Pretjerivanje u vjeri – I dio

Bismilahi, elhamdulillahi vessalatu vesselamu ala Resulina Muhammed, ve ba’du: Znajmo dobro da je vjera islam izgradjena na lahkoći. Dokaz je ajet: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.“ (El-Bekareh, 185). To je stoga sto je mudrost poslanstva Muhammeda a.s. dizanje okova i teškoća koje su imali narodi prije nas. Oni su uništeni onog trena kad su počeli uvoditi novotarije i pretjerivati u naredbama. Uzvišeni nam poručuje:

“Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe u Tevratu i Indžilu zapisana nalaze, koji ce od njih tražiti da čine dobra djela, o od ružnih odvraćati ih. Koji ce im lijepa jela dozvoliti, a ružna zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su imali osloboditi. Zbog toga će oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili, postići ono što budu željeli.“ (El-Araf, 157)

Od najizraženijih osobina ovoga ummeta jeste srednji put i umjerenost, kao što se navodi u ajetu: “I tako smo od vas načinili pravednu zajednicu (tj.zajednicu srednjeg puta), da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok“. (143.ajet, El-Bekareh), tj. pravac sredine u svim sferama života: u vjerovanju, poslovanju, ibadetima, međuljudskim odnosima i sl.

Radi toga ćemo naći mnogo upozorenja kako se ne bi otišlo u jedan od dva iskrivljena pravca (pretjerivanja ili nehata) i naređuje nam se da budemo čvrsti i ustrajni na pravome putu. Time se želi ukazati na stanje jevreja i kršćana,jer kršćani su skrenuli pretjerivanjem u akaidu i drugim sferama života,dok su se jevreji bahato i s mnogo nehata odnosili spram tih propisa.

Značenje „El-Guluwa“

El-guluw (pretjerivanje), jezički označava prelazak granice. Kaže se: pretjerao je u vjeri tj. postao je čvršći, tako što je prešao granicu zlatne sredine.

Slično značenje ima u šerijatskoj terminologiji. Rekao je Šejhul Islam Ibn Tejmijje: on označava prelazak granice time sto će se dodati nešto, a definisao ga je hafiz Ibn Hadzer el-Askelanijj kao: preuveličavanje nečega i pretjerivanje u istom, prelazeći granicu dozvoljenog. Sličnom definicijom ga je okarakterisao i imam Šatibijj rahimehullah.

Sve navedene definicije slične su i uviđamo da je pretjerivanje prelazak šerijatske granice i Allahovih naredbi kao i granica koje je On subhaneh postavio.

To se naziva “Tugjanom“ koji je zabranjen 81. ajetom sure Ta-Ha: “Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome objesni da vas ne bi snasla srdžba Moja, a koga snađe srdžba Moja-nastradao je."

To je zato sto je istina sredina izmedju pretjerivanja i nehata, kao što je to poznato kod uleme ovoga ummeta. Od riječi koje se koriste u ovom značenju su: ekstremizam, cjepidlačenje, grubost i sl.

Na nama je obaveza da ukažemo i upozorimo na korištenje ovih izraza sa dva aspekta:

Ateisti, munafici i nevjernici upotrebljavaju ove izraze za daije i mladiće koji se pridržavaju vjere kako bi otjerali narod od upute i pozivaju tome da islam nije lahak i sl., kako bi se na taj način napustili šerijatski propisi i zavarao obični narod. To je najopasnija zamka ateista u ovom vremenu. Zbog toga se ovi izrazi moraju postaviti u šerijatske okvire, a ne upotrebljavati ih nasumice za one koji ih ne zaslužuju.

Onaj ko pretjera u nekom djelu ili nekim postupcima, nije ispravno da za njega koristimo izraz da pretjeruje, ili da je od onih koji pretjeruju. Dužni smo to definisati i kazati: taj i taj pretjeruje u tome i tome ili ta grupa pretjeruje u tome i tome.

Ali ako pretjerivanje bude u potpunosti, u svim djelima ili pojedinim djelima akide, tada je ispravno primjeniti dotične izraze na njima.

Primjer su kršćani glede Isaa a.s. ili haridžije koji su pretjerali u proglašavanju ljudi nevjernicima, ili šijje koje su pretjerale u ljubavi prema nekim članovima Poslanikove a.s. porodice.

Zabrana pretjerivanja ogleda se kroz:

Naredbu ustrajnosti i pridržavanja pravog puta i klonjenje svakog vida pretjerivanja. Dokaz je 112.ajet sure Hud: “Ti idi pravim putem, kao što ti je naređeno i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe i objesni ne budite, jer On dobro vidi ono sto radite."

