Umirovljeni general Ricardo Sanchez pokrenuo je vatrenu oluju nedavno kada je opisao okupaciju Iraka kao „noćnu moru bez kraja na vidiku“. On je dodao da je američko civilno rukovodstvo „ nekompetentno“ i „korumpirano“ , te da najbolje čemu se SAD treba nadati, sa obzirom na sadašnje stanje stvari, jeste „izbjegnuti poraz“. Prirodno, Sanchezove opaske su naišle na aplauz kod liberala i progresivaca koji se protive ratu, ali je njihov entuzijazam bio neosnovan. Sanchez nije ni protiv rata niti je za povlaèenje. On jednostavno ne voli gubiti –a SAD u ovom trenutku gube.
Glupo je tražiti podršku ondje gdje je nema. Sanchez je samo ogorčeni stari vojnik čiji je san o pacifiziranju bijesnog nezavisnog iračkog naroda propao u ovim teškim vremenima. On mnogo toga i priznaje kada kaže: „Nakon više od 4 godine borbi, Amerika nastavlja svoju očajnu borbu u Iraku bez bilo kakavih usklađenih napora da razviju strategiju kojom će se postići pobjeda u ovoj ratom razorenoj zemlji ili u velikoj borbi protiv terorizma.“
On je upravu. Ne postoji plan i okupacija je totalni promašaj. Ali, krivac je prema njemu „nekompetencija“, a ne napad na zemlju koja nije predstavljala nikakvu prijetnju za SAD. Ovo se vrlo teško može nazvati principijelnim stavom. Ali zar trebamo oèekivati principijelnost od čovjeka koji je „predvidio“ aktivnosti i zločine koji su se dešavali u Abu Ghraibu.
U novoj knjizi “Administration of Torture”, koju su napisala dvojica američkih odvjetnika, dokazuje se da su vojni ispitivači „ zlostavljali, mučili ili ubijali“ veliki broj zatvorenika sve od napada 11. septembra.
Prema njihovom izvještaju: “Dokumenti pokazuju da zlostavljanja zatvorenika, poput onih u Abu Ghraibu, nisi bili izoliran slučaj kao što je to tvrdila Bushova administracija i američka vojska. U vrijeme kada je priča o zlostavljanju zatvorenika dospjela u javnost, sredinom 2004.godine, vojska je znala za najmanje 62 druge optužnice o zlostavljanju u drugim zatvorima u Iraku i Afganistanu.“
Sanchez je bio upravitelj Abu Ghraiba 2004.godine i on je odgovoran za ono što se tamo dogodilo. On nije čovjek čijoj moralnoj osuda rata ili bilo čega drugog treba vjerovati. Njegovi nedavni komentari trebaju biti odbačeni kao šuplja tirada izrečena sa namjerom distanciranja sebe od – kako je to general William Odom nazvao – „najveće strateške katastrofe u američkoj historiji.“
Glavna Sanchezova pogreška je njegovo vjerovanje da je moguća pobjeda u nemoralnom ratu. To nije moguæe; dugovječnost okupacije samo pojačava jačinu zločina. Ono što je posebno neugodno kod Sanchezovih primjedbi jeste da one ovjekovječuju mit o tome šta se stvarno dešava u Iraku i zašto su američki napori u Iraku doživjeli neuspjeh. Nisu Rumsfeldova griješenja „potopila“ okupaciju. Niti je to uèinio nedostatak vojnika, debasifikacija, nedostatak bolje zaštite i oklopa, ili lagani rast sektaškog nasilja. SAD gubi u Iraku jer je zaključana u bitku sa žilavim i inventivnim protivnikom koji je poništio američka vojna dostignuća i superiornu vatrenu moć. Postoji velika razlika između nesposobnosti i dobijanja batina. I, po svakoj definicija gerilskog ratovanja- SAD dobija batine. Da li je naše mišljenje o sebi toliko pretjerano da ne možemo priznati sebi istinu?
