Iz Sadr sitija sa “ljubavlju” (Layla Anwar)

Takođe sam spomenula da oni zahtijevaju novac u zamjenu za njegovo puštanje i da će onda potpisati komad papira u kojem će stajati da on nije pobunjenik – što je i istina. Napokon smo uspjeli da skupimo traženu sumu od 2 miliona iračkih dinara. Novac je predan – i oni su nas „prešli“. Uzeli su novac i nisu pustili Kamela. Samo Bog zna šta mu se sad dešava. Novac nije jedina stvar koju od nas iznuđuju. Silovanje i seksualno zlostavljanje je još jedna stvar.

Čitala sma priču danas na IRIN – u i prenosim je u cijelosti. Ovakva vrsta priči nije ništa novo niti nepoznato. Čujemo ih svakodnevno — u „slobodnom“ Bagdadu. Pa evo priče.

Bagdad – Majka troje djece, Um Muhammad al-Daraj, 35, nedavno je prošla kroz traumatično iskustvo u nastojanju da spasi život svoga muža.
Ona je rekla IRIN-u da je njen muž kidnapovan od strane militanata koji su ga optužili da podupire pobunjenike. Nakon dva dana bez ikakvih vijesti o njenom suprugu, Ahmedu, dvojica ljudi su došli njenoj kući i naredili joj da ih slijedi ako želi da se sastane sa svojim mužem, koji je navodno bio ispitivan.
„Nisam dugo razmišljala i ostavila sam svoju djecu kod mojih susjeda. Bila sam očajna i tražila sam bilo kakvu vijest o Ahmedu i oni su me odvezli u udaljeno susjedstvo gdje su navodno držali moga muža.
Nakon pola sata vožnje mi smo stigli u (predominantno šitski) Sadr City i moje noge su drhtale zbog toga što sam znala kako je opasna ova oblast, a ljudi koji su me vozili nisu rekli niti riječ. Rekli su mi da uđem u kuću koja je izgledala odvratno i rekli su mi da sačekam. Nepristojni i grubi čovjek došao je u sobu i direktno mi rekao da imam dva izbora: da imam seksualni odnos sa njim i tako sredim puštanje muža ili da se vratim kući i nikada ne vidim Ahmeda. Bila sam šokirana i počela sam da plačem. Pala sam na zemlju i počela da mu ljubim noge preklinjući ga da pusti moga muža i da ne postupaju samnom loše.

Čovjek mi je rekao da će se vratiti za 15 minuta i da tada želi da zna koja je moja odluka. U tim minutama mrzila sam svoju ljepotu i samu sebe. Znala sam da sam bila ružna žena ovo mi se ne bi dešavalo, ali život moga muža je bio u mojim rukama. Nakon 15 minuta –ja sam plakala cijelo vrijeme- muškarac se vratio i ponovio pitanje i ja nisam imala nijednu drugu opciju nego da pristanem, u nastojanju da spasim Ahmedov život, iako sam znala da nakon toga on može da nas ubije oboje.
Morala sam da zaboravim na svoju čast da spasim život svoga muža. To je bilo najužasnijih 20 minuta moga života. Samo sam osjećala bol i htjela sam da povraćam cijelo vrijeme. Na početku pokušala sam se oduprijeti, ali on me je udario u lice, i morala sam plakati u tišini, moleći Božiji oprost. Nakog „toga“ on mi je rekao da se obučem i ista dvojica ljudi su me odvezli kući, dok su suze tekle niz moje obraze. Nisam mogla gledati svoju djecu jer sam se osjećala prljavo. Nisam čak ni znala da li će se moj muž vratiti.
Kasnije te večeri Ahmed se pojavio na kućnom pragu sa znakovima premlaćivanja na licu, i kada sam željela da ga poljubim on mi je rekao da sam prljava i da će se on razvesti od mene jer su ga prisilili da cijelu scenu gleda i više bi volio da su ga ubili nego da vidi svoju ženu kako spava sa drugim muškarcem, pa čak ako je to zbog spašavanja njegovog života.
Dva dana kasnije on je napustio kuću i otišao kod svojih roditelja i rekao mi da ću uskoro dobiti papire o razvodu. Čak ni sada ja ne mogu da povjerujem da je gubljenje moje časti da njega spasim, od njegove strane shvaćeno kao izdaja. Sada sam ja sama, bez posla i muža, sa troje djece na koje moram paziti. Ponekad je smrt najbolji način da prestane patnja.“

