I kao što sam tada napisao: “... idući put kada pročitate ili čujete o tome kako ludi teroristi Al Qaide u Iraku duži u zrak djecu ili očajne ljude koji apliciraju za posao, imajte na umu, prema tvrdnjama iračkog MUP-a, da izvođači tih napada mogu biti i britanske, SAS-ove, siledžije koji rade svoj posao ubijajući iračke civile."
Zadnjih dana nisi mogao ostati živ od slavlja jubilarnog 60. rođendana države Izrael. Velikani ovog svijeta, oni iz prošlosti i sadašnjosti, došli su ovamo da nam laskaju. „Bože, spasi me od mojih prijatelja, s neprijateljima ću sam izaći na kraj!“ kaže se u jednoj molitvi. Ovi prijatelji su mi odvratni.
Većina nas se sjeća horor filmova u kojima njegovi akteri bivaju namamljeni glasom ili pojavom voljenog u nešto što se kasnije ispostavi kao klopka raznoraznih monstruma koji ih kasnije ubijaju, muče. Ovo je realnost koja se desila Palestincima koji su u potrazi za hranom ušli u Egipat kroz veliku rupu u granici u januaru.
Ove sedmice sam se sjetio stare priče o jevrejskoj majci koja se oprašta od svog sina, koji je pozvan da služi u carevoj vojsci..."Ne opterećuj se previše", ona ga upozorava, "Ubij Turčina pa se odmori. Pa opet ubij drugog, pa se odmori."
"Ali majko", on se buni, "šta ako Turčin ubije mene?" "Ako te ubije?", ona uzvikuje, "Ali šta si mu uradio?"
„Svakodnevno, pod izgovorom Al Kaide, pobunjenika, militanata ili bilo kojeg imaginarnog imena kojeg se sjetite, vi niste prestali, pa makar jedan dan, vršiti pokolj nad našim nevinim.
Već četiri godine, niste prestali to raditi niti jedan dan. Ni za vrijeme blagdana, ni za vrijeme vjerskih obreda i ceremonija, pa čak ni na dan kada je vaš tzv „Bog“ rođen...ako vi uopšte i imate Boga.“ Layla Anwar “A Perfect Baby Formula”
Prije nego što će otputovati, u svom dramatičnom povratku u Pakistan nakon godina egzila, bivša premijerka Pakistana Benazir Buto mi je rekla da se raduje svome povratku kući, i da planira da izgradi demokratsku vladu u Pakistanu.
Kao i obično ne mogu spavati. O kako bi željela pobjeći od svega... Neki od vas koji pratite moje pisanje, upoznati ste sa Kemelovom pričom. Spomenula sam u tekstu „Svježe iz iračke pećnice“ da Kamela drže u zatvoru koji nadgledaju Amerikanci, a čuvaju šitske milicije, pod optužbom „pobunjeništva“.
Dvije bebe leže jedna pored druge u jednom inkubatoru. Jedna ima otvorene oči, druga zatvorene. Protiv je svih medicinskih standarda da se stavi više od jednog djeteta u inkubator , ali sa samo šest inkubatora koji rade u bolnici Jenin oni su morali uduplati broj djece. Bolnica u Jeninu, na sjeveru Zapadne obale, jedina je bolnica u provinciji Jenin. Ona opslužuje 35.000 ljudi sa 123 kreveta.
Kako je svima nama udobno u SAD-u, dok ulazimo u debate oko američke okupacije Iraka, da li „mi“ donosimo njima slobodu ili da li je njihova sloboda zaista vrijedna žrtve tolikog broja naših muškaraca i žena. Mi pričamo o tome da li su ratni ciljevi zaista postignuti, kako da se povučemo graciozno, ili trebamo jednu hiper ofanzivu da završimo već jednom cijeli taj posao. Ali postoji jedna stvar o kojoj Amerikanci ne govore: o životima Iračana, ili, radije, smrti Iračana.
“Moraju nam dozvoliti da kažemo medijima šta se dešava ovdje. Neka znaju da su ljudi potrošeni. Da to znaju njihove familije kod kuće. Ali se čini da mi sada nismo ništa sem brojeva “ očajne su riječi jednog američkog vojnika novinaru Peteru Beaumontu.
