Lukići muslimane spalili žive
Odatle sam gledao kako gori kuća i čuo sam vrisku, bilo je pucanja iz automatskog oružja… Gledao sam sve kako gori tu… Za majku ništa nisam znao, kad sam skočio… Bili smo zajedno u zapaljenoj kući.
Na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću pred Haškim tribunalom zaštićeni svjedok VG-38 izjavio je danas da su optuženi u junu 1992. godine u jednoj kući u Višegradu "spalili oko 70 živih muslimanskih žena, djece i staraca", i opisao kako je on preživio.
Svjedok je rekao da je tada imao 13 godina i da je tek tri godine kasnije saznao je da je preživjela i njegova majka.
VG-38 je svjedočio da su 14. juna 1992. godine srpske snage protjerale muslimanske žene, djecu i starce iz njihovog sela Koritnik i uputile ih pješice ka Višegradu, rekavši im da će ići "u razmjenu" u Kladanj.
U Višegradu su ih, prema riječima svjedoka, srpski vojnici uputili u Crveni krst, ali pošto je bila nedjelja, u kancelariji nije bilo nikoga, poslije čega im je Mitar Vasiljević, član paravojne grupe Milana Lukića, naredio da idu u kuće porodice Memić u Pionirskoj ulici.
Prema riječima VG-38, Milan Lukić im je u kući Memića oduzeo novac i sve vrijedne stvari, a zatim su drugi članovi njegove grupe natjerali žene i djecu da se svuku i pregledali ih. Van kuće bili su Sredoje Lukić, kojeg je od ranije poznavao, i drugi paravojnici.
Kasno uveče, oko 22.30, Lukić je naredio muslimanskim ženama, djeci i starcima da pređu u 150 metara udaljenu kuću Adema Omeragića gdje su zatvoreni u jednu prostoriju, kazao je svjedok, precizirajući da ih je bilo oko 70.
VG-38 ispričao je da je bio u sredini prepune sobe i da je, naslonivši se na sto, zaspao.
– Najedanput, čuo sam vrisku i zapomaganje i kako neko kaže – ‘zapaliće nas’, rekao je on.
Vidio je vatru na ulaznim vratima i odmah krenuo ka jednom od dva prozora na suprotnoj strani sobe. Primjetio je svoju majku kako razbija jedno staklo, poslije čega je on razbio drugo. Pošto se vatra već širila, vidio je Lukićevog paravojnika Milana Šušnjara kako spolja ubacuje zapaljivu bombu u sobu.
– On je ubacio bombu na susjedni prozor, do vrata, i ona je eksplodirala, i ja sam onda iskočio… Sakrio sam se u žbunje iza kuće, možda jedno 20 metara, 25… Odatle sam gledao kako gori kuća i čuo sam vrisku, bilo je pucanja iz automatskog oružja… Gledao sam sve kako gori tu… Za majku ništa nisam znao, kad sam skočio… Bili smo zajedno u zapaljenoj kući. I od tada je nisam vidio sve do 1995., rekao je VG-38.
Naznačio je da je mislio da mu je majka izgorjela u kući sve dok se nisu ponovo sreli, tri godine kasnije.
Tokom unakrsnog ispitivanja, branioci optuženih osporavali su tvrdnju svjedoka da je na mjestu zločina sam identifikovao Milana i Sredoja Lukića, ali je VG-38 ostao pri iskazu da su to bili oni.
U nastavku suđenja, svjedočenje je, pod pseudonimom VG-18, započela majka svjedoka VG-38.
Milan i Sredoje Lukić optuženi su za zločine nad muslimanskim civilima u Višegradu 1992-94. godine. Na teret im je stavljeno i da su, dvije nedjelje poslije zlodela u Pionirskoj ulici, spalili još 70 muslimana u drugoj kući, u naselju Bikavac.
Za ubistvo višegradskih muslimana, Tribunal je ranije osudio Mitra Vasiljevića na 15 godina zatvora, ali ga je oslobodio optužbe da je učestvovao u spaljivanju civila u Pionirskoj ulici, usvojivši njegov albi da je u to vrijeme, zbog slomljene noge, bio u bolnici u Užicu.
Autor: ONASA