Prestanimo se oporavdavati i „izvlačiti“. Rat je bio proklet i osuđen na propast od samog početka; Falujja i Abu Ghraib su samo „zapečatili“ ovu propast. Nakon toga, pokret otpora je zauzeo viši moralni položaj i dobio podršku naroda. ( Ima li iko u Pentagonu da poznaje borbu protiv pobunjenika?) U svom zadnjem članku Ali al-Fadhily (“Assassination of Sheikh Shakes US Claims”, Ali al-Fadhily) to sumira ovako: „ Jedini faktor na koji SAD nisu računale jeste da Iračani rađe vole umrijeti od gladi nego živjeti pod prljavom zastavam okupatora.“
Niko ne želi da živi pod okupacijom i sva istraživanja i ankete koje su provedene poslije invazije 2003.godine pokazuju da više od 90% iračkog naroda želi da vidi američko povlačenje iz svoje zemlje. Uzimajući u obzir ove rezultate postaje jasno zašto se irački pokret otpora tako brzo razvija. Uvijek će biti veliki broj mladih nacionalista željnih da se pridruže borbi.
SAD ne može „prevladati“ u Iraku niti može nametnuti i sprovesti „političko rješenje“ –što je još jedan vrlo popularan mit u SAD-u. Jedino prihvatljivo političko rješenje za okupaciju jeste povlačenje – ne marionetski režimi, niti „naftni zakoni“ niti rokovi. Povlačenje i točka.
Ali Bush se neće povući i čini se da ga niko ne može prisiliti na to. Tako će se ubijanje nastaviti neumanjeno, iza čelične medijske zavjese, dok se stanje na terenu sve više pogoršava. Na kraju, nakon godina etničkog čišćenja, sektaških borbi i vojnih operacija pozicija SAD-a æe postati neodrživa i vojnici će doći kući. Ali gubici će biti ogromni. Već je preko miliona Iračana ubijeno u ratu, a četiri miliona su postali izbjeglice. Zasluge pripadaju i američkim medijima zbog skrivanja pravog divljaštva strane okupacije i njenog efekta na iračko društvo. Zemlja je u ruševinama.
Postoje samo tri problema u Iraku – okupacija, okupacija i okupacija. Mimo toga, irački narod sposoban je nositi se sa sopstvenim problemima i planirati sopstvenu budućnost. Američka kontrola nema osnove u Iraku i nema popularne baze za podršku. Proizvodnja nafte je u opadanju, irački narod je većinom protiv dijeljenja države, dok autoritet Malikijeva vlade ne prelazi zidine Zelene zone. Ništa od ovoga ne predskazuje neki napredak ili bolju budućnost za okupaciju. Ustvari, SAD čini sve što je u njenoj moći da se ikako održe u Iraku. Bagdad je pretrpio veliko etničko čišćenje koje je promijenilo sliku grada- od nekadašnjeg grada sa oko 70% sunija sada je grad sa 70% šija. Kao što je ustvrdio novinar Nir Rosen: “Šije sada
posjeduju Irak. Sunije ga više nikad neæe vratiti. Šta Amerikanci mogu uraditi po pitanju ovoga… Mi smo uništili Irak i Amerikanci moraju to da znaju.“
U intervjuu za “Democracy Now“, koji je vodila Amy Goodman, Rosen je iznio i sljedeće staloženo predviđanje:“ Doći će dan kada neće biti niti jednog sunije u Bagdadu. Saudijska Arabija i Jordan paniče zbog ovoga, i nadaju se da će SAD na neki način naoružati ili podržati sunijske milicije. Teško mi je zamisliti da će sunijske nacije u regionu stajati po strani i gledati kako sunije potiskuju iz Bagdada…Zbog toga će te vidjeti veću podršku iz Saudijske Arabije, od Jordana, možda iz Jemena, Egipta, za sunijske milicije….građanski rat će se raširiti i postati regonalni.
Ne postoji rješenje. Mi smo uništili Irak i uništavamo cijeli region, i Amerikanci ovo moraju znati… Nije bilo građanskog rata u Iraku prije nego što smo mi došli. Nije bilo građanskog rata u Iraku, dok mi nismo poduzeli neke korake na nahuškamo sunije na šije. Sada je jednostavno prekasno. Ali, mi moramo da znamo da smo odgovorni za ono što se desilo i dešava u Iraku danas. Mislim da Amerikanci nisu svjesni ovoga..Ovo će se raširiti po cijelom regionu i region se od ovoga neće oporaviti decenijama. A Amerikanci su odgovorni za to.“
Cijeli gradovi – Sammara, Tal Afar, Ramadi – okruženi su sa bodljikavom žicom tako da je ulaz i izlaz ograničen na teško naoružane kontrolne točke. U Falujji – gdje je 65% grada spaljeno u brutalnom odgovoru na ubistvo četiri plaćenika – sav promet vozila je zabranjen, stanovnici svo vrijeme moraju nositi dokumente odobrene od strane američkih snaga, a u grad se ne može ući bez potpunog tjelesnog pregleda i skeniranja. To je zatvor.
