Ovo je bila i moja prva misao. Sjećam se kada sa prije nekoliko godina pričao sa sovjetskim disidentom Valdimirom Bukovskym o ponašanju sovjetskih disidenata koji su bili izloženi torturi. On mi je odgovorio da su ljudi koji su prisiljavani da odaju imena pod torturom uvijek nastojali da se sjete imena onih koji su umrli u ratu ili ljudi koji su davno umrli. Oni koji su bili zatočeni dovoljno dugo i koji su zadržali svoju prisebnost i veliki duh, priznavali su nevjerovatnu količinu zločina u nastojanju da upozore javnost na lažnost i nezakonitost cijelog procesa.
Ovo je upravo ono što je Muhamed uradio. Mi znamo da je on bio mučen, jer su odgovori na obavezna pitanja o njegovom tretmanu za vrijeme njegovog boravka u zatvoru izbrisana. Mi znamo da je on bio mučen, jer u suprotnom nema nikakve svrhe da američko Ministarstvo „pravde“ u svojim memorandumima daje zeleno svjetlo za mučenja ili za Military Commissions Act koji dopušta mučenje i smrtnu kaznu baziranu na priznanjima dobijenim torturom.
Muhammedovo priznaje zločina i zavjera je toliko golemo i nepregledno da je novinarka Associated Pressa, Katherine Shrader, izjavila da čak ni oni koji su uznudili njegovo priznanje ne vjeruju u njega. Ono je pretjerano i preuveličano, kažu Muhamedovi mučitelji, i mora se uzeti sa sumnjom. Drugim riječima, američka mučiteljska klapa, raskalašeno uživajući u svome uspjehu, ustvari je igrala po Muhammedovim pravilima. Ponos se izgubi prije pada, kao što kaže stara izreka.
U tom „priznanju“ Muhamed priznaje 31 planirani ili izvedeni napad u cijelom svijetu, uključujući i dizanje u zrak Panamskog kanala, te planiranje ubistava predsjednika Clintona i Cartera te planiranje atentata na Papu. Preuzevši odgovornost za još čitavu hrpu drugih zločina i zavjera, sa svim što je mogao izmisliti, on je bio cjelokupni show. Nijedan drugi terorist više nije trebao.
Čitajući odgovore i komentare slušatelja BBC-a na njegovo priznanje otkrilo mi je da se ostatak svijeta ili smije američkoj vladi što je bila toliko glupa da pomisli da će iko igdje u svijetu povjerovati ovom priznanju ili osuđuje Bushov režim što je postao kao Gestapo ili KGB.
Humoristi su jedva dočekali ovakvo priznaje. „Ja sam veoma opasan glavni planer“ rekao je Muhammed, koji je priznao otmicu Lindberghove bebe, masakr na Valentinovo, ubistvo Linkolna i McKinleya. Preuzeo je odgovornost za širenje groznice, ružnog vremena i kiše da bi na taj način uništio piknike širom svijeta“ – stoji u samo nekim humorističkim osvrtima.
Ako je išta ostalo što se tiče Bushovog režima, a da nije diskreditovano, Muhamedovo priznanje je i to otklonilo i ogolilo režim do srži. Najvažniji dio Muhammedove priče tek treba da postane naslovnica. Uprkos što drže i muče stotine zatvorenika već godinama u Guantanamu, i u ko zna koliko tajnih CIA-inih zatvore širom svijeta, američka vlada je uspjela da dođe do samo 14 „visokopozicioniranih i vrijednih zatvorenika“.
Drugim riječima, vlada nema ništa o 99% ostalih zatočenika, koji su navodno toliko opasni i opaki da moraju biti držani u zatočeništvu bez ikakve optužbe, bez dopuštenja da razgovaraju sa odvjetnikom i bez ikakvog kontakta sa familijom.
I malo čudo. Velika većina zatočenika, navodnih „neprijateljskih boraca“, nisu teroristi uhvaćeni od strane CIA-e i „hrabrih“ američkih trupa. Oni su bespomoćne osobe koje su se našle izvan granica svoga plemena, ili teritorije svoga doma ili države, i koji su oteti od strane kriminalnih bandi ili „gospodara rat“ koje su odlično profitirale na račun naivnih Amerikanaca koji su ponudili „nagrade“ za teroriste.
Američka vlada ne brine što nevini ljudi su uhvaćeni u zamku, zbog toga što američka vlada očajno treba dvije stvari: da dokaže da su oni opaki teroristi i da demonstriraju svoju učinkovitost u štićenju Amerikanaca tako što hvataju „teroriste“. Štoviše, američka vlada treba „opasne osumnjičene“ da bi na taj način zadržali američku državu u stanju straha, te kao izgovor za kršenje ljudskih prava i američkih zakona.
Bush-Cheney režim uspio je u svojoj zloj zavjeri, ali su to sve odbacili iznoseći na vidjelo smješno priznanje Halida Šejha Muhammeda. Da li će sada Bushov totalitaristički Vojni sud smaknuti Muhameda na osnovu njegovog priznanja iznuđenog torturom, i da li će ovo u cijelom svijetu ljudi vidjeti kao išta drugo osim kao hladnokrvno ubistvo?
Ako Bush ne mogne ubiti Muhammeda, onda će ga američka vlada morati ušutkati na svakom mjestu gdje on može da ispriča svoju priču. Američka vlada će morati da upotrijebi riješenja iz Orvelovog romana „1984“, tako da izmijeni Muhammedov um sa drogama i dodatnim mučenjem. Na takve niske grane su George Bush i Dick Cheney srozali Ameriku.
Paul Craig Roberts
ICH