Ovo je Treći svjetski rat (Jusuf el-Karadavi)
Šta nakon Afganistana? Ko je sljedeći neprijatelj? Na koga će biti usmjereni udari? Allah najbolje zna. Mozda će to biti Irak i Liban, a mozda Iran. Mozda čak i Pakistan koji je danas saveznik ali to ne mora biti i sutra. Možda će biti Indonezija ili bilo koja druga zemlja. Mozda cak Somalija. Sta ima u Somaliji za gadjati i rusiti. Poslovica veli: „Mrtvaca ne treba biti”. Sta bi se to moglo gadjati u Somaliji, u kojoj postoje samo ljudski kosturi i ostaci ljudskih bica koje vidjamo na televiziji, koji nemaju sta jesti niti piti. Kako da se oni bore i sta oni imaju sa Amerikancima? Ako je u Afganistanu Bin Laden, ko je u Somaliji? Tu je i Irak. Nije li im dosta sto ga drze pod opsadom 11 godina i tokom svih tih godina tuku. Nas interesuje Irak kao zemlja i iracki narod. Oni tvrde da tuku Saddama Husejna i one sa njim, a ustvari to cine sa irackim narodom i njihovom domovinom, cine to sa irackom djecom koja vakodnevno umiru od gladi. Milion djece je umrlo u Iraku kao posljedica opsade zbog nedostatka hrane, lijekova i njege. Ucemu je grijeh te djece?
Amerika dozira listu terorista na kašičicu
Amerika postepeno objavljuje listu terorista i terorističkih organizacija, dozira je na kašičicu. Možda ću i ja biti proglašen teroristom, jer podržavam akcije samopožrtvovanja unutar Palestine. Možda ćete i vi biti označeni kao teroristi samo zato što me slušate. Po njihovim mjerilima, svako ko podržava džihad u Palestini i legitimni otpor smatra se teroristom.
A Šaron i njegova bratija, koji svakodnevno prolijevaju krv, ubijaju nevine, ruše domove tenkovima, raketama i helikopterima, okupiraju gradove i sela – oni nisu teroristi. Ne, oni su, prema toj logici, nevine žrtve palestinske djece koja ih gađaju ciglama i kamenicama. Šaron i bratija su, dakle, žrtve tog nasilja, žrtve dječije „agresije“. Šta im preostaje, pitaju se, osim da na kamenice odgovore bombama, a na praćku helikopterima? Takva je njihova logika. Oni nisu teroristi, ali su palestinska djeca s kamenicama – teroristi. Kakva je to logika, ljudi?
Ovo je rat sučeljavanja sa živim islamom
Željeli bismo vjerovati predsjedniku Bušu da ovaj rat nije usmjeren protiv islama. Željeli bismo misliti da je njegova izjava o „krstaškom ratu“ bila samo nespretan lapsus. No, stvarnost koju živimo pokazuje suprotno. Islamski humanitarni rad, islamske institucije, istaknute ličnosti i oslobodilački pokreti stavljaju se na listu terorista. Ako je to „terorizam“, onda je jasno da je meta ovog rata islam – ne tradicionalni, mitološki islam, niti islam koji pristaje na nepravdu, već živi, aktivni islam. Islam koji odbija pokornost, islam koji ne klima glavom pred prevarantskim cionizmom, lukavim krstaštvom i bezbožničkim paganizmom.
To je islam koji je na meti. To je otvoreno priznao i jedan od zapadnih intelektualaca, Salman Ruždi, kada je rekao: „Zašto govorite da je ovo rat protiv terorizma? Jasno je da je ovo rat protiv političkog islama.“
Pod „političkim islamom“ misli se na islam koji želi biti životni program, islam koji zahtijeva da Allahovi robovi na Allahovoj zemlji žive po Allahovim zakonima, u skladu sa svojom vjerom i šerijatom. Je li to zločin? Je li to bezakonje? Zar svaki čovjek nema pravo da živi u skladu sa svojim uvjerenjima, da traži oprost od Gospodara, da teži Džennetu i spasu od kazne? Ako je to pravo svakog čovjeka, zašto se muslimanima ne dozvoljava da vladaju sobom, već se to naziva „političkim islamom“ i označava kao izvor terorizma?
