Kada su američki vojnici slavobitno ulazili u, bombardiranjima uništene, iračke gradove i sela sigurno su se osjećali moćno i pobjednički. Dok su, u svojim oklopnjacima, prolazili pored mrtvih iračkih civila i srušenih iračkih domova, vjerovatno su osjećali ponos sa učinjenim poslom. Kada su gazili preko slabih tački otpora na koje su naišli i kada su ušli u Bagdad – sigurno su mislili da je sve gotovo i da su pobijedili u još jednom ratu. Vjerovatno su mislili o povratku kući i šepurenju u uniformi, sa odličjima na svojim prsima i ratnim pričama za američke djevojke. Međutim rat za Amerikance daleko je od završetka. A nekada svježi, nabrijani i slavobitni američki „suckeri“ su daleko od stanja u kome su bili 2003. godine.
Američka vojska je iscrpljena, umorna, prestrašena. Mladi vojnici koji bi trebali biti u naponu snage, izgledaju bolesno i blijedo. Česte su slike kako američki vojnici spavaju, usred borbenog zadatka, na svojim pancirkama. Na putu. Bilo gdje. Tempo koji im je nametnut je ubitačan. A tempo diktiraju – irački mudžahidi. Poznata je činjenica da je američkih vojnika u Iraku premalo. Premalo za okupaciju i kontroliranje očajnog stanja u kome se Irak nalazi. Zbog toga postojeće ljudstvo se maksimalno iskorištava. Stalni borbeni zadaci, strah, užareno iračko sunce, opasnost koja prijeti sa svih strana – sve to iscrpljuje američke vojnike. A kada se vrate u svoje baze, i kada dobiju malo odmora, bude ih granate, autobombe i pozivi na nove akcije. Super obučeni američki vojnici, nakljukani stereoidima, vitaminima, naviknuti na redovnu hranu i sve pogodnosti života u američkoj vojsci – sada su gomila iscrpljenih ljudi, koji jedva čekaju da malo zaspu i da se odmore. Stalna opasnost kojoj su izloženi psihički je nepodnošljiva. A opasnost vrebe sa svih strana.
Major Stacie Caswell, terapistkinja koja radi sa onima koji su pretrpjeli borbeni stres u vojnoj bolnici u Mosulu kaže: „Ovo je drugačija vrsta rata“ govori Caswell. „ U II.svjetskom ratu bilo je jasno gdje su dobri, a gdje su loši momci. Znao si gdje ćeš ići i šta ćeš raditi na bojnom polju.“ Sad ona kaže da je prijetnja svuda okolo. I vojnikovanje se promijenilo. „ Sada imamo previše stvari da uradimo…“
Jeste, prijetnja je svuda okolo. Opasnost je na cestama gdje mudžahidi svakodnevno postavljaju improvizirane eksplozivne naprave. Opasnost je svako vozilo koje ti se približava , jer je možda napunjeno eksplozivom i cilj mu je nešto američko. Sa zvijezdama i prugama. Opasnost je svaka kućica, svaki prozor, svaka uličica, svaka palma. I dok stojiš na kontrolnom punktu, na osmatračnici ili na vrhu transportera – ko te posmatra ? Da li si već na nišanu JUBE ?
Iscrpljenost i stalni strah, koji su se uvukli u kosti američkih vojnika uzrokuju stres. Njihov „društveni život“ je totalno uništen. Slobodne dane u bazama provode razmišljajući o Iraku i brojeći dane do dopusta. Ali , kada jednom i dođe dan dopusta, i kada se vrate u gradove i vide sa svojom porodicom , prijateljima i djevojkama – dolazi do novih problema. Oni više nisu isti ljudi, a niko ne poznaje patnje kroz koje oni prolaze. To se može primjetiti iz njihove svakodnevne priče. Gdje god da ideš čuješ iste zamjerke: vojnici govore o razvodima, ili problemima sa djevojkama koje ne vide, ili o djeci koja su rođena i koja rastu bez njih. Još kada se tome doda da ih kod kuće veliki broj ne smatra herojima, i kada omalovažavaju i napadaju sav njihov trud u Iraku, dobije se slika onoga što oni proživljavaju. Ali ne treba ih žaliti.Daleko od toga da ih treba žaliti.
