Munafici II (Nezim Halilović Muderris)
Braćo i sestre u islamu! Danas 30. rebiu-l-ahira 1425. godine po hidžri, što odgovara 18. junu 2004. godine po Isau a.s., u drugoj hutbi zaredom, uz Allahovu dž.š. pomoć govorim na temu "Munafici (dvoličnjaci)".
Prije toga podsjećanje na najvažnije događaje koji su obilježili proteklu sedmicu: Nastavljena Cionisitčka divljanja u Palestini; u Iraku nove žrtve, koje je teško i pobrojati; u masovnoj grobnici u Sandićima, između Bratunca i Srebrenice pronađeno 16 tijela Bošnjaka, ubijenih jula 1995. godine; održan sastanak Organizacije islamske konferencije, u Istanbulu, kada su se čuli pozivi za demokratizaciju islamskog svijeta;
MUP Manjeg BH Entiteta dostavio 16 kutija sa dokumentacijom koja tretira srpske zločine nad Bošnjacima Srebrenice, jula 1995. godine; Haški tribunal odbacio zahtjev "prijatelja suda" da se Slobodan Milošević oslobodi optužbe za genocid u BiH; Američka komisija nije našla dokaze da je Irak pomagao Al-Kaidi, u napadima na SAD 11. septembra 2001. godine; Džordž Kejsi postavljen za novog komandanta multinacionalnih snaga u Iraku, umjesto dosadašnjeg komandanta Rikarda Sančeza (Do smjene je po mišljenju analitičara došlo zbog sve snažnijih pritisaka javnosti vezano za zlostavljanje iračkih zarobljenika, u zatvoru Abu Gurejb);
Allah dž.š. počinje Suru El-Bekare, 2. Suru u Kur’anu, sa prvih pet ajeta koji govore o Kur’anu, kao uputi i o svojstvima vjernika, zatim u dva ajeta govori o kafirima (nevjernicima), da bi nakon toga u 13 ajeta govorio o munaficima, kao najopasnijom kategorijom ljudi.
Munafikluk (dvoličnost) je, prema Kur’anu, bolest ljudskih srca, što potvrđuju 8., 9. i 10. ajet Sure El-Bekare, koje ću inša-Allah danas tumačiti:
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَقُولُ آمَنَّا بِاللّهِ وَبِالْيَوْمِ الآخِرِ وَمَا هُم بِمُؤْمِنِينَ (8)
«Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!"- a oni nisu vjernici.»(8)
Ovim ajetom Allah dž.š. započinje govor o munaficima, koji tvrde da vjeruju u Allaha dž.š. i Sudnji dan, a oni ne vjeruju.
يُخَادِعُونَ اللّهَ وَالَّذِينَ آمَنُوا وَمَا يَخْدَعُونَ إِلاَّ أَنفُسَهُم وَمَا يَشْعُرُونَ (9)
«Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.»(9)
Munafici svojom dvoličnosti u vjerovanju žele da prevare Allaha dž.š., a u stvari samo sebe varaju, jer se Gospodar svjetova ne može prevariti.
فِي قُلُوبِهِم مَّرَضٌ فَزَادَهُمُ اللّهُ مَرَضاً وَلَهُم عَذَابٌ أَلِيمٌ بِمَا كَانُوا يَكْذِبُونَ (10)
«Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.»(10)
"U srcima njihovim je bolest." Prema nekim mišljenjima, ovdje "bolest" predstavlja sumnju, licemjerje i razvrat. Sva ta mišljenja su tačna, budući da je bolest koja je u srcima licemjera u isto vrijeme: sumnja, licemjerje i razvrat. Sumnja, zato što oni sumnjaju u poslanstvo Allahovog Poslanika s.a.v.s.; licemjerje, jer javno pokazuju vjerovanje (iman), a ustvari su nevjernici; razvrat, jer oni ne vjeruju u ono što je Allah dž.š. objavio Muhammedu s.a.v.s.. A nevjerstvo je, bez sumnje, razvrat! "…a Allah njihovu bolest još povećava…" Znači povećao im je sumnju, licemjerje i razvrat.
