Potonimo zajedno! (Pavle Kalinic)

Iako na odlasku, Tony Blair vuče poteze koji su izrazito i dosljedno na tragu one politike koja ga je koštala prijevremenog povlačenja s položaja britanskog premijera. Prije nekoliko dana našao se u Washingtonu kako bi zajedno s Bushom inaugurirao novu politiku u Iraku, koju je inicirao tata Bush i prestarjeli mu savjetnici (James Baker, Lee Hamilton, Lawrence Eagleburger, William Perry…). Svaki novi pristup ima osnovnu namjeru omogućiti ostvarivanje već označenih ciljeva na novi način, sa što manje troškova i žrtava za Pentagon. U tom su smislu ciljevi američke vanjske politike, kao i uvijek dosad, definirani kroz nacionalu sigrnost SAD-a, koja je neodvojiva od kontrole nad naftnim izvorima, ma na kojem dijelu zemaljske kugle se nalazili.

Tony Blair posjetio je Ankaru, kojoj upravo Velika Britanija daje bezrezervnu podršku ulaska u Europsku uniju, znajući da su članice EU (Francuska, Njemačka…) u najmanju ruku neodlučne. No Blairova podrška ne proizlazi iz britanske ljubavi prema Turskoj, još manje prema EU, već iz želje da se pridobije Turska, koja je itekako zainteresirana za razvoj situacije oko Iraka. Kurdi u Turskoj, čiji broj nije zanemariv, na sve moguće načine pokušavaju izboriti neovisnost, pa je za Tursku neprihvatljiva moguća kurdska autonomija u Iraku. Odnosi Washingtona i Ankare upravo su zbog Kurda na najnižoj razini u zadnjih tridesetak godina.

U novom pristupu Iraku podrazumijeva se dijalog s Iranom i Sirijom. Unutar tog dijaloga, Turska ima itekako prostora za svoje repozicioniranje u odnosima s Washingtonom i Londonom. A posebno za repozicioniranje u odnosima sa Sirijom, Iranom i Irakom, jer svi imaju zajednički problem – značajne zajednice Kurda.

I upravo guranje Turske u EU pokušaj je da se EU uvuče u problem, kako bi se težište sa SAD-a i Velike Britanije prebacilo na EU, koja inače i nije željela intervenirati u Iraku, znajući da su razlozi za intervenciju više nego tanki. Novi pristup Washingtona i Londona pretpostavlja uvlačenje u glib Bruxellesa, Pariza i Berlina kako bi se razvodnio neuspjeh američke i britanske ekspanzionističke politike, koja je doživjela neprikriveni poraz. Najnoviji posjet Tonyja Blaira Ankari pokušaj je uvlačenja Europske unije u nerješive probleme Bliskog istoka, koje je svojom imperijalnom politikom namjerno iskonstruirao London, a nakon Drugog svjetskog rata preuzeo Washington.

Kako bi Velika Britanija prikazala koliko je sama otvorena za Tursku u EU, mogla bi kao potez dobre volje dozvoliti nesmetani ulazak i boravak Turcima prije nego li uopće započnu sveobuhvatni pregovori o ulasku u Uniju. Naravno, takav potez dobre volje mogao bi pratiti i Washington, ukidanjem viza za turske građane i davanjem neograničenog broja zelenih karti. Kad bi se Washington i London odlučili pokazati vlastitim primjerom, sigurno bi i EU mogla požuriti za završetkom pregovora i bezrezervnim primanjem Turske. Unatoč tome da u sklopu turske demokratske tradicije generalštab odlučuje jesu li izbori bili legalni i jesu li za taj isti generalštab rezultati izbora prihvatljivi. Ili su upravo tako dirigirani izbori nešto što se na Zapadu već poduže događa, ali je lijepo zapakirano i promidžbeno odrađeno, pa izgleda kao volja većine.

U svakom slučaju, Europska unija, pa tako sutra i Hrvatska, itekako moraju paziti što se pokušava prikazati kao opći interes kako bi se zadovoljili parcijalni interesi, upravo nauštrb općih interesa. Turska je svakako na rubu Europe. Čak i dijelom u Europi. Pitanje je – pripada li ona kulturološki Europi i gdje su stvarne europske istočne granice?

Pavle Kalinić