Ova iscrpljenost armije rezultira većim procenatom dezertiranja i neodobrenih odsustava – problem, koji je otkriven ranije ove godine, a koji se utrostručio u odnosu na period prije rata u Afganistanu, što je rezultiralo hiljadama nečasnih otpusta. „ Oni se strašno trude da vrate ljude nazad, a ljudi su istrošeni“ rekao je Thomas Grieger, psihijatar u američkoj vojsci za International Herald Tribune.
Posljedica toga jesu veliki problemi zadržavanja i regrutovanja novih članova, što prema riječima Stacie Caswell je dovelo do toga da američka armija smanjuje svoje standarde za pridruživanje vojsci, posebno u tome da ne treba biti više previše tvrd ili biti bez historije neke mentalne bolesti. To znači da sada skoro svako može biti američki vojnik. Potreba za ljudima je prevelika da bi se biralo.Šta to znači ? Znači da je sve više idiota, kretena i debila u američkoj vojsci. Neko će reći:“ A šta je tu novo?“
Ono što je zabrinjavajuće za američku vojsku jeste i to – da je sve manje iskusnog i provjerenog starješinskog kadra. Dokazi na terenu potvrđuju ono što su drugi upozoravali – između ostalih i general Colin Powell, bivši državni sekretar – da je američka vojska „blizu sloma“. Samo trećina od regularnih borbenih brigada sada se kvalifikuju kao borbeno spremne. Oficiri koji su obrazovani na elitnoj akademiji West Point odlaze u procentu koji nije zabilježen u zadnjih 30 godina, što ima za posljedicu da američka armija ima manjak od 3000 oficira- problem za koji se očekuje da se pogorša. (http://www.osovina.org/index.php?option=com_content&task=view&id=118&Itemid=46)
Na sreću, ovo nisu jedini problemi sa kojima se susreće američka vojska. Nisu samo ljudi problem. Problem je i u opremi. Ratovi u Iraku i Afganistanu doveli su do destrukcije, ili trošenja, 40% američke opreme, što vrijedi oko 212 milijardi dolara. Jedan od lijepih primjera koje možemo navesti jesu američki helikopteri. Prije nekoliko mjeseci brigadni general Stephen Mundt, visoki dužnosnik pri zračnim snagama u američkoj vojsci, izjavio je da su američke snage u Iraku i Afganistanu izgubile dosada 130 helikoptera.Ovo je Mundt priznao. Od ove izjave još veliki broj helikoptera je pogođen ili se „sam“, ničim izazvan, srušio, poput ovoga zadnjeg u Adhamiyi, kada je poginulo 14 američkih vojnika. Zamjene sve teže dolaze, a na dijelove se takođe mora čekati mjesecima. Sve veći broj srušenih američkih helikoptera u Iraku rezultat je bolje organizoranosti iračke armije i razmjene iskustava sa afganistanskim borcima, koje su možda i Amerikanci obučavali kako rušiti helikoptere – ali ruske. https://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=2356.0
Mada to može zvučati čudno – Amerikanci u Iraku koriste previše nafte. Eto i to je moguće. Prema statistikama Pentagona, američka vojska maltene više nafte potroši na održavanje svoje teške ratne mašinerije nego što uspije iscrpiti iz tamošnjih platformi, pa je general major Richard Zilmer još prije nekoliko mjeseci američkom ministarstvu obrane poslao zahtjev označen kao “Prioritet 1”, u kojemu od vlade traži da investira u solarne ploče i turbine za vjetroelektrane u Iraku, kako bi se “smanjila ovisnost marinaca o fosilnim gorivima i tako doslovno spasili američki životi”.
Prosječni američki vojnik u Iraku potroši, primjerice, 88 AA baterija u jednoj petodnevnoj misiji, za sprave kao što su termalno oružje, GPS uređaji, radio-prijemnici i oprema za noćni vid, dok vojska u Iraku i Afganistanu svakoga dana izgori 2,4 milijuna galona nafte. Čak dvije trećine svega što američki vojnici vuku sa sobom po terenu upravo je nafta, a za svaki galon koji dopreme u neku iračku bazu potrebno je toliko logistike oko skladištenja, transporta i osiguranja da galon nafte na iračkome ratištu de facto košta nekoliko stotina dolara.
