je Hamas proglasio pobjedu u petodnevnom ratu. Kakvu pobjedu? Nakon svega, samo dva izraelska vojnika i jedan izraelski civil su ubijeni, naspram 120 mrtvih Palestinaca, civila i boraca.
Međutim ova bitka se je odvijala između jedne od najjačih armija na svijetu, opremljene najmodernijim naoružanjem na svijetu, i par hiljada neregularnih boraca sa primitivnim oružjem. Ako se bitka završava sa remijem, to je onda velika pobjeda za slabiju stranu. U Libanonskom ratu II i u ratu protiv Gaze.

(Benjamin Natanjahu je ove sedmice rekao jednu od najglupljih izjava, kada je zatražio da „izraelska vojska pređe sa oslabljivanja neprijatelja ka odluci. U borbi poput ove, nikada nema odluke.)

Stvarna posljedica ovakvog poduhvata se ne da izraziti u materijalnim i količinskim činjenicama: toliko i toliko poginulih, toliko i toliko uništeno. Ona se manifestuje u psihološkim rezultatima koji se ne mogu mjeriti i zbog toga su za mozgove generala neprihvatljivi; koliko mržnje je dodano u gnjevni potencijal, koliko mogućih samoubica je time proizvedeno. Koliko ljudi je obećalo osvetu postajući time tempirane bombe – kao mladić iz Jerusalema koji je jednog jutra ove sedmice ustao, uzeo oružje, otišao do talmudske škole Mercaz Harav yeshiva, majke svih doseljenika i ubio ih koliko je mogao.

Sada se izraelsko političko i vojno vođstvo sastalo da diskutuje šta se treba uraditi, kako da se ‚odgovori’. Nisu došli ni sa kakvim novim prijedlogom, jer jednostavno generali i političari u stanju da ga donesu. Mogu samo posezati sa stvarima koje su već stotinu puta uradili i s kojima su stotinu puta doživjeli nesupjeh.

Prvi korak koji vodi iz ovog ludila je spremnost da se preispitaju svi naši koncepti i metode zadnjih 60 godina i da krenemo od početka.

Ovo je uvijek teško. Za nas još teže jer naše vođstvo ne posjeduje slobodu razmišljanja – ono je uvijek usko povezano sa razmišljanjima američkog vođstva.

Ove hefte je objavljen šokirajući dokumenat. Članak Davida Rosea u magazinu „Vanity Fair“. U njemu on opisuje kako su američki zvaničnici zadnjih godina palestinskom vođstvu diktirali svaki korak kojeg moraju poduzeti – sve do u tančine. Iako se članak ne osvrće na izraelsko-američku vezu (što je začuđujući lapsus) podrazumjeva se da je američki smjer koordiniran sa izraelskom vladom.

Zbog čega je ovo iznenađujuće? Ove stvari su u grubim crtama već davno bile poznate. U ovom pogledu članak ne donosi nikakva iznenađenja.

Amerikanci su naredili Mahmudu Abasu da održi parlamentarne izbore, da bi se Bush pokazao kao osoba koja donosi demokratiju Bliskom Istoku.
Onda je na iznenađenje svih pobjedio Hamas.
Amerikanci su onda uveli embargo Palestincima, s ciljem da ponište izborne rezultate.
Onda je Abas skrenuo malo od politike koja mu je diktirana pod saudijskim patronatom (i pritiskom) i napravio je sporazum s Hamasom. Amerikanci su ovome stali u kraj na taj način da su policiju povjerili Muhammedu Dahlanu, kojeg su izabrali da bude jaki čovjek u Palestini.
Amerikanci su ga snadbjeli parama i oružjem, obučavali njegove ljude i naredili mu da izvrši vojni udar protiv Hamasa u Gaza pojasu. Izabrana hamasova vlada je preduhitrila ovaj potez i poduzeli su protu-udar.

Sve ovo je bilo i ranije poznato. Novo je samo da se prijašnja mješavina novosti, glasina i nagađanja sada pretvorila u zvanični, dobro poduprijeni izvještaj koji se zasniva na američkim izvorima. On govori o dubokom američkom nepoznavanju, koje je nadmašilo čak i izraelsko nepoznavanje po pitanju unutrašnjih procesa unutar Palestine.

