Veterani u gužvi na Hamden Parku možda imaju čudan osjećaj ”već viđeno” kada Škotska igra protiv Francuske u subotu. Nedostatak visine; agresivno dobacivanje; treperive noge; borbenost van igrališta i šarm; Frank Riberi bi mogao biti škotski krilni igrač ili igrač centra, iz 1950 ili 1960.
Nažalost za Škotsku, on je odrastao na propalom imanju u Boulogne-sur-Mer, a ne na selu u Lanakshire ili predgrađu Glasgowa. Riberi će da igra za Les Bleus a ne za tamnoplave sutra.
U Škotskoj se, izgleda, više ne rađaju takvi kao sto je Frank Riberi.
Riberi, 23, jedno od otkrića na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, je također jedan neobičan igrač u Francuskoj ovih dana. On je prvi igrač sa francuskim porijeklom, a ne arapskim, afričkim, karibijskim da postane napadač u Francuskom timu od David Ginola i Eric Cantona koji su igrali prije više od deceniju. Kao Didier Drogba, on nije proizvod kao što je odbačenik akademskog omladinskog sistema velikih francuskih klubova. Njegova staza do vrha vodila ga ja na zaobilaznicu preko Turske lige sa Galatasarajom.
Čak prije nego sto je otišao u Tursku, postao je pobožan Musliman, prelazeći na vjeru svoje francuske žene Vahibe, koja ima marokansko porijeklo. Prije svake utakmice podigne ruke da uputi dovu Allahu: nekad to prođe lijepo u Istanbulu ili Marseilu, ali je bilo manje cijenjeno tokom njegovog kratkog perioda u Metz i Brest.
Prije prošlog ljeta Riberi nije igrao za Francusku. Impresionirao je u Njemačkoj kao uspjesan krilni igrač ili napadač, spreman da dribla ili dobacuje kroz svoje protivnike. On je sada preuzeo Zidanovu poziciju u Francuskom timu kao igrač bez stalne pozicije odmah iza napadača.
Nakon Njemačke lovljen od Lyona i Arsenala, Riberi je protiv volje ostao u Marseillu. On je glavni razlog zbog čega je OM nadvisio skromna očekivanja ove sezone.
U klubu i nacionalnom nivou je pokazao novu dimenziju u svojoj igri, kako u vještini tako i u agresivnosti. Sta bi navijač ili trener mogao tražiti više od toga? Neki ljudi u francuskoj igri su predpostavljali da je Riberi uglavnom jak igrač, dobar u provokativnom driblanju i lahko raspaljiv. Riberijev prvi profesionalni kaze trener da je on uvjek znao bolje – iako ga je izbacio iz tima kao šesnaestogodišnjaka.
Jean-Luc Vandamme, koji ga je doveo na učilište za mlade u Lileu u njegovoj 13 godini 1996 kaze: ”Frank ima odličan predosjecaj. On analizira tri puta brže nego ostali. Na terenu on razrješi sve probleme dok drugi oko njega još razmišljaju. Neki misle da je glup ali to je obični idiotluk. On je sve osim toga. Ima prakticnu inteligenciju, kao svi ostali veliki igraci.”
Nezaslužena reputacija da Riberi nije baš bistar potiče od vremena kada je izbačen iz nogometnog ucilista u Lilleu. On je bio izbacen ne zbog nogometa nego zato što nije htio da uči ostale predmete, na koje je Lille insistirao. Često je isto bio umješan u tučama sa drugom djecom u školi.
Drugi raniji trener, Jose Pereira, kaže: ”Lahko se vidjelo da je Frank dobar igrač ali je bio momak koji je odrastao na ulici”. On ustvari nije odrastao na ulici, nego kao čitava generacija francuskih omladinaca, u prizemlju oronulih zgrada. Kao dijete Riberi je živio u poznatom Chemin-Vert imanju na ivici Boulogne. Njegov maternji jezik nije klasični francuski nego sjeverni dijalekt koji je mješavina između francuskog i flamendskog. Upravo je u Chemin-Vertu upoznao svoju buduću suprugu, koja je bila povod njegovom prelasku na Islam.
Poslje Lillea, Riberi je promjenio mnogo klubova, djelovalo je kao da je izgubio putokaz. U stvarnosti mjenjanje klubova je bila posljedica financijskih problema tih klubova i problema sa ugovorima.
Imao je veliki uspjeh u Galatasaraju, gdje su mu njegovi fanovi dali nadimak ”Ferrariberi” zbog njegove brzine. Riberi je bio omiljen kada se vratio u Marseille na početku prošle sezone.
Riberi je često nedostupan za novinare, nekada priča glatko, kao i svi ostali francuski igraci. A nekada izbjegava medije. Tokom svjetskog prvenstva je pokušao da zaobiđe novinare, pričajući na mobitel, koji je bio naopako okrenut.
Po pitanju Islama, Riberi definitivno nije razgovorljiv. ”Kao dijete provodio sam sve svoje vrijeme sa muslimanima. To je moj izbor. Niko mi nije rekao da to uradim. Ja radije zadržavam moje razloge za sebe.” O nogometu, i svojim ambicijama u nogometu, Riberi je manje šutljiv.
Upitan da li je uvjek bio siguran da će doći do vrha, odgovorio je ”Naravno da nisam. I nisam bio jedini. Niko nije vjerovao da ja to mogu postići. Ali sam se trudio i počeo sam da zahtjevam pitanja od samog sebe. Još uvjek zahtjevam. To što se desilo meni pokazuje da je sve moguće u nogometu, da možeš doći sa dna i postići svoje snove. Sada osjećam, u najmanju ruku, da živim svoj život. Igram kako osjećam. Nemam neki određen način igranja. Počnem da igram i pokušavam da budem opasan igrač.
Philippe Goursat, osoba koja je pomogla Riberiju da se oporavi od svojih ranijih neuspjeha kada je igrao van lige, kaze da je mladi Frank bio ”izgubljena duša” ali ”prepoznao je ruku pomoći kada je vidio.” ”Bio je nježan klaun, tvrdljivac sa mekhanim srcem,” rekao je Goursat. ”Sada je na ivici da postane jedan od najvećih u francuskom nogometu.”
The Independent
Preveo Sead