Američkoj vojsci jedan od najvećih problema predstavlja transportno vozilo Humvee, koje proždire ogromne količine nafte po kilometru, naročito kada ga se optereti zaštitnim oklopom, pa se Pentagonovi inženjeri trenutačno bave konceptom Humveeja s hibridnim motorom, koji je tiši i koji manje troši. Kako reče Pentagonov direktor odjela za istraživanje i inženjerstvo John Young, problem se svodi na to da “svaki put kada cijena nafte skoči 10 dolara po barelu, vojska nije u mogućnosti obaviti stvari vrijedne milijarde dolara”.
Ovi problemi sa opremom uzrokuju da se traži sve više i više novca za irački rat. Mjesečni troškovi su porasli na 12 milijardi dolara i još uvijek rastu. I dok se oprema može napraviti – problem „pravljenja“ i „nabavke“ novih ljudi je malo teži problem. Pokušaj pravljenja jake, stabilne i organizovane iračke armije i policije je propao. Vojska i policija su još uvijek slabe i neorganizovane, a veliki dio pripada „odredima smrti“ i raznim milicijama (šitskim). Vrlo su nesigurni saveznici i ma koliko novaca na njih potrošili – Amerikanci se nikada na njih ne mogu osloniti u dovoljnoj mjeri.
https://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=3254.msg22913#msg22913
Koliko je situacija ozbiljna govori i prijedlog rješenja problema nedostatka vojnika koji je dao američki „ratni car“ general Douglas Lute. Kao što je poznato on je imenovan „ratnim carom“ ranije ove godine nakon što je predsjednik Bush odlučio da je potrebna jedna ličnost da vodi ratove koje je SAD započela u Afganistanu i Iraku. Tako je on pozvao nacionalne političke lidere da razmotre ponovno uvođenje obavezne mobilizacije da bi se pomoglo iscrpljenim vojskama u Iraku i Afganistanu. „Mislim da ima smisla to razmotriti“ rekao je on.
Ovakav prijedlog u SAD- u je izazvao zgražanje i podsjetio ih na 60 –te i 70-te kada je hiljade američkih mladića mobilizirano i poslano u Vijetnam – da bi bili mete opakim vijetnamskim borcima za slobodu. Prijedlog je odbijen od strane Busha, ali ovaj prijedlog „ratnog cara“ , čovjeka koji je sigurno dobro proučio situaciju na terenu ,dovoljno govori koliko je ozbiljna i teška situacija za američku vojsku u Iraku i Afganistanu.
Nedavno je američki predsjednik izjavio da neće biti povlačenja dok je on na vlasti. Štoviše, svojom zapaljivom retorikom on izaziva i priprema možda i novi napad – na Iran. http://www.osovina.org/index.php?option=com_content&task=view&id=123&Itemid=46 Ni demokratski kandidati ne obećavaju bolju budućnost. Barack Obama bi čak napao i Pakistan. Sve ove izjave sadašnjeg predsjednika, a i izjave predsjedničkih kandidata, govore u prilog tome – da povlačenja neće biti. Previše je SAD uložila u ove ratove da se tako lahko povuče.Borba će se nastaviti – sve dok helikopteri sa krovova američke ambasade u „Zelenoj zoni“ ne budu grozničavo spašavali preostale američke vojnike u Bagdadu. I dok su Amerikanci sve umorniji, nervozniji, frustriraniji – irački mudžahidi su sve organizovaniji, ujedinjeniji, njihov moral svakim danom je sve veći. Svjesni su da samo borbom mogu vratiti slobodu i istjerati okupatora. Da do mira mogu doći samo – gaženjem agresora . I osvetiti se zločincima koji su od njihove zemlje napravili „pakao na zemlji“. Američke „suckere“ čeka još teških dana u Iraku….ali sami su to tražili
povezani link
https://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=3204.msg22564#msg22564