Vijeće sigurnosti odbilo je prijedlog arapskih zemalja po kojem su se Izraelske obrambene snage trebale odmah povući iz pojasa Gaze. Podrazumijeva se da je velika većina bila za, ali korektor istine u međunarodnim odnosima i lučonoša slobode na Bliskom istoku zadnjih pedesetak godina uložio je – veto. Naravno bile su to, po tko zna koji put – Sjedinjene Države, koje imaju “ujednačen” odnos prema sukobljenim stranama.
Nakon tog “slobodarskog veta” kojim se daje poticaj daljnjem etničkom čišćenju, ubijanju i ponižavanju Palestinaca i Arapa uopće, oglasila se Opća skupština UN-a, koja je – opet na zahtjev arapskih zemalja – zatražila izraelsko povlačenje iz pojasa Gaze. Za izraelsko povlačenje bilo je 156 država. Protiv su bile Sjedinjene Države, Izrael, Australija i još nekoliko na kartama teško nalazivih država. Kanada je bila suzdržana. Sve u svemu, sedam protiv i šest suzdržanih. S tom malom razlikom da odluka Opće skupštine nije obvezujuća, za razliku od rezolucije koju bi donijelo Vijeće sigurnosti. Naravno, i obvezujuće rezolucije koje donese Vijeće sigurnosti vrijede za većinu. Za neke ni obvezujuće rezolucije nisu obvezujuće.
Na Zapadnoj obali i pojasu Gaze nastavlja se totalna blokada bilo kakvog pokušaja normalnog života Palestinaca. Bajke o palestinskoj državi odaslane su u daleku budućnost. Takav stav dodatno je podvučen imenovanjem Avigdora Liebermana na mjesto zamjenika premijera Ehuda Olmerta.
Svojevremeno su izraelski dužnosnici tvrdili da nemaju s kim pregovarati. To da njima nije cilj pregovarati, nego odgađati bilo kakvo rješenje koje predviđa bilo kakvu državu u kojoj bi Palestinci bili subjekt – postalo je vidljivo i najlakovjernijima sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Masovna izgradnja ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i u Gazi postala je opće mjesto, unatoč izmjenama likudovaca i laburista na kormilu Izraela.
Inzistiralo se na implementaciji parlamentarne demokracije. Pokojni Jaser Arafat pristao je na izbore, legalno je izabran, ali to nije bio dovoljan argument umirućem Arielu Šaronu da mu ne raznese rezidenciju u Ramali i drži ga interniranog u dvije prostorije.
Bezgranično ponižavanje Arafata i Palestinaca nastavilo se sve do njegovog prebacivanja u Pariz na liječenje, gdje je i umro. Ponižavanja su postala stalna praksa, unatoč mnogim glasovima koji su pozivali na razum.
Novi palestinski izbori doveli su do pobjede Hamasa, koji je još manje po volji jedine demokratske zemlje na Bliskom istoku – Izraela. Nema naime te palestinske grupacije koja bi bila po volji Likuda ili laburista osim onih koji bi odveli Palestince iz Palestine (a ne “priznali Izrael”, jer je Izrael činjenica koju nitko ne može ignorirati).
Uostalom, to i jest koncept. Velika većina smatra da Arapi ionako imaju dvadeset i tri (23) države, a Židovi samo jednu – Izrael. Možda je i to rješenje, ali na njega ni pod kakvim uvjetima ne žele pristati upravo Palestinci. A bez njih dogovoriti mir, u ovom trenutku, čini se poprilično je nemoguće. Pogotovo zato jer ostaju tamo gdje su rođeni i ne daju se tako lako protjerati.
U Izraelu Liberman čak predlaže da Mahmuda Abasa treba ignorirati jer mu hamasovci slobodno šeću po Zapadnoj obali i Gazi. Hodali oni slobodno ili neslobodno (Zapadna obala je još od 1967. godine pod okupacijom), Abas je legalno izabrani predsjednik Palestinske samouprave (ma što to značilo). Uostalom Hamas je došao na vlast demokratskim izborima, kao što su na vlast došli i Ehud Olmert i Avigdor Lieberman.
Pokušaji Hamasa i Fataha da naprave koalicijsku vladu kako bi prevladali financijsku blokadu, koju im je nametnula Olmertova vlada, nezadovoljna palestinskim izborom, samo je korak u konsolidaciji palestinskih redova koji ništa novo ne mogu očekivati ni od Izraela ni od SAD-a. Europski pokušaj s mirovnom inicijativom naišao je na izraelski zid odbijanja.
Postoje barem dva rješenja za mir: bez Palestinaca ili s Palestincima. Ako su u mirovni plan uračunati i Palestinci, potrebni su samo fiksni rokovi dokad će se i na kojem teritoriju, uz Izrael, proglasiti država Palestina. A ako oni nisu uračunati… Danas je veliko pitanje kome razvlačenje odgovara?
Izvor: net.hr