Nekoliko puta ja sam izvještavala o tome kako su sunijske žene silovane, kako su im unakažena genitalije, a onda su ubijene i bačene na smetlište. Krivci su uvijek isti. Sektaške milicije i posebno sadristi – poznati po svom sadizmu i svojim seksualnim perverzijama. Tako da me gornja priča nimalo ne iznenađuje. Kao što sam rekla, ovakve priče se čuju svakodnevno. Drago mi je što ste i vi saznali za njih.
Drago mi je je što su došle na vaše ekrane i da ste vi saznali za njih jer šta god mi da kažemo uvijek se uzima sa puno sumnje, i ja se pitam šta tačno trebate da vidite ili da čujete da bi povjerovali? Ma dođavala sa onim što vi vjerujete ili ne. Dovoljno je mučenja da saznate šta su vaši hrabri momci radili u Abu Ghraibu i Mahmoudiahu, između ostalog… Od sodomije, do silovanja, do paljenja, do mokrenja…i bilo koja druga perverzija koje su se vaši hrabri dečki mogli sjetiti… Ponižavajuće i bolno je saznati da je iračka žena prisiljena na prostituciju da bi prehranila svoju familiju…
Dovoljno je ružno saznati da iračka žena pati zbog bolesti, gladi, nasilja, pohlepe i sexizma.. Ali slušajući priče o „vašima“ koji to isto rade previše je za svačiji stomak. Sunijske žene postale su lahke mete  i za okupacijske snage i za sekstaške šitske milicije.
Prvi ispuhuju svoj sadizam, zlobu, rasizam i mržnju prema Arapima i muslimanima na njihove ženske žrtve sa ciljem da ih izopače, ponize, do konačnog cilja – njihove smrti. A drugi ispoljavaju svoje sektaštvo, mržnju, nasilje, sadizam, zlobu, osvetu, svoje osvetoljublje, zavist i kompleks niže vrijednosti…na njihovim žrtvama do totalnog uništenja.

Sektaške šitske milicije su neprijatelj No.1, zajedno sa američkim okupacionim snagama. Njihova brutalnost izbija iz bolesnih umova i bolesnih duša. Njihovi psihopati su javna opasnost. Ali pogodite? Vaša isto tako psihopatska vlada ih je stavila na mjesto vladara nad onim što je nekada bila velika nacija.
Oni su postavljeni da iskvare, ponize, siluju, muče i ubiju esenciju Iraka – iračke žene. Zapadnjačka mržnja i istočnjačka mržnja prema ženama je iskombinirana i okrenuta prema iračkim ženama, a pogotovo prema iračkim sunnijkama.

Poslala sam ovu priču mojoj dugogodišnjoj prijateljici Zaynab koja je šijja. Ona je doktor i brilijantna je žena. Ona je od onih hiljada koji su se okoristili od bivšeg obrazovnog sistema i koja je nastavila svoje postdiplomske studije preko granice. Ona je otpuštena sa svoga posla nedavno. Njen šef, koji je bio takođe član sektaške milicije, rekao je da je ona previše Arap za njegov ukus. Činjenica da je ona obrazovanija od njega, zahvaljujući bivšoj vladi, takođe nije joj išla u prilog. Zaynab je konstantno uznemiravana sve dok nije prisiljena na ostavku.Sada Zaynab se osjeća kao parija (prezrena od svih) unutar svojih krugova.
Ona mi je odgovorila na ovu priču:“ Za ime Boga, Lejla, da su Imami Alija, Hasan i Husein živi danas, oni bi spalili Sadr City i sravnili ga sa zemljom…Ovi ljudi nemaju ništa sa islamom i šiizmom. Oni su "huthala’a."

Sad, riječ "huthala’a“ je teška za prevesti. To znači najniži od najnižih. Sinonimi bi bili gamad, ološ, šljam, smeće…riječi između ovih. Slažem se sa Zaynab. I dodajem da svako onaj ko ih podržava ili podupire njih i njihovu ideologiju je isti ili gori od njih.

Zvati ove „ljude“ „novim“ Irakom je uvreda. Uvreda za svakog pristojnog iračkog muškarca i ženu – bez obzira na njihovo vjerovanje. Ponekad sam toliko zgađena sa svim tim, da bih mogla povraćati cijelo vrijeme…Potajno želim da neko izmisli za mene novu nacionalnost, nacionalnost koja ne postoji i da bude specijalno za ljude kao ja, koji više ne mogu da prepoznaju, prihvate, ili nemaju više stomaka za ono što je postala ova zemlja.
Ponekad moje gađenje je toliko da imam stalnu fantaziju koja okupira moj um. Fantaziju povraćanja na sve…
Povraćanje po vladi, ministrima, milicijama, Zelenoj zoni, kurdskim peshmergama, političarima, zatvorima, centrima za mučenje, američkim kampovima i njihovim vojnicima…a onda me fantazija prenese na Pentagon, Bijelu kuću… i sve do Kipa Slobode.
O da, povraćati sve od Sadr City-a do New Yorka. Ali ni tada moje gađenje ne bi prestalo…

Prevod: Crnileptir