Cijeli Irak je praktično pod vojnim zakonom popraćenim sa Bushovim obećanjem da će „demokratizirati“ Bliski istok. Još jedna laž. SAD su uključene u petogodišnji konflikt protiv labave i opuštene nacionalne armije obučene u urbanom ratovanju. Mi nećemo prevladati.
Kao što Rosen kaže: „ Svaki Amerikanac koji umre u Iraku – umire za ništa. On nije umro za slobodu; on nije umro za odbranu svoje zemlje. On je umro da bi okupirao Irak.“
Rosenove analize iračke noćne more su upadljivo drugačije od onih Sanchezovih. On razumije da pobjeda nije nikad bila moguća i da će efekti invazije i okupacije biti destabilizacija cijelog regiona i poremećaj odnosa snaga u cijelom svijetu.
Rosen kaže: “Irak je neopozivo promjenjen. Mislim da čak i ne možeš reći da Irak još uvijek postoji.. Ono što vidimo je praktično Mogadish u Iraku – različiti „gospodari rata“ kontroliraju mala susjedstva i kvartove. A oni koji imaju važne resurse, kao što su naftne instalacije, očigledno je da će biti „gospodari rata“ koje će sponzorirati stranci i koji će biti sposobni da zaključuju poslove sa nama ili Kinezima. Ali Irak je uništen, i mislim da ćemo vidjeti da će se to raširiti na cijeli ovaj region.“
I dok Nir Rosen je obezbijedio najozbiljnije i najoštroumnije analize o iračkom ratu, iračka pjesnikinja Layla Anwar dala je glas mnogim žrtvama ovoga rata. Ona je plodonosna blogerica i njeno pisanje nije za osjetljive. Njezin web site “An Arab Woman Blues, Reflections in a sealed Bottle” često se nalazi pod napadima. Njena iskrenost, humor, inteligencija i osjećajnost prave od nje najboljeg iračkog blogera, kao i jednog izuzetnog pisca. Njena zapažanja daju nam ono što su nam mediji oduzeli – prozor u patnju prosječnog Iračanina koji je skrhan američkom agresijom.
Layla Anwar piše:
„Moj otac i majka su me stalno podsjećali. Govorili su: “Layla, Irak je kičma arapskog svijeta.“ Da budem iskrena, nikad nisam potpuno razumjela implikacije ove izjave, tada. Danas razumijem.
Irak nije samo „kolijevka civilizacija“; on je također stup…kičma arapskog svijeta. Sad kad je smrvljen, kada je slomljen, ostalo će slijediti…Jedna po jedna…druge zemlje će se stropoštati…jedna po jedna, efekat vala iz Bagdada… ide prema ostatku svijeta.“
Njena predviđanja slična su Rosenovim. Uništavanje Bagdada je samo početak velikog vala koji će oboriti gradove širom Bliskog istoka stvarajući potpuno novi svjetski poredak. Kako su glupi i tašti naši lideri.
Njena proza često je mješavina suosjećanja i gnjeva. Niko nije pošteđen – pogotovo ne Amerikanci. Ona stavlja lice milionima ljudi koji su ili ubijeni ili izbjegli zbog borbi:
“ Dođite i vidite naše pretrpane mrtvačnice i pronađite naše malene za nas… Možete ih naći u ovom ili onom kutu, malena ručica kako viri, pokazujući na tebe… Dođite i potražite ih u kršu koji ostaje iza vaših „hirurških zračnih napada“, možda ćete pronaći malenu nogicu ili malenu glavu…kako moli za vašu pažnju.
Dođite i vidite kako se okupljaju na smetlištima, prekapajući po ostacima hrane…
Više od pola naših malenih su pothranjeni ili umiru od bolesti. Kolera, dizenterija, infekcije svih vrsta… Pothranjenost ne znači dijetu kao kod vaše male, predebele djece …to znači umiranje od gladi. Dođite i pogledajte, dođite i pogledajte… (“Flying Kites” Layla Anwar)
Sanchez bi trebao prihvatiti pozivnicu Layle Anwar i posjetiti „pretrpane mrtvačnice“ koje je pomagao da budu takve. Makar onda bi mogli njegove zamjerke shvatiti ozbiljno.
ICH