Trenutno bolnica nema hitne pomoći. U jednom trenutku ih je imala tri. Dvije su uništene izraelskim projektilima za vrijeme ustanka. Jedan doktor je postao mučenik – Khalil Sulaiman. Zadnji doktor koji je radio imao je saobraćajnu nesreću prošle sedmice i trebaće još sedmica da se oporavi.
Odjeljenja su pretrpana. U pedijatrijskom odjelu svaka mala soba ima tri kreveta i nema puno medicinske opreme. Nema klimatizacije , a temperature ljeti su strašne. Uprava bolnice nam je rekla da su dobijali pomoć iz Evrope, ali je on prekinuta.
To je samo jedan od mnogobrojnih nasilja koji oni trpe. Uslovi za Palestince su za žaljenje diljem države aparthejda, od onih 130.000 koji žive kao izraelski građani u „nepriznatim selima“, do hiljada onih koji žive u Izraelu ili na Zapadnoj obali u domovima predviđenim za uništenje, i hiljada onih koji žive u predgrađima Jerusalema kojima nikad niko ne dolazi po smeće ( predgrađa su preplavljena smećem, a samim tim i bolestima), pa do familija koje su odvojene od svojih rođaka sa „zidom aparthejda“ i do ljudi koji žive u najbogatijim arapskim gradovima, ali koji moraju da zatvaraju svoje poslove jer Palestinci ne mogu putovati i kupovati potrebne stvari – i na kraju do onih nesretnih familija koji žive i Hebronu, sekciji H-2, koji gledaju kako njihove domove otimaju religiozni fanatici.
Ovdje sam već skoro dvije sedmice. Dolazak ovdje bio je osvježenje za mene, Židova u kasnim 50-tim.. Putujući po Izraelu (koji je definisan nepostojećim granicama iz 1967.godine) nisam vidio tragove zemlje koja se zagrijava za rat. Mislio sam da ću vidjeti tone vojnika na dužnosti, ali jedinog sam vidio dok sam kupovao osvježenje… Michael Warshawsky, stari izraelski mirovni aktivist, rekao mi je da ne griješim. Novosti o Palestincima više nisu na naslovnicama, nego negdje na četvrtoj stranici.
Na Zapadnoj obali stanje je drugačije. Ovdje se nalaze kontrolni punktovi na svakom koraku sa vojnicima koji nose opasno i smrtonosno oružje. Ljudi govore da su kontrolni punktovi „ lakši“ ovog ljeta. To je dio „ Budimo fini sa Abbasom“ strategije … Nakon godina ignoriranja palestinskog predsjednika Hamasovo preuzimanje vlasti u Gazi natjeralo ih je da promijene strategiju. Jednog mjeseca milioni dolara palestinskog novca od poreza, koje su Izraelci zadržavali, „velikodušno“ su predani Palestinskoj samoupravi.
Stvari nisu tako fine na Zapadnoj obali. Izraelski vojnici izvode stalne patrole. Noć prije nego što ćemo otići u Jenin oni su uhvatili jednog stanovnika. Narod u Nablusu govori da oni patroliraju i vrše prepade svaki dan. Prije nekoliko noći 6 Palestinaca je ubijeno , uključujući trojicu od projektila u Gazi. Jedan čovjek je, navodno, napao vojnike na kontrolnoj točci u Bethlehemu. Pogođen je, a onda je kasnije smaknut.
Autocesta na Qalandia-i
Potrebno je 30 minuta da se ode od Bethlehema do Ramallaha. To je slučaj ako Palestinac sa Zapadne obale putuje kroz Jerusalem , ali to je zabranjeno već nekoliko godina. Zbog toga put traje najmanje 75 minuta ( ako ne bude previše zadržavanja na kontrolnim punktovima) jer Izraelci dozvoljavaju samo jednu rutu, i kakva je to ruta. U blizini Wadi Nahra ( Vatrene doline) silaziš u pet minuta…dok se temperatura diže na nekih 35 stepeni. To je jedna cesta i postoje dvije trake , koje dijeliš sa svim mogućim vozilima, uključujući i velike kamione. Zimi je posebno opasno. Jednom kada prođeš ovaj pakleni dio dođeš do „kontejnerskog kontrolnog punkta“. Kada sam ja putovao vojnici su jedva pogledali dokumente i „hawiahse“ (palestinske putne dokumente koji pokazuju gdje ti Izraelci dopuštaju da putuješ). U gorim periodima Palestinci su prisiljeni da izvade sve iz svojih prtljaga i stave na stranu na cestu. Bilo je vremena, tako mi je rečeno, kada su muškarce prisiljavali da se skinu do gola.
