Progone nas virusi konjaka (Fatmir Alispahić)
Večernji izlazak je uspio ako se dogodila neka tuča, ako se nazočilo prebijanju nekog čovjeka, kako bi se o tome sutradan pričalo kao što normalan svijet priča o kulturnom događaju. Nasilje je postalo žargon na kome se sporazumijevaju mlade generacije. Predanost ovom kultu je komunikacijska dominanta.
Živjeti život danas, biti u trendu, ne biti otpadnik od raje, sve to znači prihvatanje nametnutog jezika subkulturnih simbola. Toj agresiji trenda mogu se oduprijeti samo rijetki, oni koji nose duboku vjeru u Boga, i koji tim darom mogu razlučiti dobro od zla.
R.H. (16) je u januaru sudjelovao u spaljivanju i ubistvu starice Ljubice Spasojević-Đokić u Sarajevu, da bi nakon puštanja na slobodu pod pojačanim nadzorom, 13. maja počinio novo krivično djelo, napao ženu u naselju Alipašino polje i strgnuo joj s vrata zlatnu ogrlicu. Tragedija spaljenje starice nije izazvala velike prosvjede kao ubojstvo mladića Denisa Mrnjavca, i možda je to razlog što su Denisove ubojice još uvijek u zatvoru.
Ubojice Ljubice Spasojević, vidjeli smo, nastavljaju krvavi pohod. I ko zna koliko još svakovrsnih ubojica i siledžija krstari našim gradovima i traži nekoga od nas i naših bližnjih?
Ofarbani i izbušeni
Ulicom hodaju momci čije su kose ofarbane u sve moguće boje, ili su pak izbrijani, sa naušnicama u ušima, u nosu, sa tetovažama koje simboliziraju odanost kultu siledžijstva, koje prikazuju noževe, očnjake, lance… Kićenje ikonografijom podzemlja je fanatizam koji inspiraciju traži u zlu. Ne radi se, dakle, o iznimci, već o pravilu, jer je imidž siledžijstva postao dominantno obilježje većine mladih ljudi. Svako od nas se, metodom slučajnog uzorka, na ulici, može uvjeriti da barem polovica mladića koje susretnemo nose neki od znakova razvratne estetike zla. Nasilje je postalo žargon na kome se sporazumijevaju mlade generacije.
Predanost ovom kultu je komunikacijska dominanta. Živjeti život danas, biti u trendu, ne biti otpadnik od raje, sve to znači prihvatanje nametnutog jezika subkulturnih simbola. Toj agresiji trenda mogu se oduprijeti samo rijetki, oni koji nose duboku vjeru u Boga, i koji tim darom mogu razlučiti dobro od zla. To su ona djeca što uče i što su najčešće žrtve nasilja, a nasilju može biti izložen svako, na svakom mjestu, u svako doba dana. Zapravo, ikonografija zla, kao u prethistorijsko vrijeme, kao u životinjskom carstvu, čini odbrambeni sistem, jer ako izgledate dovoljno ofarbani i izbušeni, manje su šanse da na vas nasrnu ti ofarbani i izbušeni manijaci, koji su ovdje proizvedeni tuđom a ne našom voljom. Otud se mnogi mladići kostimiraju u trendu nasilja, kako ne bi odudarali od dominantnog stila, i kako ne bi svojom pristojnošću izazvali horde koje u besposlici, u predanosti kultu nasilja, vrebaju žrtve na kojima će iskazati svoju posvećenost zlu.
Teško je naći u povijesti, i u iskustvu, ma koji psihosocijalni prostor u Evropi, poput našeg, koji je tako brzo promijenio svoje karakteristike. Do unazad tri-četiri godine ovdje je živjelo jedno pristojno i sabrano društvo koje je umjelo da se nosi i sa traumom žrtve. Ili se to samo takvim činilo? Možda je naslijeđe reda i tradicije u bosanskom društvu određivalo toleranciju i pristojnost. Možda se taj red polomio pod pritiscima tzv. reformi. Mora postojati uzrok ovoj nagloj transformaciji socijalne kulture, koja se čini tako vidljivom da bi se olovkom mogla opipati. Napose, uporedimo stupce crnih hronika od prije tri-četiri godine, a u njima oblike ispoljavanja nasilja, uporedimo imidž mlade generacije, pa ćemo osjetiti kakvom je strahovitom progresijom bosansko društvo povučeno u ambis unutarnjeg haosa i anarhije.