Dobitnik Nobelove nagrade za književnost ove godine nagrađen je za knjigu u kojoj kaže: „Najveća opasnost za čovječanstvo je islam. Dok god postoji ova vjera, iz nje će nicati razni oblici nasilja i terora. Spas za čovječanstvo je u nestanku ove vjere.“ Nagrada mu je dodijeljena za ove riječi!
Tu su i hrišćanski fundamentalisti u Americi, koje neki nazivaju „hrišćanskim cionistima“. Oni otvoreno podržavaju Izrael, videći njegovu pobjedu kao znak ponovnog dolaska Mesije.
Pod plaštom globalizacije žele amerikanizaciju svijeta
Oni govore o globalizaciji, ali ono što zaista žele jeste amerikanizacija svijeta. Globalizacija je, braćo, novo ime za stari imperijalizam. Stari imperijalizam sada se samo presvukao u novo ruho. Suština je ostala ista – dominacija nad svijetom pod novim imenom.
Nekada su postojale blokovske razlike, i to je bila milost za ljude. Naši prethodnici su molili: „Bože, zaokupi silnike jedne drugima, a nas zaštiti između njih.“ No, danas je ostao samo jedan pol koji dominira svijetom, objavljuje rat kada mu odgovara i donosi mir kome želi.
Kažu nam: „Ili ste s nama, ili ste s terorizmom.“ Subhanallah! Zar niko ne može reći: „Nismo ni s vama, ni s terorizmom.“ Nekada su govorili: „Ili ste s nama, ili sa Sovjetima.“ Tada je nastao Pokret nesvrstanih, koji je odbio biti ni s jednim ni s drugim. Zašto se danas niko ne usudi reći nešto slično? Ko će se usuditi suprotstaviti se lavu i staviti mu zvono oko vrata?
Danas ne postoji takva snaga, jer će svako ko se usprotivi biti napadan medijski, politički, ekonomski – dan i noć. Pogledajte Saudijsku Arabiju i Egipat. Iako su američki saveznici, to im nije dovoljno. Amerika želi da je slijede u svemu, da nemaju vlastiti stav. Od Saudijske Arabije traže da promijeni obrazovni sistem, da ga prilagodi američkoj filozofiji liberalizma. Ako ostane u skladu sa šerijatom i islamskim učenjem, kažu da školuje teroriste, jer je „iznjedrio Bin Ladena i njemu slične“. To je ono što oni žele.
Amerika ne prepoznaje uzroke mržnje prema sebi
Nadali smo se da će Amerika u ovim sudbonosnim događajima pronaći pouku, da će se zapitati: „Zašto me ljudi svuda mrze, iako pružam pomoć na sve strane? Mora da nešto nije u redu.“
Zašto se stalno organizuju demonstracije protiv globalizacije i protiv Svjetske trgovinske organizacije? Gdje god se održi njihov samit, hiljade ljudi izlaze na ulice. Više od 26.000 različitih organizacija širom svijeta suprotstavlja se globalizaciji. Zar su svi oni u krivu? Zar su svi oni obmanuti? Amerika ne može graditi svoju politiku samo na podršci pojedinih vladara koji joj laskaju. Mora osjetiti puls običnih ljudi, glas potlačenih, nemoćnih i siromašnih. Mora osjetiti njihovu bol – umjesto da protiv njih ratuje i pokušava ih uništiti.
Sejh Kardavi je, prilikom putovanja u Emirate, imao neprijatnosti na aerodromskoj kontroli, zbog čega su se pojavile glasine da su vlasti nekih arapskih zemalja protiv njega. U hutbi je to odlučno odbacio, naglašavajući međusobno uvažavanje i dodajući:
„Tako mi Allaha, nikada u svom životu nisam bio licemjeran prema vladarima, pa kako bih to sada činio, u 75. godini života? Hvala Allahu, nisam zavisan ni od koga, pa se nikoga osim Njega i ne bojim, niti nastojim ikome ugoditi. Želim da moji odnosi s ljudima budu zasnovani na međusobnoj ljubavi i samilosti. Nikada nisam neprijatelj nijednom muslimanu, pa čak ni onome koji mi nanese nepravdu. Halalim onima koji su me vrijeđali, ali ne halalim ono što je učinjeno protiv islama i islamskog ummeta.“
„Čak ni prema nemuslimanima nisam neprijateljski nastrojen – sve dok su miroljubivi prema muslimanima. Onima koji su pravedni, uzvraćam dobrim, želeći im uputu i sreću.“