Idući do Ramallaha prolazi se kroz izbjeglički kamp Qalandia. Pomislite na najgori put na kojem ste ikada bili, sa grbama, rupama, ulegnućima… U zadnjih 20 godina ništa se nije popravilo jer izraelska armija to ne dopušta. Kada upitaju Palestinci o tome govore im da se rade o sigurnosnim stvarima. Samo prije nekoliko mjeseci dopušteno je Palestinskoj samoupravi da počene sa nekim radovima. Ova ruta treba uskoro da bude promijenjena. Nedopustivo je da naseljenici dijele put sa Palestincima ( zbog „sigurnosti“) , tako da se gradi jedan tunel za Palestince da bi ih se držalo odvojenim. Vozila će još prolaziti kroz Wadi Nahr i ostatak, ali zajednički put jeste stvar prošlosti.
Krinke aparthejda
Susreo sam se sa Uri Davidsom u Jerusalemu. On je Izraelac , jedan od rijetkih koji živi u palestinskim zajednicama. Tvrdi već decenijama da je Izrael društvo aparthejda. Međutim, on kaže, postoji velika razlika između stare Južne Afrike. Pod južnoafričkim aparthejdom posjetioci bi odmah vidjeli tragove aparthejda. U Izraelu to je mnogo bolje sakriveno. Uzmima kao primjer zemlju. Veliki dio zemlje u Izraelu kontrolira država i ne posjeduju je pojedinci. Židovima su zagarantovani dugoročni najmovi zemlje, ali zbog gomile zakona i birokracije, Arapima, građanima Izraela, najmovi nisu dozovoljeni. Dobro malo smo „pretjerali“. U zadnjih 10 godina i nakon odluke Vrhovnog suda dvije arapske familije su dobile dopuštenje da grade na „židovskoj“ zemlji.
Još jedan od vidova aparthejda su nepriznata sela.1947-1948 hiljade Palestinaca protjerano je iz svojih gradova i sela, i pobjegli su u ruralne regije koje se još uvijek nalaze u Izraelu. Vlada je to oduševljeno prihvatila te im oduzela njihovu zemlju i bankovne račune. 130.000 njihovih potomaka žive u selima koje izraelska vlada ne želi da prizna. Svi su oni izraelski građani , ali žive u gradićima bez ikakvih usluga, bez vode i struje.
„Kako su antisemiti danas?“
Hebron, u kome se nalazi Abrahamov grob, je duboko u Zapadnoj obali. To je grad sa 120.000 Palestinaca. Grob je svetinja i za Židove i muslimane. 1929.godine tu se desio masakr 79 Židova. Sedamdesetih godina židovski doseljenici su odlučili da Hebron naprave židovskim gradom. Danas više od 400 doseljenika živi u Hebronu pod zaštitom armije i nastavljaju svoj brutalni projekat.
Zbog užasnog sporazuma između predsjednika PA Yassera Arafata i izraelske vlade Hebron je podijeljen u dva dijela – H1 i H2. H1 je sav palestinski i pod PA. H2 je oko četvrtine cijelog grada i dom je palestinskih doseljenika koji su u ratu sa svojim palestinskim susjedima.