Naredbu muslimanima da mole Allaha da ih sačuva od pretjerivanja i zanemarivanja na svakom namazu, čak štaviše na svakom rekjatu ,5.ajetom sure El-Fatiha: “Uputi nas na pravi put."

Navedeno nam pojašnjava opasnost ove dvije vrste pretjerivanja i muslimani treba da se paze kako ne bi zapali u jednu od navedenih.

Direktnu zabranu pretjerivanja sa govorom upućenim sljedbenicima knjige posebno.

U 171. ajetu imamo potvrdu: “O sljedbenici knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu.“, kao i u 77. ajetu sure El-Maida: “Reci: O sljedbenici knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su jos davno zalutali i mnoge u zabludu odveli i sami s pravog puta skrenuli."

Pretjerivanje kod kršćana je veće kao što pojašnjavaju učeni. To se jasno vidi iz navedenog ajeta, jer su pretjerali u akaidu, pogotovo time sto su dali Isau a.s. božanske osobine. U ibadetima su uveli monaštvo kao novotariju. Iako su Kur’anske riječi upućene sljedbenicima knjige, njima se želi uputiti poruka i muslimanima i ukazati na razloge koji su doveli do Allahove srdžbe.

Konstantnu zabranu Poslanikovim a.s. riječima glede pretjerivanja i njegovo pojašnjenje da je to razlog propasti naroda prije nas. Rekao je u tom kontekstu Resul a.s.: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer uistinu ono sto je uništilo one prije vas je pretjerivanje u njoj." (Ahmed, Ibn Madzeh, Nesaij).

Pojašnjenje završetka onog koji pretjeruje kao i kobnost tog postupka, poput Poslanikovih riječi: “Propali su sitničari, to je ponovio 3 puta.“ Kaže imam Nevevij u komentaru ovog hadisa: tj. oni koji pretjeruju, ekstremi koji prelaze granice riječima i djelima (Muslim, Ahmed).

Na drugom mjestu je rekao: “Nemojte pretjeravati, pa da vam Allah da poteškoće, jer zaista su neki narodi pretjerivali, pa im je Allah otežao, a to su ostaci njihovi u bogomoljama, monaštvo koje su izmislili, mi im ga nismo propisali (Ebu Davud, Ebu Ja’la, hasen).

Kao i njegove riječi a.s.: “Zaista je ovaj din lahkoća i neće niko pretjerati u vjeri (tj. da dodaje na to i obavezuje sebe na ibadete koje nije u stanju učiniti), a da ga neće pobijediti, nego radite ispravno i približno i budite obradovani.“ (Buharija, Nesaija).

Upozorenje da se ne prelaze granice i naredba da se istih držimo, kao sto su riječi Uzvišenog u 229. ajetu sure El-Beqareh: “…..A ako se bojite da njih dvoje Allahove granice neće izvršavati, onda im nije grijeh da se ona otkupi. To su Allahovi propisi ,pa ih ne prelazite. A oni koji Allahove granice (propise) prelaze, oni su istinski zulumčari“.

Osnovni šejtanski prilaz jeste upravo ovo prelaženje granica.Rekao je Ibnul Kajjim u djelu “Medaridzussalikin”:“Nema Allahove naredbe a da šejtan nema u njoj dva pokušaja ili da odvede čovjeka u nehat i zanemarivanje,ili ga odvede u pretjerivanje istog,a Allahova vjera je sredina izmedju nehajnog i ekstremnog kao dolina izmedju dva brda,a uputa je izmedju dvije zablude i sredina izmedju dvije pokuđene stranputice.Kako god nehajni gubi te naredbe,tako i onaj koji pretjeruje gubi ih.Jedan to čini zanemarujući ih,a drugi prelazeći te (dozvoljene) granice.“

VRSTE PRETJERIVANJA

U osnovi se radi o dvije cjeline: Potpuno (akaidsko) i djelimično (radno).