George Bush, Condoleezza Rice, cionistički neokon Elliott Abrams i garnitura američkih generala koji nemaju pojma, takmiče se sa Ehudom Olmertom, Tzipi Livni i garniturom naših generala, čije razumjevanje se završava na vrhu topovskih cijevi.

U međuvremenu su Amerikanci uništili Dahlana otkrivajući ga u javnosti kao svojeg agenta po devizi „jeste da je kurvin sin ali on je naš kurvin sin“. Ove sedmice je Condoleezza Abasu zadala smrtni udarac. Ujutro je najavio da će obustaviti (besmislene) mirovne pregovore sa Izraelom. Ovo je bio minimum kako je mogao odgovoriti na masakre u Gazi. Rice, koja je ovu vijest primila za vrijeme doručka s izraelskom ministricom vanjskih poslova Livnijevom, odmah je nazvala Abasa da povrati svoju izjavu. Ovaj je poslušao čime se do kože osramotio.

Na brdu Sinaju Izraelci nisu dobili moć logičkog razmišljanja. Ova je dodjeljena Grcima sa planine Olimp. Uprkos ovoj mahani probaćemo je primjeniti.

Šta naša vlada želi postići u Gazi? Ona želi svrgnuti hamas s vlasti (i uz to ostvariti prestajanje granatiranja Izraela).

Ovo su pokušali na način da uspostave totalnu blokadu, nadajući se da će Palestinci ustati i svrgnuti Hamas. Ovo nije uspjelo. Alternativa je da se Gaza pojas vojno zauzme. To je isuviše riskantno za vojnike, možda čak i više nego je izraelska javnost spremna da podnese. A to ne bi ni pomoglo jer kada se vojnici povuku hamas će se vratiti. (Shodno prvom savjetu Mao Cetunga gerilcima: „kada neprijatelj napada, povlačite se. Kada se neprijatelj povlači, napadajte.“)

Jedini rezultat petodnevnog rata je jačanje Hamasa i okupljanje Palestinaca iza njega. I to ne samo u Gazi nego i u Zapadnoj Obali i u Jerusalemu. Njihovo slavlje pobjede je bilo opravdano. Granatiranje nije prestalo. Samo je postalo još učestalije.

Ali pretpostavimo da je ova politika imala uspjeha i da je Hamas slomljen. Šta onda? Abas i Dahlan bi se mogli vratiti samo uz pomoć izraelskih tenkova kao pomagači okupatora. Ni jedno osiguravajuće društvo ne bi preuzelo osiguranje njihovih života. A ako se ne bi vratili nastao bi haos, iz kojeg bi proizišle još ekstremnije snage kakve ne možemo ni zamisliti.

Zaključak: Hamas je tu. Ne možemo ga ignorisati. S njim moramo postići prekid vatre. A ne ponudu tipa „ako oni prestanu pucati, onda ćemo i mi prestati.“ Za prekid vatre je potrebno dvoje. Mora se doći do sporazuma koji će obuhvatiti obustavljanje svih neprijateljstava, oružanih ili drugih, na svim teritorijama.

Obustava vatre neće drugo trajati ako nije popraćena ubrzanim pregovorima s ciljem dugoročnog mira. Ovakvi pregovori se ne mogu voditi sa Fatahom bez Hamasa niti s Hamasom bez Fataha. Potrebni su ljudi koji uživaju povjerenje svih Palestinaca. Ljudi kao što je Mervan Barguti.

Ovo je totalna oprečnost trenutačnoj američko-izraelskoj politici, koja Abasu zabranjuje da čak i razgovara s hamasom. U cijelom izraelskom, u cijelom američkom vođstvu nema nikoga ko bi ovo otvoreno rekao. Zbog toga: šta je bilo ponoviće se.

Mi ćemo ubiti stotinu Turčina i odmorićemo. A s vremena na vrijeme Turčin će doći i ubiti nekoliko nas.

Ali zašto, za Boga miloga? Šta smo im uradili?

Uri Avneri

Izvor: ‘Kill a Hundred Turks and Rest…’ by Uri Avnery