Možda će neko upitati: "Zašto Allahov Poslanik s.a.v.s. nije ubijao licemjere pošto je neke od njih znao?" Odgovor na ovo pitanje se nalazi u sahihima:
عَنْ عَمْرٍو أَنَّهُ قَالَ: "سَمِعْتُ جَابِرَ بْنَ عَبْدِاللَّهِ رَضِي اللَّه عَنْهمَا: "كُنَّا فِي غَزَاةٍ قَالَ فَكَسَعَ رَجُلٌ مِنَ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنَ الْأَنْصَارِ فَقَالَ الْأَنْصَارِيُّ يَا لَلْأَنْصَارِ وَقَالَ الْمُهَاجِرِيُّ يَا لَلْمُهَاجِرِينَ فَسَمِعَ ذَلِكَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَالَ مَا بَالُ دَعْوَى الْجَاهِلِيَّةِ قَالُوا يَا رَسُولَ اللَّهِ كَسَعَ رَجُلٌ مِنَ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنَ الْأَنْصَارِ فَقَالَ دَعُوهَا فَإِنَّهَا مُنْتِنَةٌ فَسَمِعَ بِذَلِكَ عَبْدُاللَّهِ بْنُ أُبَيٍّ فَقَالَ فَعَلُوهَا أَمَا وَاللَّهِ لَئِنْ رَجَعْنَا إِلَى الْمَدِينَةِ لَيُخْرِجَنَّ الْأَعَزُّ مِنْهَا الْأَذَلَّ فَبَلَغَ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَقَامَ عُمَرُ فَقَالَ يَا رَسُولَ اللَّهِ دَعْنِي أَضْرِبْ عُنُقَ هَذَا الْمُنَافِقِ فَقَالَ النَّبِيُّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ دَعْهُ لَا يَتَحَدَّثُ النَّاسُ أَنَّ مُحَمَّدًا يَقْتُلُ أَصْحَابَهُ ".(بخاري و مسلم)
Prenosi Amr r.a.: "Čuo sam Džabira ibn Abdullaha r.a.: "Bili smo u pohodu, kada je muhadžir napao ensariju, pa je ensarija povikao: "O ensarije!" I povikao je muhadžir: "O muhadžiri!" Čuo je to Poslanik s.a.v.s, pa je rekao: "Kakvi su ovo predislamski pozivi?" Rekoše: "O Allahov Poslaniče, muhadžir je napao ensariju." Reče: "Pustite to, to je ružno!" Kada je to čuo Abdullah ibn Ubejj, reče: "To su oni učinili. Tako mi Allaha, kada dođemo u Medinu, jači će istjerati slabije!" Kada je to čuo Poslanik s.a.v.s., reče mu Omer r.a.: "Pusti me da odsiječem glavu ovog munafika!" Pa Poslanik s.a.v.s. reče: "Pusti ga, da ljudi ne budu govorili, kako Muhammed ubija svoje ashabe!" (Buharija i Muslim)
Poslanik s.a.v.s. se bojao da ne dođe do bilo kakvih promjena u veze sa prihvatanjem islama od strane beduina, koji nisu znali da su pojedinci licemjerni, pa bi mogli pomisliti da ih on ubija unatoč njihovom imanu. Mogli bi kazati: "Muhammed ubija svoje drugove (ashabe)!", što bi mnoge od onih koji su imali namjeru da prihvate islam, odvratilo od pomisli na to.
Imam Malik u vezi s’ tim kaže: "Allahov Poslanik s.a.v.s. se ustezao od licemjera kako bi pokazao svojim sljedbenicima da vladar ne osuđuje samo po svom znanju!"
Imam Šafija kaže: «Allahov Poslanik s.a.v.s. je zabranio ubijanje licemjera budući da su oni javno prihvatali islam, iako je on znao da su licemjeri. Međutim, ono što su javno pokazivali iznad je onoga drugog. To potvrđuje i hadis: "Meni je naređeno da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: “Nema boga osim Allaha.’” Kada to kažu…"
Prenosi Omer ibn El-Hattab r.a. da je on pitao Huzejfu ibn El-Jemana, a Huzjefe je čuvao tajnu Poslanika s.a.v.s. (od njega je dobio spisak munafika): "O Huzejfe! Neka Allah razgovara sa tobom, jeli mene uvrstio Poslanik s.a.v.s. među munafike?" Pa je rekao: "Ne. I nikome o tome ništa neću više reći."
Omer ibn El-Hattab r.a. se boji za sebe, dvoličnosti. On se bojao da ne bude od onih za koje Allah dž.š. u 145. ajetu Sure En-Nisa’, kaže:
إِنَّ ٱلْمُنَافِقِينَ فِى ٱلدَّرْكِ ٱلاْسْفَلِ مِنَ ٱلنَّارِ وَلَن تَجِدَ لَهُمْ نَصِيراً (سورة النساء: 145)
"Munafici će na samom dnu džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći!" (Suretun-Nisa’: 145)
Ko je Omer? Pa na zemaljskoj kugli nema muslimana, koji ne zna ko je Omer ibn El-Hattab r.a.. On je jedan od najuglednijih i najodlučnijih ashaba koji se svakodnevno družio sa Poslanikom s.a.v.s., a poznat je ostao i poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti, a pogotovo kada kao drugi pravedni halifa, vodi islamsku državu i oslobađa značajnu teritoriju. Za njega je Poslanik s.a.v.s. rekao da je od stanovnika dženneta. I rekao je: "Da on nije krenuo jednim putem, a da šejtan nije otišao drugim, plašeći ga se!" On mu je nagovjestio šehadet, kao što je rekao: "Da kada bi poslije njega bio poslanik, onda bi to bio Omer!" I pored svega toga, Omer r.a. se plaši dvoličnosti.
Dvoličnost je opasna. Pa kada je to tako i kada se Omer r.a. toliko plašio dvoličnosti, šta je to onda dvoličnost? Ona je uistinu prava bolest, koje se treba čuvati!
Braćo i sestre! Čuvajmo se dvoličnosti, jer ona vodi u najdublje nizine džehennema!
Gospodaru, pomozi mudžahidima ma gdje bili, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji se samo Tebe boje i samo Tebi na sedždu padaju, učini nas u našim očima malim, a u očima ljudi i kod Tebe velikim, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 30. rebiu-l-ahir 1425.h. Hutba: Džamija "Kralj Fahd"
18. juni 2004.g. Nezim Halilović Muderris
و السلام عليكم و رحمة الله!