Primjeri su:

Potpuni, akaidski povezan je sa ubjedjenjima i temeljnim postavkama vjere poput :

– Uzdizanje Poslanika a.s. iznad njegovog ljudskog položaja;

– Pretjerivanje sa položajem dobrih ljudi i to je osnova širka u ljudskom rodu. Prvi širk pojavio se u Nuhovom narodu radi pretjerivanja u ibadetu kipovima Veda’om, Sua’om, Jegusom, Jeukom i Nesrom;

– Pretjerivanje sa ulemom i imamom tako sto im se pripisuje nepogrešivost;

– Pretjerivanje u proglašavanju ljudi nevjernicima i odricanje društva opisujuci ga nevjerničkim;

Nema sumnje da je ova vrsta opasnija i pogubnija od druge vrste pretjerivanja, jer upravo ovo što smo naveli dovodi do cijepanja i pojave sekti i grupacija koje odstupaju od pravog puta.

Rekao je imam Šatibij: “Radi toga što ove sekte postaju frakcije radi razilaženja sa spašenom grupom u temeljnim postulatima vjere, a ne u njenim sporednim ograncima, jer iz razilazenja u djelimičnim segmentima, ne dolazi do podvajanja na sekte i grupacije…“

Oni koji koriste ovu vrstu pretjerivanja, naći ćeš da imaju mnogo zajedničkih karakteristika, a najuočljivije su:

Nerazumijevanje Kur’ana, proglašavanje muslimana nevjernicima, borba protiv njih. Poslanik a.s. opisujući haridžije kaže za njih: “Uče Kur’an, ne prelazi im grkljane, ubijaju muslimane, a ne diraju nevjernike.“ (Buharijj i Muslim).

Haridžije mnogo uče Kur’an, ali ne razmišljaju o njemu niti se vraćaju na tefsire, niti pitaju učene o ispravnom značenju ajeta. Allah nam je naredio: “Pitajte učene, ukoliko vi ne znate.“ Prve haridžije zavarale su se mnoštvom ibadeta i skromnim znanjem, ne pitajući ashabe iz oholosti. To je pravi razlog pogubnosti neucenja pred ispravnom ulemom.

– Direktno razumijevanje Kur’ana putem Kur’ana, bez pojašnjenja putem priznate šerijatske literature, što ih je odvelo u veoma opasne zamke poput:

Ajete koji su objavljeni o nevjernicima, primjenjivali su ih na vjernicima (kako ih je opisao Ibn Omer r.a.)

– Ostavljanje jasnih i slijedjenje nejasnih ajeta, poput ajeta: “Vlast pripada samo Allahu“, kako bi negirali posredovanje medju ashabima, na sto je Alija r.a. izrekao poznatu recenicu: “Riječi istine, želi se njima neistina.“

– Napuštanje sunneta kao izvora vjere, tj. smatraju da im je dovoljan Kur’an za sve propise

– Smatranje lošim onoga sto nije loše i smatranje dobrim onoga sto nije dobro, poput događaja podjele plijena na Hunejnu. Tada je Resul a.s. onima koji su bili slabijeg imana dao veći dio ratnog plijena da bi ih pridobio za islam. Tada je beduin Zul Huvejsir rekao: “Pravedno dijeli o Muhammede!“

Krupne riječi od beduina sa krajnjim bezobrazlukom, pravednom stvorenju kojeg uči Najpravedniji!

– Proglašavanje ljudi nevjernicima i ohalaljivanje njihove krvi;

Rekao je Ebu Hulde: “Nikada čovjek ne izmisli novotariju, a da njome ne ohalali zabranu.“ Ebu Ejjub Es-Sihtijani nazivao je sve novotare haridžijama i govorio bi: “Haridžije su se razišle u imenu, ali su složni oko sablje.“ Šejhul islam Ibn Tejmijje, govoreci o haridžijama, a o novotarima uopsteno rekao je: “Smatraju nevjernicima one koji rade grijehe i loša djela, na osnovu čega ohalaljuju njihov imetak i krv muslimana i smatraju da je islamska država država nevjerstva, a njihovo mjesto je mjesto istinske vjere.“ Istinu je rekao Poslanik a.s.: “Ubijaju muslimane, a ostavljaju mnogobošce.“ Prosipali su zabranjenu krv, šireći fesad na Zemlji, uništavali su plodove s krajnjom smjelošću i junaštvom, ostavljali su na miru mnogobosce. Musliman kada bi prolazio kroz njihova naselja,rekao bi da je od sljedbenika knjige, kako bi spasio goli život. Njihovi zločini se konstantno nižu. Tako su u novije vrijeme u petak 16. ramazana 1421 h. god.(8.decembra 2000.god.) u jednom od mesdžida dzemata “pomagači sunneta“ u Sudanu pobili sve klanjače. (Svi smo Allahovi i svi se njemu vraćamo).

Nastaviće se inšAllah

Pripremio i prilagodio: prof. Jasmin Đanan