Tortura besmisla
Naši su gradovi subotom navečer, kako kažu ljekari u Hitnoj pomoći – klanice. Tada se priređuju masovne tuče, u kojima je sve dozvoljeno. Tada se navečer izlazi s ciljem da se potuče, da se neko prebije, ili, pak, da se prisustvuje prebijanju nekog čovjeka, kako bi se o tome sutradan pričalo kao što normalan svijet priča o kulturnom događaju. Tada je policija u stanju pripravnosti, iako tek statira i evidentira žrtve. U Tuzli, recimo, duž grada, subotom se nalazi desetak policijskih patrola, koje love pripite vozače. Jedino punom parom radi osoblje Hitne pomoći, kojima valja zbrinuti tolike ranjenike.
Rezultat ovog karnevala nasilja jeste da se veliki broj omladine, koja bježi od nevolja, sklanja u kuće, povlači u sebe, i jedini vid socijalne komunikacije ima po danjem svjetlu, iako ni ono nije garancija bezbjednosti. Svako od nas je čuo sa mnoštvo primjera o tome kako se u po bijela dana dogodilo da neko bude iz čista mira pretučen, opljačkan, verbalno izvrijeđan. Kodeks viteštva je u ovoj pojavi izopćen i prognan, kao i bilo šta što podsjeća na neki red. Kvalitet se ovdje mjeri količinom brutalnosti i bezobzirnosti.
… Noćas nije cilj tek pronaći žrtvu, tek je udariti ili oboriti na pod, cilj je žrtvu išutirati nogom u glavu, potpeticom joj gniječiti oči, nos, usta, polomiti zube, unakaziti joj lice,
a zašta je već ustoličena i jezička definicija; to se zove – iscipelariti. Cipelarenje je krešendo svakog premlaćivanja, poput poente u pjesmi. Po kvalitetu cipelarenja se prepoznaje punina prazne duše.
Da ne bude zabune, radi se o tipičnom kukavičluku, muškom jadu, jer se niko od ovih “opasnih momaka” ne bi usudio da takve svinjarije pravi u Foči, Prijedoru ili Trebinju. Oni su “opasni” tek u čoporu, kad naiđu na slabije. Ne radi se tu o izvornom adrenalinu, za kojim tragaju pravi avanturisti. U protivnom, namjerili bi se na izazov, kojeg preko Romanije ima napretek.
Karakterologija nasilništva zasniva se na svemu što je suprotno ma kakvom osjećaju reda, pameti, osjećajnosti, morala. Sputana kreativna energija biva transformirana u bjesnilo, kao izraz ogorčenja prema društvenom ambijentu koji nam izuzev droge, alkohola, nasilja, srbijanskog folka, meksikanskih sapunica, glupavih i prodanih političara, općenito – torture besmisla – nije ostavio nikakav drugi smisao.
Karneval nasilja
Naravno, oko nas su uzvisine smisla. Nepregled ljepote. Bog nam je nadohvat duše. Bosna i njeni izazovi, također. Ali, ko to vidi? Ko to osjeća? Manjina! E, ta manjina je odgovorna za pasivnost prema okorovljenom bosanskom društvu. Čije su ove zapuštene njive? Ko ima odgovornost za njihovo skončavanje? Šta rade intelektualci? Institucije? Zar sve ovo što nam se događa treba da se razvlači po uličnim protestima, predizbornim kampanjama ili novinskim tekstovima, umjesto da bude predmet alarmantnog angažmana najodgovornijih faktora koji čine ovo skapavajuće društvo?
Šta rade sociolozi, psiholozi, kulturolozi, naspram pojave koja svjedoči autodestrukciju? Znate šta rade? Ma eno ih izučavaju “svjetske teme”, jer je za njih isuviše primitivno da svoje znanje primijene na ovu, za svakog istinskog intelektualca, izazovnu stvarnost. Oni su iznad našeg ništavila, sve dok i njih to ništavilo ne proguta. Makar onda kad im karneval nasilja proguta dijete, kao sudionika, ili kao žrtvu.
Izvor: 5ta Strana Svijeta