Naš domaćin u Hebronu (H2) član je kršćanskog mirovnog tima. U Hebronu je šačica super hrabrih ljudi koji pokušavaju da motre na ono šta se dešava Palestincima i da prate i zaštite Palestince od čestih napada kojima su izloženi od strane naseljenika. Lorin Peters iz CPT-a (Christian Peacemaker team) vodila je mene i još jednog Amerikanca kroz ulice starog grada Hebrona. Tu postoji nekoliko kontrolnih punktova , a najozbiljije su kod Abrahamovog groba tj, Ibrahimove a.s džamije. Lorin kaže da palestinske mladiće i ljude rutinski tu drže satima. Mi smo prošli bez ikakvih problema. Dvije palestinske radnje bile su otvorene, a doseljenici su kupovali stvari stvarajući laž od njihovog mita da niko ne može da živi normalno sa „krvožednim“ Arapima.
Prošetali smo kroz nekoliko kvartova u kojima su nekada bile arapske trgovine, a koje su danas sve zatvorene. Svaka zgrada je bila slična, betonski pravokutnik sa velikim metalnim vratima naprijed. Svaka vrata su ukrašena sa židovskom zvijezdom. Naseljenici su oskvrnuli židovsku zvijezdu , pretvarajući sveti simbol u grafit straha, kao što je svastika.
Glavna ulica H2, ulica Al Shohada , bila je poprilično napuštena. Nakon goleme legalne borbe jedna arapska familija se uspjela vratiti u stan iznad radnje i mi smo mogli vidjeti stvari koje su ostavljene da se suše. Oni se ne usuđuju šetati ulicom bez pratnje CPT-a. Mi smo prošli pored jednog doseljenika i Lorin mu je rekla :“ Šalom“. Odgovor je bio:“ A kako su nam antisemiti danas?“ Mi smo otišli od njega. Bio je to samo mali pokazatelj uvreda i provokacija kojima su oni izloženi. Njihov „međunarodni „ status ne daje im neku zaštitu. Lorin je spomenula da su mnogo puta bili kamenovani od strane djece doseljenika. Spomenula je i da dječaci odrastaju, kamenje postaje veće i vojnici ulažu sve manje napora da zaštite i njih i Palestince.
Doseljenički plan da preuzmu H2 funkcioniše. Populacija Starog grada smanjila se sa 10.000 na 1000. Ograda je napravljena kroz ulice Starog grada, da se odvoje od otpadaka i smeća koje izraelski doseljenici bacaju sa svojih ugrada na palestinske zgrade.
Zid
Palestinsko izmještanje od Jordana do Mediterana je cilj kojem teži izraelska vlada. Ono što se odmah ne može izmjestiti odmah, okružuje se i ispresijeca zidovima. Aparthejdski zid je svugdje na Zapadnoj obali , ekstremno ružan i zauzima hiljade hektara zemlje. Kada hodaš od kontrolnog punkta u Bethlehemu do Jerusalema na zidu ćeš vidjeti veliki baner i slogan „Neka je mir sa tobom“. Licemjerstvo.
Nakon napuštanja Jenina, nekolicina nas je otišla istočno, na sjevoroistočni dio zapadne obale, na mjesto gdje je gradnja Zida prva počela. On dijeli mali grad od veza sa gradom Um El Fahm. On takođe dijeli farmere od njihovih polja. Nakon velike pravne bitke izraelski sud je dopustio nekim familijama da se pozabave žetvom bez ikakve mašinerije. Nije se moguće brinuti za zemlju na ovakav način. Za nekoliko godina će je okvalifikovati kao nekorištenu i konsfikovati.
Još jedan dio okrutnosti povezan sa Zidom. Mi smo intervjuirali jednog čovjeka koji nam je rekao da su vojnici zahtijevali da iskopaju gradsko groblje i sklone tijela jer su grobovi bili „preblizu Zidu“. Ništa nisu mogli uraditi da zaustave naredbu te su morali premjestiti tijela.
Dok smo završavali intervju vojni džip nas je primjetio sa udaljenog fudbalskog igrališta i zahtijevao je da se maknemo. Očigledno je da 6 ljudi koji stoje na putu predstavljaju sigurnosni problem. Odvezli smo se.
Counterpunch.com